Esztergom: Trebalo je snage iz raskoši vratiti se u Bosnu i Hercegovinu

Esztergom: Trebalo je snage iz raskoši vratiti se u Bosnu i Hercegovinu
Autor: Dušan Musa Večernji list | LJ::portal

Kada se danas pogleda staro barokno središte Ostrogona, mađarski Esztergoma, prva je pomisao – kako su se bogoslovi iz Bosne i Hercegovine, iz te raskoši, vraćali u ovdašnje gudure, da ne kažemo vukojebine? Bogoslovija koju su pohađali u ulici Ferenca Liszta, čak je i za današnje pojmove impresivno zdanje,

a kamo li za devetnaesto stoljeća kada su je pohađali bogoslovi iz BiH među njima od 1869. – 1873. don Ivan Musić, vođa Hrvata u Hercegovačkom ustanku. Vratiti se iz tog blještavila iz te raskoši na ove prostore, kojima su vladale kamene kuće – slamarice, rijetko pločarice, žrtva je dostojna divljenja! Iz grada s rasvjetom (nebitno je što nije bila električna), kupatilima, toplom vodom, slavinama, kazalištem, koncertnim dvoranama…, doći nazad na prostor gdje vukovi poštu nose, s današnjeg stajališta, žrtva je dostojna divljenja. Vođi Hercegovačkog ustanka vojvodi don Ivanu Musići, možda je to bio poticaj za ustanak. Tko zna?
   Jedno je sigurno, bogoslovi iz BiH su učili, usavršavali se i vraćali u domovinu ne samo iz Ostrogona, iz Mađarske, nego iz Italije, Austrije, pa i ondašnje Hrvatske. Naš je dojam kad smo ovlaš razgledali barokni Ostrogon, da je povratak bio veliki civilizacijski šok, veći od dolaska u to blještavilo. Kad su odlazili nisu znali gdje idu, a kad su se vraćali dobro su znali što ih čeka, od karaktera vlasti, pa do životnih prilika.

   Uz ovaj ushit prema gradu koji danas ima 30.928 stanovnika, a 1869-te imao je 14.512, vrijedi istaknuti da je Ostrogon i danas sjedište primasa katoličke crkve u Mađarskoj, zbog čega ga zovu mađarski Rim ili Sion, on je i sjedište Mađarskog ustavnog suda. Ništa od toga se ne bi moglo zaključiti na ulazu u grad četrdesetak kilometara sjeverno od Budimpešte na granici sa Slovačkom. Prilaz djeluje neugledno, posebice za onoga što ne zna gdje dolazi, ali kad se vide ta monumentalna zdanja posebice grandiozna katedrala čija je kupola visoka 71,5 metara, to je već druga priča. Potvrda njoj su i brojni turisti koji se vrzmaju oko katedrale na uzvišenju, sa kojeg puca pogled na Dunav. Zvonici crkava kao da se natječu – tko će ljepše, tko će više, tko će blještavije. Jedno je sigurno u Ostrogon ne treba doći jednom i nikako na jedan dan, jer prvi dolazak će vas impresionirati, jednostavno se nećete snaći.

   Nije ovaj reportažni osvrt nikakva turistička promocija ove drevne mađarske prijestolnice svojedobno Hrvatsko-ugarskog kraljevstva između 10. i 13. stoljeća, već jednostavno zbir dojmova za višesatnog boravka u gradu u kojem je prema legendi kršten Stjepan I. Sveti. Tu su se sastajali Fridrik I. Barbarossa i Bela III., napadale ga rimske legije, Mongoli, Tatari, Osmanlije… Da i Osmanlije! Ne možemo se ponovo na njih izvlačiti. Sultan Sulejman I. nakon dvogodišnje opsade 1545. godine osvaja Ostrogon koji je postao sjedište sandžak. Osmanlije su tim prostorom vladale nepunih 140 godina, sve do 1683. Grad je obilježja tipično osmanske arhitekture počeo gubiti, početkom 18-og stoljeća, pohodili su ga i svi naredni ratovi, ali očito je da su prema njegovim monumentalnim građevinama kasnije vojske imale respekta. Građevine su ostale, a Ostrogon nakon što je poslije Prvog svjetskog rata postao pogranični grad doživio razvojni zastoj.

{jlex}picasa:106682547432003943589/Esztergom{/jlex}