FOTO: Putevima izgubljenih snova

FOTO: Putevima izgubljenih snova
Autor: LJ::portal | Vinogradar

Toliko puta sam je promatrao, onako ispod oka i pomalo poprijeko, dok smo se vozikali ozelenjelim poljanama Završja. Gledao sam je kao kakvo stidljivo momče krasnu, a taštu curu, onu za koju mu svi kažu da je izvan njegove lige. Pričali smo o njoj često, izgovarali njeno ime uvijek u ozbiljnom tonu,

uspoređivali njenu divlju ljepotu o kojoj smo čuli s ljepotom njenih susjeda koje već pohodismo, pomno kovali tihe planove kako i kad bi bilo pravo vrijeme za nju. Za Kamešnicu.
Na koji god se vrh u Tropolju i oko njega namjeriš i osvojiš ga, zurit ćeš u nju i pitat ćeš se kako se samo onako snažno i surovo izdiže iznad Buškog. Bar se mi jesmo. I dok nas je šibalo orkansko jugo na Vitreniku i dok smo ležali u ostatcima snijega podno Kolakovca na Zavelimu, onako razbaškareni na zubatom ranoproljetnom suncu. Kažu da zna biti ćudljiva i da ne poštuje baš prognoze, pa se tamo u nekoliko sati lako izredaju sva godišnja doba, tako da te dočeka čelopek a isprati olujno nevrijeme. Tu se sudaraju klime i fronte, a nekoć (po nekima i dan danas) su se tu sudarale i prožimale kulture i ideologije. Stoga nije čudo da se snijeg znao do kasno održati po njenim vrhovima i za ovako blage i bezlične zime kao što je bila potonja, a kad ga svuda unaokolo nije bilo ni za lijeka. Možda će nekim planinarskim guruima ovi moji uvodni redci zvučati patetično i preoprezno, ali podsjećam da smo mi samo jedan samouki amaterski kvartet, ponekad i trio, iz srca niske Hercegovine.

Praskozorje je već bilo na izmaku kad stigosmo u Podgradinu, pitoreskno selo na jugu livanjskog kraja, ušuškano duboko u podnožju planine. Na uskom putu što između stisnutih kuća vijuga uzbrdo susretosmo nekoliko mještana-ranoranilaca pogleda sanjivog i naviklog na, izgleda, česte prolaske došljaka. Na rubovima zidova od nekoliko uz samu usku cestu isturenih staja primjećujem jarku crveno-bijelu standardnu planinarsku markaciju. Tu su ujedno završavale ionako rijetke kuće i mi iznenada izbismo na pitomi proplanak, na kojem je prvo što čovjeku upadne u oči jedan ogroman kesten, stabla debelog za dva ljudska rukohvata. Odavno ne vidjeh nešto takvo. Pod njegovom krošnjom je svakako trebalo okačiti, a ponekad bome i užeći fenjer usred bijela dana, a lovačka čeka na njemu mogla je sigurno primiti barem tročlanu posadu. Negdje iznad, tek malo podalje od nas, ispod jedne velike stijene je žuborilo, a ja tek tada primijetih da i pod nogama šljapka i žmikće. Iz ozidanog korita se prelijevalo i teklo po prostranoj ledini. To je Ozrina, prvi a čini se i najjači u nizu izvora kojima ova planina obiluje. Njegova snaga ovako duboko u ljeto i nije iznenađujuća zbog velikih kiša koje nikako da posustanu, a nešto snage posudi od okolnog vodenog blaga koje je ovdje istinski izuzetno.

Ostao sam još malo pod onim starim kestenom, motreći iz mrke hladovine pod njegovom krošnjom strme padine Kamešnice koje čekaju i počinju tu, iznad ove ledine i one stijene iz koje izbija Ozrina. Pitao sam se, kako li je mitski divno a nespokojno zalijegati za vedrih noći u krilo ovog kolosa, čekajući divlju zvijer na pojilu, skriven samo šumom vode i treptajem lista.
Kod korita se poveo i prvi razgovor. Dok sam vršio zadnju provjeru opreme ugledao sam gore nekog čovjeka koji je onako, do koljena zasukanih hlača, gacao po onom natopljenom zelenom tepihu. Bio je to neki planinar koji je potegao ovamo čak iz Delnica. Sredovječan brko ozarena lica rado nam je podijelio nekoliko dojmova sa svoje trodnevne pustolovine po Dinari i Kamešnici. Čeka nas duga, ali dobro ugažena i prohodna staza, rekao nam je dok je u mrzloj vodi hladio vjerojatno natučena stopala. Dok sam slušao tog vitalnog Gorana, pomislih kako su možda najbolje godine planinarenja tek pred nama ili je možda to sve samo stvar podneblja i dobre kondicije.
–    Trebali ste ponijeti štapove. –  reče za kraj, valjda ne uzimajući u obzir jednu jasenovu „soju“ koju sam ja ponosno držao, očekujući od tog starog planinskog vuka svaku pohvalu za moju spremnost.

