Fra Petar Ljubičić: Svi traže Isusa jer je On božanski liječnik i Spasitelj svih nas

Fra Petar Ljubičić: Svi traže Isusa jer je On božanski liječnik i Spasitelj svih nas
Autor: LJ::portal | fra Petar Ljubičić

Kad je Isus u sinagogi ozdravio čovjeka, dolazi u kuću Šimunovu i Andrijinu. Vjerojatno je došao da se malo okrijepi i odmori, kao što to svi mi činimo. Ali domaćica, punica Šimu-nova, bila je bolesna. Isus je došao do nje, prihvatio je za ruku i ozdravio je. Ona je ustala i posluživla im.

U međuvremenu glas se o tome proširio po svoj okolici. Ljudi su shvatili: Isus može ozdravljati. Ipak dan je prošao u miru. Nitko se nije micao jer je bila subota, dan počinka. Ali navečer, kad je već bilo dopušteno kretati se, ljudi su pohrlili sa svih strana i donosili svoje bolesnike k Isusu da ih ozdravi. A Isus je pun sućuti polagao na njih ruke i ozdravljao sve koji su bolovali od najrazličitijih bolesti.

Ujutro vrlo rano Isus se povlači na samotno mjesto. On zna da nije došao na zemlju da okupi svoje prijatelje, da se s njima malo pozabavi, da ga ljudi po kućama časte ili da bude samo veliki iscjelitelj koji će ozdravljati ljude. Pred njim je vrlo velika i važna zadaća, navijestiti novost života, kraljevstvo Božje: pravdu, ljubav, mir, radost, sreću, raj… On je božanski liječnik čovjekove duše… on liječi čovječanstvo od najveće i teško izlječive bolesti – grijeha…

Kad su ljudi otkrili da je Isus nestao, počeli su ga tražiti. Oni su ga trebali, jer je bilo još bole-snika koje je trebalo ozdraviti. Oni su željeli da se on vrati, ali Isus je već donio svoju odluku, zato im govori: „Moram ići dalje. Moram propovijedati Kraljevstvo Božje. Zato sam došao. Idemo!“ I učenici pođoše za njim.

Ono što je Isus tumačio učenicima, to želi protumačiti i nama. I mi često mislimo da je Isus došao samo zato da ozdravlja, da ljude oslobodi od raznih bolesti i od raznih vrsta opas-nosti. Sigurno da je Isus i to činio, ali to ne bijaše sve. On je došao da promijeni svijet. On je došao da donese Kraljevstvo Božje, a to je mnogo više nego ozdraviti čovjeka od neke bolesti.

I danas bi ljudi željeli vidjeti čudesa i danas ljudi čeznu za ozdravljenjem. Ako se negdje čulo za neko ozdravljenje, tada će se svi strčati na to mjesto, potražiti će osobu koja ima dar ozdravljenja i mislit će da je to najvažnije u njihovoj vjeri. Bez sumnje, to je važno i svako čudo pripada Kraljevstvu Božjemu, ali to nije sve.

Isus je to dobro znao nakon svih onih silnih ozdravljenja koja je učinio. Potrebno je znati: Kraljevstvo je Božje posvemašnja promjena, a to znači postati novo stvorenje. To je novi svijet, novo čovječanstvo, o kojem su sanjali i govorili proroci.

 

I mi smo pozvani živjeti u iščekivanju novoga neba i svijeta, da Bog bude sve u svemu. Svojim radom i životom stvarajmo taj novi Božji svijet obraćajući se svaki dan moleći srcem.
Nemojmo zaboraviti: Isus traži nas. Traži našu ljubav i vjernost. Traži naše srce i povjerenje. Traži čvrstu vjeru i neumorno poziva na obraćenje… A od onih koji su ga duboko iskusili i zavoljeli traži da ga slijede bez oklijevanja. To nasljedovanje trebalo bi biti bezuvjetno i potpuno.

 

Pripovijeda se kako je mladić Vili očajao jer nigdje sreće nije našao. Jednoga se dana kupao u rijeci Gangesu sa svojim učiteljem, pa mu se povjeri: Nigdje sreće ne mogu naći.
A učitelj ga pograbi za glavu, pa ga gurne pod vodu koliko je mogao više. Kad se mladić počeo daviti, izvuče ga iz vode i reče mu: „Što li sada govoriš? Da si se u svom životu toliko trudio da nađeš sreću koliko si se sada mučio da se izvučeš ispod vode, zacijelo bi bio nešto sreće našao!“

 

Takvi su ponekad ljudi: đak nema sreće u matematici jer se nije mnogo ni mučio. Seljaku odnijela bolest lozu jer nije u pravo vrijeme polijevao modrom galicom.
A tako i vjernici! Polovično obavljaju sve kršćanske dužnosti jer se više brinu za životnu udobnost, nego za vjersku praksu. Ali kad ih, kao onog mladića u Gangesu, počne gušiti bolest, kad se javi potres, kad ih snađe muka, sklapaju svi ruke i viču: Bože, gdje si?

