Sutra na blagdan Svih svetih na mjesnom groblju u Prologu poslije svete mise biti će blagoslovljen spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća te Domovinskog rata sela Prolog. Od 42 žrtve Drugog svjetskog rata samo njih 8 poginulo je u razdoblju 1941.-1944., a svi ostali ubijeni su pred kraj rata 1945. ili su nestali na križnim putovima i Bleiburgu. Spomenik će nakon svečanog blagoslova otvoriti predstavnik odbora za izgradnju spomenika Gojko Herceg i predstavnik vojnih invalida iz domovinskog rata Prologa Jure Herceg. Spomenik je izgrađen uz pomoć dobrovoljnih priloga mještana Prologa, pomoć Vlade županije zapadno-hercegovačke te Načelnika općine Ljubuški Nevenka Barbarića.
Među žrtvama Drugog svjetskog rata je i američki mornar Petar Herceg Tonić u SAD-u poznat kao Peter Tomich, nagrađen najvišim vojnim odlikovanjem SAD-a Medaljom časti zbog iznimne odgovornosti i hrabrosti prilikom obavljanja dužnosti, zanemarivši vlastitu sigurnost, tijekom japanskog napada na flotu u Pearl Harboru 7. prosinca 1941. shvativši da će brod U.S.S. Utah zbog jakih napada potonuti, Tomich je ostao na svom položaju u strojarnici sve dok se nije uvjerio da su bojleri osigurani, te da je sve osoblje napustilo strojarnicu. Žrtvujući vlastit, spasio je živote svojih suboraca i brod. Medalja je tek 2006. godine uručena njegovu rođaku pukovniku HV-a Srećku Hercegu.
Jedina žrtva Domovinskog rata je Lovro Barbir, rođen u Prologu, a većinu životnog vijeka proveo je u Vukovaru gdje je i mučki ubijen na Ovčari nakon njegova pada 18. studenoga 1991. godine.
Lovro ( Ivanov) Barbir, rođen je 01. studenoga 1935.g. u Prologu, gdje završava osnovnu školu. Srednju školu za trgovca završava u Slavonskom Brodu. Po završetku srednje škole zapošljava se u prodavaonici “Borovo” 1957.g. Ubrzo postaje poslovođa prodavaonice i to obnaša sve do 1965.g. kada prelazi na rad u Upravu poduzeća “Borova” – sektor maloprodaja. Uz rad nastavlja školovanje i ubrzo završava Višu ekonomsku školu u Vukovaru. Završetkom škole i zbog svog izuzetno kvalitetnog rada u poduzeću imenuju ga za Rukovoditelja sektora prodaje, koju dužnost obnaša sve do Domovinskog rata 1991.g.
1967.g. se ženi, supruga Kata mu rada dvoje djece sina Ivicu i kćerku Ivanku. Uz posao, školovanje i cesta službena putovanja najviše je volio toplinu u svojoj obitelji.
Bio je aktivan u društvenom životu Vukovara, ali je volio šport, posebno nogomet, što se vidjelo uključivši se u rad u NK “Radničkom” Borovo naselje gdje ubrzo od člana Uprave kluba postaje predsjednikom. Volio je svoje prijatelje iz kluba, tako da je odlazio s njima na večere, igranje karata i druge proslave. Nakon izvanrednih rezultata s NK “Radničkim”, dolazi ponuda iz drugoligaša NK “Borova” Borova n. i ovdje biva izabran za dopredsjednika, a ubrzo postaje i predsjednik kluba. Ljubav prema NK “Radničkom” i njegovim članovima ne prestaje i dalje ostaje članom Uprave i prisutan je na svim utakmicama i sastancima kluba. