FOTO: Još vidljivi tragovi podrške Hercegovačkom ustanku

FOTO: Još vidljivi tragovi podrške Hercegovačkom ustanku
Autor: Tekst i foto: Dušan Musa | VL

Glasoviti Hercegovački ustanak, 1875. – 1878., iz temelja je zaljuljao Osmansko carstvo, o čemu svjedoči i smijenjena dvojice sultana. Sultanu Abdul Azizu glave su došli rastrošnost i ustanak u Hercegovini, na koji su se nešto kasnije ugledali i Bugari.

Među optužbama koje na račun sultana iznosi ministar Mithat Paša, jedan od zavjerenika, vjerskom vođi Hajirulah Efendije, Šeik-ul-Islama, tražeći njegovu podršku, bilo je i sljedeće: „Sultan pristaje na nekakve reforme, koje će odcijepiti od Turske najljepše dvije provincije – Bosnu i Hercegovinu, i dati ih buntovnicima!“ (Gavro Vukotić, „Hercegovački i Vasojevićki ustanak 1875. – 1878.“, str 205.).  Uglavnom, sultan je svrgnut 30. svibnja 1876. godine, a nekoliko dana kasnije nađen je mrtav, navodno je izvršio samoubojstvo. Naslijedio ga je bratić Murat V,  koji se pod teretom problema koji su mučili Carstvo razbolio, zbog čega je smijenjen poslije samo tri mjeseca vladavine! Nakon smjene popravilo mu se zdravlje, umro je 1904., a na tronu ga je naslijedio Abdulhamid II.

   Iole upućeniji neminovno će se upitati – kako je mogla jedna tako mala i siromašna provincija kao što je Hercegovina, opsluživati ustanak, protiv carstva od 40 milijuna stanovnika? Neki od tragova tog odgovora u vidu križeva na grobnim humkama, još se mogu vidjeti na grobljima Dubrovačkog primorja, među ostalima u selima – Kliševu, Gromači i Lubču. Uz pomoć „gospara“ Pere Moretića obišli smo tzv. Dubrovačka gornja sela i uvjerili se da sjećanje na Hercegovački ustanak još živi. Uz ostalo „gospar“ Pero nam je pokazao i kuću Bože Musladina u Ljupču, u kojoj je tijekom ustanka bila pravoslavna škola, za izbjeglo stanovništvo.   
   Dubrovčani, kao i žitelji manje-više svih mjesta duž jadranske obale, nesebično su pomagali Hercegovce. Britanski novinar i diplomat William James Stillman u djelu „Hercegovina i posljednji ustanak: uzroci njegovi i sredstva“, konstatira: „Čitava stvar u koliko se ticala odbora i moralnog uticaja, bješe potpuno u rukama austrijskih slavena, sa zadarskim i dubrovačkim odborom na čelu“, str. 16.

   U Dubrovniku je odmah po izbijanju ustanka, 19. lipnja, osnovan Odbor za pomoć hercegovačkim ustanicima i izbjeglim Hercegovcima, početkom srpnja 1875. „Članovi odbora bijehu dr. Pero Čingrija, advokat i ‘prisjednik’ u općini, Božo Bošković, trgovac, Antun Selak, brijač, te dr. Jakov Đivanović, općinski liječnik“, navodi Radoslav Petrović u studiji „Djelovanje Dubrovačkog odbora za pomaganje hercegovačkih ustanika 1875. – 1878. godine“, Godišnjak Historijskog društva BiH, 1959., str. 222. Pomoć odboru za ustanike stizala je od Praga, preko San Franciska, do Južne Amerike. U podršci aktivni su bili i iseljenici. Uz taj djelovao je i Odbor dubrovačkih gospođa, koji je bio angažiran na prikupljanju hrane i odjeće, te njezi ranjenika. Nije bila rijetkost da u Dubrovniku osvane teži ranjenik Hercegovac ili Crnogorac s „pratidžijom“, kojeg je trebalo njegovati.

   Međutim, promjene stava austrijske vlasti prema Turskoj odražavale su se ne samo na rad odbora nego i pomoć izbjeglicama, koja je u veljači 1876. godine ukinuta. Zbog toga Rafo Pucić gradonačelnik Dubrovnika „protestira na ministarstvo, što se tako neljudski postupa s tim svijetom i izlaže grad i kotar kužnim bolestima“, Godišnjak str. 226. Uglavnom, Dubrovnik je tijekom ustanka bio jako logističko uporište ustanku, a kao podsjećanje na ta vremena ostale su grobne humke.

 

{jlex}picasa:106682547432003943589/PodrskaHercegovackomUstanku{/jlex}