Izbori za lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj su završeni a hrvatski građani mogu napokon odahnuti od silnog mnoštva plakata svih veličina po ulicama svojih gradova i sela. Jednako tako u televizijskim se emisijama više neće pojavljivati suparnički kandidati različitih stranaka s uvjeravanjima kako »idemo dalje« ili kako je »došlo vrijeme za promjene«. Sada kada je predizborna napetost nestala, neizvjesnost utihnula a »usijane političke glave« se ohladile, hrvatska bi se javnost za dobrobit i budućnost domovine, naroda i svih građana morala zapitati: Otkuda ponovno predizborne poruke svojevrsnog urbanog rasizma, zemljopisno usmjerene mržnje prema onima koji su podrijetlom iz drugoga kraja, šovinističkog lokalpatriotizma i slično?
Zar su danas u Hrvatskoj potpuno normalne i prihvatljive poruke o doseljenicima istoga roda kao dežurnim krivcima za sva zla, o potrebi »čišćenja« nekih gradskih sredina, ne od smeća nego od doseljenih »uljeza«, o sunarodnjacima u drugim državama koji nas samo iskorištavaju i odlučuju o našoj budućnosti, o nužnosti vladanja isključivo »autohtonih« u lokalnim sredinama, o primitivcima, mafijašima, muljatorima, »rođacima«, neradnicima koji »zagađuju« našu uljudbenu, finu, gospodsku sredinu? Kako je moguće da u današnjoj Hrvatskoj koja se toliko ponosi i ističe svoje europske, demokratske i kršćanske temelje, nitko ne reagira na te, najblaže rečeno, potpuno neprihvatljive poruke?
Na ta smo i slična pitanja pokušali dobiti odgovore od dr. Nine Raspudića, profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. On je rođen u Mostaru 1975. gdje je završio samo osnovnu školu i prva dva razreda gimnazije. Nakon izbijanja rata, treći razred gimnazije završio je u Makarskoj, a četvrti i peti u godinu dana u Trevisu u Italiji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1999. filozofiju, te talijanski jezik i književnost, gdje od 2000. na tom fakultetu radi kao znanstveni novak/asistent. Magistrirao je iz književnosti 2003. godine, a 2008. doktorirao radnjom o temi prikaza Hrvata u talijanskoj književnosti.
Dr. Raspudiću, kako tumačite potrebu pojedinih političara i političkih stranaka u RH da u predizbornoj kampanji nastoje skupiti političku naklonost dijela biračkog tijela, ponižavajući i ismijavajući dijelove hrvatskog naroda?
DR. RASPUDIĆ: Riječ je o najprimitivnijem i rekao bih nejnečovječnijem obliku političke propagande u kojem se biračima, umjesto konkretnog programa, nudi kolektivni krivac za sve njihove nedaće, potiče se mržnja i raskol. Najpoznatiji primjer takve političke propagande je antihercegovačka kampanja kojoj svjedočimo prije svakih izbora. U moralnom smislu radi se o velikom grijehu.
Takva propaganda u ljudima potiče najniže strasti, jer svi znamo kako je lako zapasti u zabludu i osuđivati i mrziti druge. S druge strane, teško se vrijeđa i unesrećuje pripadnike žigosane grupe koji ni krivi ni dužni ispaštaju zbog toga. Zanima me je li se itko od tih ljudi koji u medijima šire antihercegovačku mržnju zapitao kako se osjeća npr. neko dijete u zagrebačkoj Dubravi čiji su roditelji doselili iz Hercegovine i utkali svoj život u Zagreb skromno živeći i pošteno radeći otkako znaju za sebe, kada pročita u novinama da su svi Hercegovci kriminalci koji su eto pokrali Hrvatsku pa sada uživaju u mercedesima i golemim vilama… O roditeljima mladića koji su kao dragovoljci iz Hercegovine otišli braniti Hrvatsku i ostavili život za istu zemlju u kojoj se danas blati njihov zavičaj, da i ne govorimo. Ali izgleda da su nekim ljudima sitni dnevnopolitički poeni važniji od duša i sudbina ljudi s kojima se tako olako poigravaju.
U tom nečasnom poslu neki mediji u Hrvatskoj, nažalost, imaju zapaženu ulogu, što ste vrlo dojmljivo opisali u jednome prijašnjem intervjuu na primjeru antisemitizma. Bilo bi dobro da ga ponovite hrvatskoj javnosti.
DR. RASPUDIĆ: Slažem se s tom ocjenom o pojedinim hrvatskim medijima. Kada ih čitam osjećam se poput junaka sljedeće »priče«: Jedan se mladi Židov u Berlinu sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća gotovo šokirao kada je ugledao svoga djeda kako s užitkom i zanimanjem čita nacistički tisak. Da podsjetim, bilo je to doba kada su antisemitska promidžba i medijska priprema za kasnije progone dobivale zamaha. Na unukov upit zašto pored tolikih židovskih novina čita antisemitske napise, mudri je starac odgovorio: »Kad čitam naše novine uhvati me tuga i jad. Pišu o tome kako smo jadni, prokleti, bez doma i domovine, progonjeni, svi nas mrze i rade nam o glavi. A u ovim nacističkim novinama piše kako smo svi bogati i moćni krvopije, kako držimo banke, financije, politiku, kulturu, znanost, da svime vladamo i sve kontroliramo – pa mi dođe milo… Pa zašto bih onda čitao naš tisak?«
Nešto slično kao stari Židov, i ja uživam prateći one hrvatske medije u Republici Hrvatskoj koji šire protuhercegovačke mitske teze. Naime, kada pomislim da ni jedna osoba hercegovačkog podrijetla nikada nije bila ni predsjednik Republike, ni predsjednik Vlade ni predsjednik Sabora Republike Hrvatske, niti je ikada Hercegovac bio na čelu jedne od dvije najjače političke stranke u RH, hrvatski mi mediji povremeno, a posebice prije izbora na svim razinama, za predsjednika RH, Sabora ili lokalnih čelnika, poručuju da su Hercegovci devedesetih bili apsolutni vladari Hrvatske, te da su tu moć zadržali sve do danas, pa mi bude lakše. Pa kako se onda ja Hercegovac ne bih radovao poput starog Židova iz navedene priče?
Civilne udruge bez kredibiliteta
Jedno, možda, oštro pitanje: Riječ je o zlonamjernicima, primitivcima ili…?
DR. RASPUDIĆ: Postoji svakako grupa zlonamjernika, tj. ljudi koji se nadovezuju ne neke već viđene politike. Za njima se povode neki neupućeni koji su olako povjerovali u te utješne mitove da su eto za sve krivi drugi. Srećom, takvih je malo, što su uvijek pokazali i rezultati izbora. Oni koji su vodili takve kampanje u pravilu su gubili. Narod izgleda ipak nije tako naivan kako oni misle.
Kako to da ni jedna državna ustanova ili nevladina udruga za zaštitu ljudskih prava uglavnom ne reagiraju na takvo eklatantno širenje mržnje prema različitima i drugima, bez obzira što je riječ o pripadnicima vlastitoga naroda?
DR. RASPUDIĆ: Nažalost to je tako. Nitko od naših dežurnih boraca za ljudska prava nije našao primjerenim reagirati na te šovinističke, na trenutke i rasističke napade. Da se bilo kojem čovjeku druge nacije ili rase pisalo ono što se iznosilo o Hercegovcima, vjerujte da bi bilo novinara koji bi u svakom demokratskom društvu završili u zatvoru. Utužive su sintagme o Hercegovcima kao »rasno inferiornoj srpskoj i turskoj kopiladi«, kako ih je u svojoj posljednjoj knjizi nazivao pokojni »etičar« Milan Kangrga, ili teze o kockastim glavama, kakvima svoje čitatelje zabavlja Denis Kuljiš. Ako to nije fašizam, ja ne znam što jest. Time što nisu reagirali na takve povrede ljudskih prava i dostojanstva i širenje mržnje na kolektivnoj osnovi, naše su udruge za zaštitu ljudskih prava uvelike izgubile kredibilitet.
Gange kao kriza identiteta
Spuštajući se na konkretnije područje: Kako to da mnogima danas u Hrvatskoj smetaju npr. gange, koje obogaćuju ne samo hrvatsku glazbenu kulturu nego su ugrađene u identitet hrvatskoga naroda (promatrajući ga u njegovoj cjelovitosti), a šute na tzv. »narodnjake« s njihovom jadnom i tuđinskom jezično-sadržajno-glazbenom razinom, koji su potpuno strani i baštini i mentalitetu hrvatskoga naroda?