 

Bog je na nebu i s nama. Uvijek nam je blizu, najbliže onda kad nam je najteže, dakle u svako vrijeme. Zašto nismo s njim u vezi u svako doba?

Pogledajmo, prema današnjem Evanđelju, kako je izgle¬dao jedan radni dan Isusov: „Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ Ra-zumijemo li zašto je Isusu važna molitva? On želi zahvaliti Ocu i slaviti ga. Za njega je molitva na prvom mjestu, a zatim dolazi naviještanje, ozdravljanja i istjerivanja zloduha. Isus Krist propovijeda i liječi. Objavljuje Božju ljubav, privodi k vjeri, daje smisao bolima, pokazuje put spasenja. Svojim čudesima iscjeljuje bolesna tijela te istjeruje đavle. Krist spa-sava čitava čovjeka, dušu i tijelo. A kad ne ukloni trpljenje, on uči kako ga podnositi s nadom i ljubavlju da donese ploda za život vječni.

 

Ugledajmo se u Isusa i pronađimo vrijeme za molitvu i klanjamo se Bogu, zahvaljujmo mu, radujmo se i tražimo pomoć. Neka nam molitva bude trajni razgovor s Bogom, pa i onda kad ništa ne trebamo, kad mu samo želimo reći koliko ga volimo!
Budimo iskreni i priznajmo: nitko od nas ne bi svog prijatelja smatrao dobrim svojim prijateljem kad bi opazio da on samo od nas traži, da nas želi iskoristiti. Pa tako nekako izgleda i naša molitva ako pristupamo Bogu samo onda kad nas nešto davi i muči. Mi smo Božja djeca, a djeca vole svoje roditelje i bez čokolade.

Isus naviješta Kraljevstvo Božje – Krist je želio svakom čovjeku donijeti blagu vijest – evanđelje. Zato i kaže: „Hajdemo u obližnja mjesta, da i tamo propovijedam!“
Krist je došao za sav svijet, predao je nauku cijelom svijetu…

I mi smo pozvani navijestiti Božju poruku svijetu?
To možemo ponajprije svojoj djeci. Što ne možemo mi, učinit će katehete ako djecu poša-ljemo redovito k njima. A mi?
Naš uzoran život bit će gla¬sna propovijed u našem susjedstvu. „Što naviješćujem Evan-đelje, to mi je dužnost“ reći će sv. Pavao (2. Čit.).
Nije sve učinjeno kad smo postali katolici. Trebalo bi biti u svojoj sredini i apostol, osvje-dočeni vjernik misionar, nešto poput svećenika!

 

Isus liječi sve bolesnike (Ev.). Nemojmo samo reći: Bogu to nije bilo teško. Lako li je njemu činiti čudesa! To je istina. A nije li nama ponekad teže bolesnika podvoriti, negoli Isusu čudo učiniti? Pruža nam se prilika na svakom koraku da „čudesa činimo“: posjetili ste u susjedstvu nemoćnog starca, staricu. Obišli ste u kući ili u bolnici bolesnika, ponijeli ste mu cvijeće, limune, slatkiše. Pridigli ste ga. Pošli ste u kuću gdje je pred dan-dva netko umro, izrazili ste sućut… Utješili ste ih. Pružili ste siromahu dar, košulju, cipele … Ozdravili ste ga! Tako je to!

 

Isus istjeruje sve đavle (Ev.). I opet ćete ka¬zati: lako je Isusu bilo tjerati đavle kad je on Bog. A mi? Koliko ga više tjeramo, toliko se vrag više upliće u naš posao! Nije baš sve tako. I nije vrag kriv za sve naše zlo. Po¬gledajte: kad smo nekomu zavidni, nije vrag zavi-dan, nego mi! Pa onda pročistite iz srca zavist i bit će sve u redu. Kad u mržnji nekoga progonimo, klevećemo, ogovaramo i psujemo, ne izlazi sve to iz vražjih, nego iz naših usta. Pa onda pročistimo svoja usta i sve će biti u redu.
„Noći su mučne meni dosuđene“ (1. Čit.), tako uzdišu braća ljudi dok ih gonimo mrskim osjećajima i uvredljivim riječima. Bolje je za našu dušu i za njihov mir da ih zaštitimo: „Liječi one koji su srca skršena“ (Ps.).