Zagazismo konačno stazu, ostavivši idiličnu poljanu s kestenom i zavukosmo se nakon prvih koraka u gustu šikaru i kržljavu bukovinu kakva se već obično nalazi u podnožjima. Puteljak koji je vijugao rubom duboke vododerine je bio tipičan šumski, dobro utaban, pomalo vlažan od jutarnje rose i posut lišćem. S vremenom je raslinje nad našim granama počelo zatvarati svod, ispreplećući se u čudnim oblicima pa smo se ubrzo našli u dubokoj hladovini. Na mjestima sam vidio nešto što bi moglo biti daleki europski rođak prašumskih lijana, a dojmu kišne šume pripomagao je izuzetno vlažan zrak koji nam je oduzimao od daha ono malo svježine što nam je hladovina davala. Dolje, duboko pod nama, klokot je bivao sve jači prateći nas vjerno dok smo sve više zadirali u goru. Na mjestima gdje je kanjon vododerine bio malo otvoreniji i manje obrastao šipragom mogle su se ugledati po dva- tri metra visoke kaskade i pjenušavi slapići što su ih tvorili. Na jednom isturenijem zavoju, gdje se u onom bujnom raslinju nad našim glavama odjednom otvorio osunčan procjep, zastadosmo prvi put, privučeni više magičnim prizorom nego potrebom za predahom. U daljini, onkraj našeg horizonta izranjala je iz plavičaste jutarnje sumaglice kršna Tušnica, zazivajući nam ne tako davne uspomene. Pod ilindanskim nebom bez oblačka nazirali su se i šiljci telekomunikacijske postaje na Vitreniku pod kojom smo se jednom pošteno smrzli, pa opet ogrijali čašicom iskrenog razgovora s mojim imenjakom, njenim skromnim i melankoličnim domaćinom, s kojim smo prozborili koju skoro pa o svemu. Počevši od klimatskih promjena, granica među regijama, pa preko prisilnog braka između povijesti i pobjednika što te granice povlače i prekrajaju privedosmo kraju kao i obično lamentiranjem za nekim boljim danima i olako odživljenom mladošću.

Ugođaj je narušio zvuk polomljenih grančica i nekoliko srodnih šumova što dopriješe odozdo. I, dok se nismo ni osvrnuli oko sebe, već je kraj nas prošao čovjek. E sad, u tom strelovitom hipu mogao bih za muku i pomisliti da je ovaj iskočio iz neke druge dimenzije zbog pokvarenog vremeplova ili ga je ispljunula kakva međugalaktička pukotina. Od planinarske opreme samo jedan pojas s dvije-tri čuturice oko pasa, koraka od sedam milja, prohujao je pored nas jedva izustivši nešto i ne osvrnuvši se na naša zabezeknuta lica. Scena kao iz nekog jeftinog scenarija niskobudžetnog SF-a iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća ponovila se za nekih sat vremena kad smo ga opet susreli kako juri nizbrdo. Ohrabrih se za bliski susret treće vrste i podviknuh dok nam je pristizao u susret upitavši ga što to ima u tim kanistrima oko pasa?

–    Med i voda ! – odvrati jednako glasno i začuđujuće svježe, ponudivši mi da probam njegov magični napitak. Ipak nije bio vanzemaljac, nego domaći dečko iz domaćeg planinarskog društva, tek eto u „malko“ boljoj formi od ostalih. Kad mu rekosmo od koje smo strane, začudi se:
–    Pa zar kod vas ima planinarskog društva!? –
–    Nema, ali mi ćemo ga osnovati! – odvratih ko iz topa, braneći čast naših „brdenja“, slagavši namjenski i neophodno, siguran da od toga neće biti ništa, bar ne s nama u glavnim ulogama.
Naš planinar-višebojac je odmaglio niz padinu, jureći nove rekorde, ispraćen našim frapiranim pogledima. Zavlačivši se sve dublje u šumu orijaških bukvi, ja sve nešto malo računam: „To ti ga je šest uspona i šest silazaka… dvanaest kilometara surovog terena za neka dva sata, po ovoj žezi i vlazi, pa ti sad vidi! Zvuči malo nevjerojatno za nas obične smrtnike. Pa ovaj lik mora da je utekao iz Marvelovog stripa, ili je neki domaći Clark Kent bez plašta.“
Zaustavili smo se na Studenom vrilu, u srcu visoke bukove šume, koja je sezala dok se god pogledom moglo dohvatiti. Nije da smo morali predahnuti, do planinske kuće nije bilo još puno za zgazit. Jednostavno smo stali i ostali uhvaćeni u momentu, teškom za opisati. Padina se ovdje odjednom prostrla i ublažila, primivši u svoje krilo naraštaje zelenih orijaša. Iz podnožja jednog humka izbijao je tanak mlaz kao led hladne vode, tiho, kao da ne želi narušiti sverazorni mir ovog mjesta, otječući krotko dok je po njemu plesala golicava svjetlost koja se teško probijala kroz one guste krošnje. Ta voda će sebi naći put i dat će si oduška dolje, gubeći se u onim vlažnim i nepristupačnim jarugama. Bezuspješno je okom kamere pokušavati iznova i opet hvatati i porobljavati djeliće čarolije ovog mjesta i trenutka. Trebalo je doći, hodočastiti i biti za hodočašće nagrađen. 