DR. RASPUDIĆ: Što se tiče glazbe, smatram da država kroz nastavu glazbenog odgoja unutar sustava školstva građane treba upoznati s onim što se smatra kvalitetnom i vrijednom glazbom. Nakon toga sve je pitanje ukusa i svatko je slobodan slušati ono što hoće, dok time ne ugrožava sluh drugih, znači ne preglasno! U vezi s postavljenim pitanjem vrlo mi je zanimljiva jedna pojava. Neki naši »urbani« mudrijaši iznimno cijene ono što se danas naziva world music. Uživaju u etno-glazbi drugih kontinenata i naroda, dok se istodobno srame vlastite narodne tradicije, pa tako i gange. To je opet stvar krize identiteta i želje da se bude nešto što se nije.
Svakom je kršćaninu potrebna permanentna evangelizacija
Svojedobno ste bili i prilično kritički i prema svojim Hercegovcima, izjavivši kako im je potrebna reevangelizacija. U kojem ste kontekstu to izrekli jer reevangelizacija je jednako tako potrebna i svim drugim dijelovima hrvatskoga naroda?
DR. RASPUDIĆ: Kao što su komunisti govorili o potrebi permanentne revolucije, kao se ne bi ukočila u birokratsku okoštalu strukturu, mišljenja sam da je svakom čovjeku koji se smatra kršćaninom potrebna »permanentna evangelizacija«… Kritizirao sam jednu paradoksalnu pojavu da se neki moji zemljaci busaju u prsa i hvale kako su veliki kršćani. To je kao da se netko hvali time koliko je skroman. Mislim da je još dosta divljeg, poganskog u svima nama i da nam više od hvalisanja treba skrušenosti i rada na sebi.
Od Jure Bilića do Denisa Kuljiša
Kao što je već i spomenuto: Zašto su već dulje vrijeme baš Hercegovci meta kvazislobodoumnih, naprednih, proeuropskih, liberalnih i sličnih javnih djelatnika u Hrvatskoj?
DR. RASPUDIĆ: Priča vuče podrijetlo još iz razdoblja komunizma. Profesor Ivica Lučić, jedan od najboljih poznavatelja suvremene političke povijesti Hercegovine, pedantno je istražio podrijetlo tih mitova i zanimljivo je da ih je našao već kod Jure Bilića i drugih komunističkih čelnika koji su već g. 1971. pisali kako unutar hrvatskoga studentskog pokreta postoji tzv. »hercegovački zid« kao njegov najekstremniji dio. Jure Bilić, slično kao Denis Kuljiš danas, piše kako ih je prepoznavao po kockastim glavama. Zapadna Hercegovina je spletom povijesnih okolnosti jedno vrijeme bila paradigma hrvatstva i otpora bivšoj državi i onom društvenom sustavu. Država je u Hercegovinu uvijek slala puno više finanaca i žandara nego učitelja i graditelja, pa je logično da se formirao oporben mentalitet prema svakoj državi, tako i prema onoj bivšoj. Hercegovci su dali velik doprinos u njenom rušenju, i to je vjerojatno bio njihov iskonski »grijeh« koju im podmladak jugoslavenske elite ni do danas nije oprostio.
Problem je u komunističkom nasljeđu
Tko zapravo ima najviše »koristi« govoriti o Hercegovcima kao »ruralnim katoličkim desničarima« – slici koja se uporno nameće u medijima u Hrvatskoj, premda po sebi nema ništa lošega u tome: biti iz seoske sredine, katolik i desničar?
DR. RASPUDIĆ: Zanimljivo da o ruraliziranju gradova najviše govore nastavljači ideologije i partije koja je uništila staru građansku klasu. Mržnja prema selu i seljaku, kao »kulaku« materijalno neovisnom od države, istog je podrijetla. Komunizam je selo sustavno iskorištavao i uništavao, jer mu je trebala ubrzana industrijalizacija, budući da takvo društvo ne može opstati ako većina stanovništva nije ovisna o državi. Kulturalni izraz takve politike bilo je nametanje slike sela i seljaštva kao nečega zaostalog, čega se treba sramiti. Ta je politika najprije uništila staru građansku klasu, a potom i selo. Posljedice takve nerazumne gospodarske i kulturne politike osjećamo i danas. Jedan naš filozof duhovito je primijetio kako je etnonacionalizam zadnji stadij razvoja socijalizma…
Što se tiče druge teze, činjenica je da danas svjedočimo i porastu agresivnog, netolerantnog laicizma, koji bi vjeru promatrao samo kao neki life-style, kao nešto što se može izolirati i zatvoriti u privatnu sferu, pri čemu bi zabranio vjernicima i da politički zastupaju svoje vrijednosti i da ih artikuliraju. Mislim da se radi o stavu koji je jednako štetan poput onoga koji vjeru koristi u nacionalističke svrhe.