 

Vidite, Krist je molio iako mu nije bilo potrebno, možemo i mi. Krist je naviještao Božju riječ, možemo i mi. Krist je ozdravljao, možemo i mi. Krist je čistio ljude od zla, možemo i mi. Odlučimo se s pomoću Božjom i činimo to!
Još nešto, veoma je značajna činjenica iz današnjega Evanđelja u ozdravljenju Pet-rove punice. „Uze je za ruke!“ Krist se dodirnuo bolesnoga tijela. Tu je spoj, snaga: ruka u ruci, Božja u čovječjoj ruci. Ako je tako rado ćemo i navijestiti i ozdravljati i moliti. Gospodine, daruj nam milost da Te uvijek čista srca tražimo kako bi bili pra-va i osvjedočena djeca Oca Nebeskoga. Učini nas sretnima kako bi i mi usrećivali druge. Amen.
Danas je “Svjetski dan molitve, ramišljanja i djelovanja protiv trgovine ljudima!”

Oče, smijem li ići u crkvu

 

Djevojčica Marija polazila je na vjeronauk i tu je čula kako je katolik dužan svake nedjelje sudjelovati na svetoj Misi, da je to dužnost svakoga katolika. Njezin otac bio je oženjen nekatolikinjom, već je prije bio mlak u vjeri, a u mješovitom braku davno je zaboravio na svoju nedjeljnu dužnost. Došla je nedjelja, kišovit dan. Mala je Marija pitala oca: “Oče, smijem li ići u crkvu?” Otresiti „ne“ bio je odgovor. Nakon nekoliko trenutaka mala je pono-vila svoje pitanje: „Oče, smijem li ići u crkvu?“ Umjesto odgovora otac dohvati štap i istuče dijete.

Osmgodišnjoj djevojčici kotrljale su se debele suze niz lice. Ali i sa suzama u očima pitala je i treći put: „Oče, smijem li ići u crkvu?“ Otac to nije očekivao. Hrabrost male razoružala je njegovo protivljenje. Pustio je dijete da ide u crkvu, a nakon nekoga vremena i on je bio opet na nedjeljnoj svetoj Misi. Ova osmgodišnja djevojčica daje nam primjer kršćanske jakosti koja može sve nadvladati, samo da izvrši volju Božju, da grijehom ne uvrijedi Boga.

Jest, krjepost kršćanske jakosti čini nas pripravnima da za dobru stvar nešto i pretrpimo. Čovjek se po svojoj prirodi rado izmiče trpljenju, samo ako može. Krjepost jakosti oduzima nam mnogo od te prirodne plašljivosti, da se trpljenja ne bojimo, nego da ga strpljivo i ve-likodušno podnosimo. Dakako, sve je to teško, ali upravo time i časnije i zaslužnije. Zato se s pravom divimo onim junacima trpljenja koji strpljivo, tiho, mirno i Bogu odano podnose bolest, zapostavljanje i druge križeve života.

 

„Gospodine, daj da upoznam Tebe,
daj da upoznam sebe!“
(sv. Augustin)

 

Poštena i krjeposna djevojka

 

Pripovijeda jedan svećenik o nekom mladiću i djevojci koji su bili veoma lijepi, a živjeli su u jednom bogatom kraju gdje su brežuljci bili pokriveni divnim vinogradima. U tim je krajevima bio običaj da djevojka, kad odraste i postane punoljetna, dobiva od svojih roditelja na dar jedan nož kojim se obrezivao vinograd. Bio je to simbol zrelosti i sposob-nosti da može voditi brigu o kućnom dobru. Mladić ju je posebno zavolio jer je bila lijepa, poštena i vrijedna, a potjecala je iz dobre obitelji.

I jednoga predvečerja, dok je djevojka išla iz vinograda, grubo joj pristupi i unatoč njezinim ozbiljnim opomenama. Ponašao se tako nedolično da u njemu nije mogla prepoznati svoga mladića. Uzela je tada nož i zabila mu vršak u ruku. Zatim je pobjegla sva prestravljena njegovim nedoličnim ponašanjem.

 

Od tada su se mjesecima viđali samo izdaleka. A kad su vinogradi bili obrani, vino uliveno u bačve, on ju je susreo u predvečerje i sav zbunjen i skrušen upitao ju: „Mogu li moji doći k tebi u prosidbu?“ Ona je bila sva izvan sebe od radosti i sreće jer ga je zaista voljela. Zato je mjesecima oplakivala propalo prijateljstvo. Kad je prošla prosidba i svadba, on joj je jednoga dana, poigravajući se zamišljeno nožem kojim je bio uboden, rekao s ganućem: „Da nije bilo ovoga noža, ne bismo danas bili zajedno.“

 

Iz ovoga se primjera vidi da mladići više cijene poštene djevojke, koje žive u djevičanskoj čistoći, nego one raspuštene koje su izgubile djevičanstvo.