Do planinske kuće na Pešinu vrilu nam je još malo šumom, pa onda jednim omanjim proplankom, zaraslim visokom travom i poljskim cvijetom. Izbili smo uskoro na prostrani plato na kojem nam odmah u oči upade lijepo sagrađena brvnara, s oznakom planinarskog društva i nadmorskom visinom. Zaravanak se na jednu stranu blago spuštao u malu dolinu do koje se moglo jednim odvojkom staze, koji vodi vjerojatno za neki od nižih vrhova Kamešnice, dok je od sjevera bio zatvoren dosta udaljenim i nepristupačnim golim gudurama. Ta visoka orlovska staništa se zovu „Pole“. Pogled prema njima rađa nekim čudnim osjećajem grčevitog traženja izlaza iz ovog zelenog grotla. Neka naknadna saznanja kažu da i gore ima neki prolaz, ali ne i za nas. Možda je onaj „Superman“ baš tuda sebi tražio prečicu za vrh. 

Nama je valjalo ipak opet kroz gustu crnogoricu koja je upravo tu počinjala. Na jednom težem usponu na kraju kojeg se otvarao uski klanac naslutih da zaokrećemo na drugu stranu planine. Uzveravši se četveronoške, iskobeljasmo se na ogoljelu strminu pored koje bi, siguran sam, bilo uzaludno tražiti neko mjesto s boljim pogledom na Buško jezero, čitavo Livanjsko polje s mnoštvom razbacanih sela, u daljini ovjenčano visovima Cincara, Golije i Šatora. Ta iznimno strma sjeverna padina Kamešnice, koja se gotovo okomito sunovraćuje u ponore Livanjskog polja poznatija je pod imenom „Gola kosa“, a naziv itekako opravdava izgled onog što se na njoj da vidjeti. Rekao bih da smo s lica prešli na naličje planine. Ugodne sjene blagih i vlažnih šuma naslijedila je naprasno i kao niotkud, neprijazna golet, posuta zgromljenim ostatcima mrtvih stabala. Gromovnik se tu okrutno poigrao s čitavom jednom šumom, ne poštedjevši ni grančice.
Još uvijek daleko iznad izvijao se glavni greben. Šutke smo gazili kroz to groblje stabala uskom putačom koja se na trenutke gubila u snopovima svakojake guste trave, pa se opet ukazivala ispod kakva poleglog balvana. A nad glavama je kao usud neizbježan, žegao žarki ilinštak i mi smo se prepušteni njemu na milost i nemilost mogli samo na bljeskove sjećati onih zelenih oaza što ostadoše iza nas. Gledam prema sjeveru i pitam se jesu li ovuda prije nekih tristo godina prošle tihe povorke jednog naroda, prisiljenog na nevoljko napuštanje svoje pitome doline. Između dva zla, turskog zuluma i mletačke pokvarenosti, bilo je lakše odabrati, o mnogo lakše, nego zapaliti dojučerašnji dom i štalu, što poklati što rastjerati blago i sa zavežljajem o ramenu poći na mučan i neizvjestan „put bez sna“, vođeni mrkim morlačkim serdarima, fratrima i jednom slikom Bogorodice, Gospe ramske u njihovim suhim rukama, tim zadnjim artefaktom i zadnjom svojinom, nošenim brižno, kao luč kroz noć.

Dočekala su ih napuštena i popaljena selišta Sinjskog polja, koje je opet trebalo plugom zaorati ali i jataganom obraniti. A taj dio ugovora ispoštivan je vojnom službom novih naraštaja – jedan danak u krvi zamijenio je drugi, jer ni Mlečić ne daje ništa a da za uzvrat dvostruko ne uzme. Spletkarenje koje je jedina prava religija tih ljudi i ovaj put je vješto iskorišteno u svrhu smicanja nekih domoljubnijih serdara, vođa ekspedicije u Bosnu, a potencijalnih kasnijih revolucionara i neprijatelja „republike krilatog lava“, čiju su sirovu hrabrost i usijanu glavu mudrijaši iz lagune bez po muke iskoristili, poslavši ih u nepotreban juriš na zasjede na brzinu skupljenog turskog askera po rubovima Livanjskog polja.