Glede promatranja desnice kao nečega apriori negativnog, problem je opet u nasljeđu tradicije komunističkog gledišta – sve što je desnije od krajnje ljevice etiketira se kao fašizam i sl. A nominalno lijeva vlast radila je nedavno pune četiri godine desničarski posao kresanja radničkih prava za volju stranog kapitala.
Slažete li se s tvrdnjom da je u biti riječ o izopačenom poimanju hrvatskog etnosa, tj. narodnosnog identiteta, koji sebično i uskogrudno ne priznaje veliko bogatstvo jezičnih, običajnih, krajevnih, folklornih i svih drugih posebnosti?
DR. RASPUDIĆ: Hrvatski su krajevi živjeli u različitim povijesnim okolnostima i kontekstima. Hrvatstvo nije nešto uniformno, živjelo se i živi na različite načine i nijedan kraj nije njegov ekskluzivni posjednik i interpretator. Na različit se način živjelo u Istri, u Zagorju i u Hercegovini. Ali upravo je u tome i njegova vitalnost.
Vergilije Danteu u »Paklu«
Izbori su prošli pa Vas smijem pitati: Koji je Vaš savjet hrvatskim rodoljubima i biračima na sljedećim izborima u Hrvatskoj, BiH, i inozemstvu: Kako se odnositi prema svima onima koji u javnim nastupima svjesno ruše hrvatsko zajedništvo, bilo da je riječ o predsjedniku države, saborskome zastupniku, čelniku političke stranke, profesoru, kolumnistu ili nekome drugome?
DR. RASPUDIĆ: Ne moramo svi misliti isto. Jako je dobro da nakon više desetljeća jednoumlja imamo pluralizam, mogućnost različitosti mišljenja te da se unutar nacije vode i političke borbe i sporovi, naravno unutar demokratskih pravila igre. No ono što prelazi granicu ljudskog dostojanstva i što ne obogaćuje zajednicu već je perfidno rastače, to je zlo. Rezultati izbora najbolje su pokazali da se takvo sijanje mržnje ne isplati. SDP-u se to obilo o glavu na zadnjim izborima. Cijelu su kampanju organizirali oko pitanja glasovanja dijaspore, a radi se o svega 3% zastupnika Hrvatskog sabora, koji nakraju nisu utjecali na to tko će biti na vlasti. Mislim da su upravo zbog takve kampanje izgubili izbore. Nisu vodili računa o tome da su stotine tisuća građana Hrvatske podrijetlom iz BiH. Mnoge od tih ljudi, koji bi možda glasovali za njih, odbili su tom prljavom kampanjom protiv njihova starog zavičaja. Siguran sam da bi ozbiljno istraživanje pokazalo da su takvi glasači deset puta brojniji od onih koje su privukli svojom šovinističkom antihercegovačkom predizbornom kampanjom. Nadam se da su izvukli neke pouke iz toga i da se na sljedećim izborima više neće služiti takvim stvarima.
Predlažem da nakon tih poprilično sumornih i teških pitanja završimo intervju ipak u laganijim tonovima.
DR. RASPUDIĆ: Slažem se. Pa, eto, mislim da je danas, više nego ikada, potrebno ne gubiti vrijeme i energiju na isprazne stvari. Imamo veliki izbor: ako otvorimo novine i vidimo da u njima nema ništa doista informativnog, pametnog, provokativnog, poticajnog, treba ih zatvoriti, televizijski kanal promijeniti, otvoriti novi internetski prozor… Ići dalje. Kao što Vergilije kaže Danteu u »Paklu« kada naiđu na duše nedostojnih, mlakih, koji za života nisu činili dobro, ali niti zlo: »Ne govorimo više o njima, već pogledaj i prođi…« Trudim se i sam sve manje gubiti vrijeme na ispraznosti. I nakraju jedan potpuno relaksirajući i koristan savjet: Upišite se u najbližu knjižnicu, uvijek ćete naći nešto zanimljivo. I što više šećite!
Glas Koncila, broj 23 (1824), 7.6.2009.