Marija Herceg: Put Kavkaza

Marija Herceg: Put  Kavkaza
Autor: Geocultur

„Putovao sam poštom iz Tiflisa (op.a. stari naziv za Tbilisi). Sav teret mojih taljiga bio je malen kovčeg, koji je bio do polovice nabijen putnim bilješkama o Gruziji. Veći se njihov dio na vašu sreću izgubio, a kovčeg je s ostalim stvarima na moju sreću ostao čitav.“

– počinje svoj jedini roman „Junak našeg doba“, Mihail J. Ljermontov. Bila slučajnost ili ne, dok sam na dugom tranzitu u Istanbulu čekala let za Tbilisi, ovo je rečenica kojom sam počela pratiti svoje putovanje, a knjigu sam zgrabila u zadnji čas jer je bila tanašna i ovo je bio prvi put da je čitam. Moj kovčeg zahvaljujući postojanju pametnih telefona nije bio nabijen bilješkama o Gruziji, nego je u njemu dosta mjesta ostavljeno za dragocjene suvenire s Kavkaza, koji nikako ne mogu premašiti slike, sjećanja i poznanstva za koje treba tako malo prostora…

 

Ukrajinski Krim i gruzijske pokrajine Abkhazia i Južna Osetija imaju nešto zajedničko. Iz Abhazije je posljednjih 20 godina izbjeglo preko 250 000 ljudi što u druge dijelove Gruzije, što u okolne zemlje. Da bi došli na službu u tu regiju Putin ruskim vojnicima zauzvrat nudi kuću – jednu od napuštenih kuća izbjeglih Gruzijaca. Abhazi svoju zemlju zovu Apsny što znači ‘zemlja duše’. Ovu pokrajinu su osim Rusije do sada priznale Nikaragva, Venecuela i Nauru. Smatra se da ju je ova posljednja priznala radi poprilične brojke od 50 milijuna dolara ruske humanitarne pomoći. Južna Osetija, osim planina i nema nešto posebno što bi zapelo za oko Rusiji. No Rusija ovu regiju želi radi strateškog položaja. Lokalci (koji su uz izvještaje hrw.org glavni izvor ovih informacija) već smatraju da je Gruzija nepovratno izgubila ove pokrajine, svoj dobar dio. Zbog žrtava rata i raseljenih Gruzijanaca posebno žale radi ‘zemlje duše’.

Tri dana na početku i dva na kraju putovanja Kavkazom bila su dovoljna za barem malo osjetiti duh Tbilisija, obići neke od znamenitosti, probati tradicionalne specijalitete i smoriti lokalce (u našem slučaju najgostoljubivijeg čovjeka u Tbilisiju, našeg prijatelja couchsurfera Alexandra, koji je u svojoj samo godinu i pol dugoj couchsurfing karijeri ugostio preko 200 putnika te ih obogatio značajnim detaljima života u Gruziji) o gruzijskoj svakodnevici, povijesti i odnosima sa susjedima.

 

 
Samostan Geghard i hram Garni

 

Samostan Geghard je u 4. Stoljeću osnovao sveti Grgur Iluminator na mjestu gdje se u špilji nalazio sveti izvor. Današnji naziv je dobio prema “svetom koplju”, tj. koplju kojim je ranjen Isus Krist na Raspelu, koje je navodno u Armeniju donio apostol sveti Juda Tadej, a koje je čuvano u ovom samostanu.

Dio samostana je uklesan u fantastične strme stijene okolnih planina, oko gornjeg toka rijeke Azar, koje predstavljaju oazu molitve i meditacije. Monasi su živjeli u ćelijama isklesanim u stijenama ispred ulaza i ukrašenim mnogobrojnim križevima – hačkarima. Hačkari su kameni spomenici, koji se pojavljuju u 9. stoljeću, a umjetnost njihova klesanja uvelike je utjecala na armensku kulturu. Podizani su kako bi se duša posvetila Bogu i obilježio neki važan događaj poput vojne pobjede, obilaska prirodne katastrofe itd. Većina ih stoji samostalno, ili su naslonjeni na zidine samostana, a do danas ih je samo u Armeniji pronađeno oko 40,000, od kojih je svaki originalan i nijedan nema isti dekorativni uzorak.

 

Hram Garni je nesebična ostavština helenskog perioda armenskoj kulturnoj baštini. Smatra se da je sagrađen 77. g. pos. Kr. od strane armenskog kralja Tiridija i posvećen božici sunca Mithri, prema religiji zoroastrizma koja je imala velik utjecaj na armensku mitologiju.