Započeti zadnji uspon po samom gornjem hrbatu izgledalo je kao pregaziti plitak potok u usporedbi s veranjem po Goloj kosi. Krajolik naglo postaje kamenit, tu i tamo prošaran kržljavim busenjem, a nama lak za kretanje. Kao da nam planina konačno popušta i prima nas u svoje okrilje pošto nas je propisno stavljala na kušnje, kao da nam poručuje: „Evo, sad sam samo vaša, čuvajte me i uživajte u meni, ali me se i čuvajte, jer sam divlje lijepa i varljiva, i velikodušna i nemilosrdna…“ Sve je to ona, i ja intenzivno mislim o tome dok nas od zapada sustiže jedna grupa niskih i sve tmastijih oblaka, projurivši ponad naših vrelih čela diskretno, a opet dovoljno primjetno da postanemo svjesni njene nazočnosti i svega onog što možda nosi.
Pod nama u jednoj nepristupačnoj vrtači, nadsvođeno kamenom arkadom, gledalo je mračno oko Antunovića špilje. Kažu da je tu, u utrobi planine utočište moglo naći po stotinu volova, kad bi njih i njihove pastire na ispaši zadesio čest vremenski usud, nezaobilazan i prijek. Odaje tog planinskog hostela, čini se već odavno ne primaju ustaljenu klijentelu, jer ulaz je uhvatila šikara i bršljan, ništa što diše unutra više ne zalazi i sad tu, u noćima bez spokoja, zaklona traže samo nemirni duhovi drevnih krijumčara. Do „Konja“ nam nije bilo još puno za zgazit, a tim pristalim imenom diči se inače najviši vrh ove naše ljepotice. A tamo nam je bilo baš ko na konju, s nešto vjetra u kosi, vrela čela i pogleda željna daljine. Od Dalmatinske strane iznenađuju blago položene, bezbrojne padine, što se terasasto jedna za drugom redaju do u sumaglicom zamazano Sinjsko polje, skrivajući oku još bar toliko tajnovitih i sanjivih dubodolina, uljuljkanih u krilu svake od njih. Nekoliko vjetroelektrana na najudaljenijim ogoljelim visoravnima iznad polja lepeće svojim divovskim propelerima i kvari nam sliku, a mi nekako odolijevamo malim donkihotovskim porivima i ostajemo mirni, jer na „konju“ smo ipak, a ne na mazgi.

Ni traga onom ledenom jugu s Vitrenika i njegovom tužnom tuljenju, kojem smo se nadali, tek lagan lahor da potjera onih nekoliko oblaka lutalica do susjednih vrhova, pa onda hrptom dalje na zapad, na Dinaru, beskrajnu, kad je pogledaš ovako s Konja. Naše snatrenje prekida skori dolazak još trojice planinara. To su lokalni ljudi, lakog koraka i bezbrižnog pristupa, s tek malo vode u još manjoj naprtnjači. Ali njima više i ne treba, jer se ovuda veru svako malo. Spominjemo im onog planinskog maratonca.
–    Ma ima taki ljudi kod nas – ravnodušno će stariji od ove trojice uz jedno značajno odmahivanje rukom.
Gledam ovu ljudinu onako malo ispod oka. Kratak i širok vrat na nabijenom trupu, visoko čelo i lice zagasitih nijansi bijele s malo bora s obzirom na dob vlasnika odavali su vitalnog i dobroćudnog Dinarca. Dvojica stasitih mladaca su zasigurno njegove krvi. Sad me više i ne čudi činjenica da su se na vrhu stvorili netom iza nas, kao da su iznikli iz stijene. Dok je god ovakvog gena u našeg čovjeka, dobro je, dotle će bit i nas, pomislih.

–    Tribate otić na Troglav – doda tiho ,valjda videći kamo uporno cure naši pogledi.
Možda jednom, kad bure očiste nebo nad Zagorom i mi s Troglava bacimo svečan i blag pogled sve do mora.
Vjetar konačno pojačava. To nas prijekorno opominje dvolična ćud ove naše gorde ljepotice koju smo eto bar nakratko imali i koja po običaju brzo gubi strpljenje sa stidljivim udvaračima poput nas. Jer naše je vrijeme ovdje isteklo i nas je još jednom natrag u bljedunjavu stvarnost. Eh, trebalo je opet proći njenim licem i naličjem, nadisati se još malo njenih mirisa pokušavajući sebično zarobiti neki trenutak njenog divljeg i uvijek za korak, dva neuhvatljivog naručja.

 

{jlex}picasa:106682547432003943589/PutevimaIzgubljenihSnova{/jlex}