Hercegovački čovjek je od rođenja osjećajno vezan za svoj kamen i ta veza traje kroz cijeli život. Osim emocionalne veze hercegovački ljudi od davnina koriste kamen za različite potrebe, tako je i danas, i od kamena se može živjeti. Ivan Luburić Ković (61) iz Gornjih Radišića u općini Ljubuški se još tijekom rata, počeo baviti vađenjem  i obradom kamena , a kad je ratni vihor minuo posve se predao tom poslu. Zajedno s njim rade i njegova tri sina Vjekoslav, Mile i Franjo.

Spori razvoj

‘‘U početku smo vadili kamen odmah tu u blizini kuće, što se dalo iščupati, a od alata imali smo samo kramp, polugu, nekoliko špica, macu, odbijač, sve skupa vrijedilo je otprilike 250 maraka. Prvo smo radili ručnu obradu, a dugo godina smo vozili kamen u Široki Brijeg da nam se reže, međutim, prijevoz i troškovi rezanja su poskupljivali radove”, objašnjava prve korake i razvoj svog posla Ivan Luburić Kovač. Postupno su kupovali i druge manje strojeve i došli dotle da su nabavili veliki stroj za rezanje kamena. Kupili su ga u Njemačkoj, u okolini Frankfurta. “Bio je to stroj za otpad, za staro željezo, no mi smo ga kupili za 4000 eura, platili prijevoz 2500 eura i temeljito ga obnovili, kaže Ivan, vlasnik tvrtke “Ković kamen”.

Stigli i do Kanade

Osim stroja trebalo je napraviti postolje, krovnu konstrukciju, bazen za vodu, osigurati struju. Zanimljivo je to da je Ivan radio prezbiterij i stubište za oltar u crkvi naših ljudi u Norvalu u Kanadi. Željeli su da to bude od hercegovačkoga kamena. Isto tako radili su obnovu stare samostanske crkve na Humcu, a trenutačno obnavljaju njezin zvonik.