Od vrlo malo mjesta planiranih za obilazak u Armeniji, drago mi je što je organizator (Armenian Progressive Youth) odabrao samostan Geghard i poganski hram Garni za jednu cjelodnevnu turu.

Erevan: Etchimazdin

 

Etchmiadzin koji se nalazi svega 20km od Erevana. Katedrala u Echmiadzinu je jedno od najstarijih zdanja kršćanstva, a sagrađena je 303 god. na ostacima poganskog hrama vatre.

 

Katedrala Etchimadzin nije bila dio organizirane ture, no srećom, upoznala sam na putu iz Tbilisija armenku Aljonu koja radi u Gruziji i koja me u šest sati brze vožnje (dijelile smo prijevoz do Erevana) naučila dosta o armenskoj kulturi i mjestima vrijednim obilaska. Katedrala Etchimiadzin koja se smatra najstarijom katedralom na svijetu, sagrađena je za vrijeme starog armenskog carstva (između 301. i 303. p.K) od strane već spomenutog svetog Grgura Iluminatora, nakon što je kralj Tiridije III. proglasio kršćanstvo državnom religijom. Još poznata i kao Majka Crkva armenske apostolske crkve.

 

Među mnogim suvenirima ovdje, zanimljivo nam je bilo pronaći i šipak (nar). Naime, Armenci vjeruju da je upravo šipak Eva uzela sa zabranjenog stabla u rajskom vrtu. Koliko je šipak cijenjen armenski proizvod mogli smo zaključiti i uživajući njihovu najpoznatiju tekućicu :)– armensko vino od šipka.

Ararat

 

Putuj svijetom: nikad nećeš naći greben čist kao Araratov. Kao neprohodni put to slave, ja volim svoju Planinu Masis.” (Yeghisheh Charents, iz pjesme „Za moju dragu Armeniju“)

 

Planina Ararat, za armensku kulturu i naciju od velikog značaja, iz Armenije se može vidjeti samo iz visoke točke i za lijepa vremena, najbolje poslije kiše, kad je nebo bistro i ne zaklanjaju je oblaci.
Naime, Ararat, planina visine 5137m se nalazi u Turskoj. Ondje pripada od iransko-turskog sporazuma iz 1932., a Armenci od tada svoj najveći biser mogu samo gledati ili ići na jako skupa hodošašća preko granice.

 

Značaj ove planine seže u doba Noe, kad se po Bibliji njegova arka nakon potopa nasukala na stijene Ararata.

Medz Yeghern (Armenski Մեծ Եղեռն, “Veliki zločin”)

Doživjeti ovo mjesto, u tišini jutra, i u svoj njegovoj zapuštenosti, iako je 2015. godina obilježavanja stogodišnjice genocida, bilo je neprocjenjivo.

Tijekom armenskog genocida od 1915. – 1916. dogodilo se masovno ubijanje (između 1 i 1,5 milijuna) Armenaca od strane otomanskih Turaka tijekom Prvog svjetskog rata. Obelisk visok 44 metra simbolizira preporod Armenaca, a 12 blokova postavljenih u krug predstavlja 12 izgubljenih pokrajina na području današnje Turske. Unutar tog kruga gori vječna vatra.

 

Svakodnevnica u sunčanom Erevanu

 

Dosada najljubaznji izraz koji sam mogla čuti (na armenskom ili bilo kojem drugom jeziku:)) Cavet tanem – ugrubo znači „Daj mi da ti bol ponesem..“. Koristi se prilikom zahvaljivanja ili izražavanja privrženosti. Šarolikim štandovima prepunim ruža zatrpane su dvije glavne ulice Erevana, Komitas i Bagharamyan, kako ih je složio armenski arhitekt Alexander Tamanyan. Erevan najbolje obiđu ranoranioci. Armenci su narod koji se ne voli rano ustajati. Unatoč vrućini ljetnog doba godine, uobičajeno radno vrijeme je od 10 do 16, ili od 11-19, a ove prelijepe ulice su u najugodnije jutarnje sate prazne i idealne za razgledanje.

 

Erevan, glavni grad Armenije, još zovi i Rozi grad, po karakterističnoj boji cigle kojom se grade građevine još uvijek poštujući tradicionalnu arhitekturu.

Putovanje na Kavkaz (07/2014) je jedno u nizu putovanja koje sam imala sreću iskusiti zahvaljujući programu Erasmus+ i volonterskom angažmanu u nevladinim organizacijama na lokalnom, regionalnom i međunarodnom nivou.

 

{jlex}picasa:106682547432003943589/MarijaHercegPutKavkaza{/jlex}