FOTO: Vinarija Ljubuški umjesto proslave 130 godina rada uništavanje do zadnjeg čokota

FOTO: Vinarija Ljubuški umjesto proslave 130 godina rada uništavanje do zadnjeg čokota
Autor: Dušan Musa

Odakle početi još jednu storiju o nekad najuglednijoj zapadno-hercegovačkoj tvrtki Vinariji Ljubuški, koja je sve do početka trećeg milenija odolijevala tranzicijskim orkanima? Istina zadnjih desetak godina prošlog stoljeća, otpalo je milijun boca izvoza na njemačko tržište, čuvena loza koja je bila brend, počela se spravljati u kućnoj radinosti, ali su iz njenih pogona još izlazili vrhunski merlot i druga prestižna vina.

Najprikladnije bi bilo parafrazirati Balaševića: „Ovo je priča koju teško pričam, to je priča o Boži zvanom Privatizacija…, taj je bio kvaran ko šupalj zub…“ Naravno, uz privatizacijsku poruku – ja ipak varam malo bolje“.

   Polovica je ožujka, pjevaju slavuji, a preostalih kažu 19 od nekadašnjih 150 hektara vinograda na najplodnijoj hercegovačkoj zemlji, nije porezano! Za lozu je to ravno katastrofi. Izmučeni vinogradi našli su se u privatizacijskom vakumu, novi ‘spasitelji’ nisu ih preuzeli, a stari nikako da odu. Saldo višestrukih privatizacija djeluje riplijevski – banke i porezna uprava potražuju 40 milijuna KM, preostalih četrdesetak radnika potražuje pedesetak plaća, a pogoni vinarije manje-više rasprodani su u staro željezo.
   Od nekadašnje stabilne firme preostalo je još samo tih 19 hektara „neobrzane“  loze, što će za koji dan značiti ništa! Vrijedi podsjetiti da je Vinarija u privatizaciju startala sa skoro 4 milijuna boca, vrijednih dvadesetak milijuna maraka! Što su sa šezdesetak milijuna maraka uradile privatizacijske Bože, nepoznanica je. Jedno je sigurno tvrtki takvog rejtinga nisu bili dorasli, a kako „keša“ nisu imali sva njihova priča kako bi kazali stari Ljubušaci bilo je „pišanje uz vjetar“.

   Poseban biser u toj neveseloj priči bio je prošli saziv Općinskog vijeća Ljubuški, koje je svoju najznačajniju tvrtku predao u ruke firmi „Erovin“ koja je u trenutku preuzimanja Vinarije, imala jednog zaposlenog! „Mudri“ vijećnici iz pet – šest stranaka, kasnije su se vajkali da su to uradili zbog pritiska radnika. Sada ih treba provodati pogonima i vinogradima da vide posljedice svoje odluke i naravno pozvati na odgovornost.

   Kad se pogleda što je od tvrtke koja je nekada zapošljavala stotinjak ljudi, sedamdesetih godina prošlog stoljeća vinograde prskala iz zrakoplova… ostalo, stječe se dojam da su iz privatizacijskih Boža proradili kompleksi niže vrijednosti prema nekad uzornoj tvrtki. Tako su je bjesomučno raščerupali da je to priča za udžbenike. Nije u toj borbi s vjetrenjačama bilo lako ni predstavnicima novinarskog ceha. Kada je dole potpisani 2008-me godine u foto vijesti napisao da ‘vinogradi podsjećaju na Saharu“, slijedio je demanti na dvije novinske stranice. Tadašnji vlasnik Austrijanac Sebastian Lerchi uz pomoć „stručnjaka“ iz Vinarije, ustvrdio je da su to „nove metode uzgoja vinove loze“, što će reći da novinar nema pojma!?

   Koju poruku na kraju poslati, mislimo da bi sadašnji i bivši radnici, te građani Ljubuškog vični rezidbi, trebali dobrovoljno porezati lozu da 19 hektara vinograda ne propadne. Valjda će doći vrijeme kada će zemljište, Vinarija je uništena, uzeti ljudi koji znaju, hoće i mogu – imaju novca, nastaviti tamo gdje je privatizacijske Bože počele.

 

{jlex}picasa:106682547432003943589/KatastrofaVinarijeLjubuski{/jlex}