DRINOVCI: Don Željko na don Srećkovu sprovodu

DRINOVCI: Don Željko na don Srećkovu sprovodu
Autor: www.cbismo.com

Na svršetku sprovodne sv. Mise za pokojnoga don Srećka Majića, 9. listopada, riječ zahvale izrekao je don Željko Majić, generalni vikar hercegovačkih biskupija. Njegovo oproštajno slovo donosimo u cijelosti:

Preuzvišeni oče biskupe Ratko i biskupe Tomo, prečasni Luka, dragi fra Branimire, braćo svećenici i redovnici, poštovane časne sestre raznih kongregacija, provincijalne poglavarice, uvaženi nositelji i predstavnici civilne i političke vlasti, rodbino i prijatelji, dragi sumolitelji za dušu pok. don Srećka!

 

     Na kraju ovoga misnoga slavlja u kojem smo sjedinili molitve zemaljske s nebeskom Crkvom za vječni pokoj i mir u Bogu duše don Srećka, u ime obitelji, Pokojnikovih sestara Smilje i Tonke i njihovih obitelji, s. Mariangele, obitelji Pokojnikova brata, moga oca Mihovila, želim vam svima sudionicima ovih svetih obreda, a i onima koji zbog obveza i životnih prilika danas fizički ovdje nisu prisutni, ali se duhom i molitvom sjedinjuju s nama, izraziti iskrenu zahvalnost za vaše udioništvo, za svaku vašu molitvu, prijateljski upit praćen zazivnom molitvom da mu Bog udijeli ono što je najbolje za njegovu dušu, za kršćansku i ljudsku blizinu u njegovu životu, posebno u ovom teškom bolesničkom vremenu. Sve vas na životnim putovima svojom Ljubavlju pratio Milosrdni Bog i priveo na vječni Gozbu, kada budemo, kako se nadamo i vjerujemo, ponovno zajedno s našim dragim Pokojnikom i uživali milinu svetih.

 

     Naš otac biskup Ratko u svom biskupskom geslu izrekao je riječi sv. Pavla: „Kroz mnoge nam je nevolje u kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22) te u jednom intervju protumačio kako je to jednostavno Kristovo načelo, pa onda i Pavlovo i Barnabino životno pravilo. Da se dođe do spasenja, nema drugoga puta osim Križnoga puta. Križ ili nevolje jednako prate svakoga čovjeka u kojem se god staležu ili mjestu nalazio.

     Pokojnom don Srećku nije nedostajalo križa i križeva. I ne samo u posljednjim godinama zloćudne bolesti, koja je ubrzala njegov odlazak s ovog svijeta i dolazak pred Prijestolje i Lice Oca nebeskoga. Hrabro je, svjedočki i ustrajno, svoj križ nosio. Pa i kada je bio pretežak te u ljudskoj slabosti padao, nije ostao ležeći, nego se zagledan u Krista dizao i hodio. Vjerujemo nadamo se da ga je ta zagledanost i hodnja dovela do stana koji je Krist svojom žrtvom pripremio u Kući Oca nebeskoga. Stoga i mi, dok u ljudskoj naravi jecamo zbog privremena rastanka za dragim nam Pokojnikom, mi u stvari danas slavimo novi, vječni život, život koji ne poznaje smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli, gdje sve prijašnje uminu a novo, gle, nastaje.

     U strahu da u ovoj ljudskoj zahvali ne bih nekoga zaboravio, poslužit ću se riječima Pokojnika koje je izrekao u svojoj Oporuci:

    – Molim svoga biskupa Ratka, braću svećenike – kako dijecezanske tako i franjevce – sve svoje bivše župljane Gradine, Studenaca i Gabele Polja, da mi oproste, ako sam koga uvrijedio ili svojim postupkom i životom sablaznio.

     – Mnogo je onih među vjernicima, časnim sestrama i svećenicima koji su mi na razne načine pomagali da bi moje svećeničko služenje bilo lakše i učinkovitije. Biskupu i svima koje spomenuh od srca zahvaljujem na svemu dobru što su mi na bilo koji način učinili.

 

     – Ne znam tko će mi u mojoj završnici zemaljskoga putovanja biti blizu. Već sada se molim za njih da im Bog obilato plati tu ljubav.

     A bili su mnogi, kako fizički tako duhovno, u ljubavi, osjećaju i stručnosti. No, ovdje osobno ne mogu ne spomenuti i u njegovo ime na poseban način ne zahvaliti: djelatnicima Svećeničkoga doma i Biskupije u Mostaru, kako redovitim tako i onima koji su u potrebi pružali posebnu i dodatnu medicinsku i svaku drugu pomoć; medicinskom osoblju bolnica u Mostaru, Zagrebu i Dubrovniku, Doma zdravlja u Mostaru, upravi i djelatnicima Svećeničkoga doma u Zagrebu, upravi i osoblju Caritasova doma „Betanija“ u Čapljini kao i tolikim dobrim dušama koje su mu molitvama olakšavali bolest i patnju. U teškoj bolesti Pokojniku su na poseban način bile blize rođene sestre. U njegovo i njihovo ime zahvaljujem obiteljima, zajednicama, upravi i djelatnicima Teološkoga fakulteta u Splitu što su razumjeli ovu njihovu potrebu i omogućili im da budu uza svoga bolesnoga brata. Iskrena hvala sestrama Služavkama Maloga Isusa splitske provincije kod kojih je don Srećko boravio za vrijeme onkološkoga liječenja u Splitu.  

 

     Svoju Oporuku don Srećko završava riječima upućenima u prvom redu onima koji su mu po krvi i rodu najbliži. Ali,  jer su one izraz njegova svećeničkog života i propovijedanja, one se podjednako odnose na sve:

     “Svoj zadnji pozdrav upravljam sestrama, nećacima i svoj rodbini. Sve vas molim, ostanite uvijek vjerni Bogu i Crkvi. Čuvajte zajedničku obiteljsku molitvu i utječite se Majci Mariji. Neka vam nedjelja bude najsvetiji dan u tjednu, a nedjeljna sv. Misa centralni i najsvetiji događaj tjedna, a vrijeme provedeno u crkvi smatrajte najbolje iskorištenim.

     Na sve zazivam Božji blagoslov uz pozdrav: Zbogom i doviđenja u kući Nebeskog Oca.”

     U ime obitelji pozivam sve koji mogu da se navrate u kuću u Dubravu na tihu razmjenu obiteljskog zajedništva.

 

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!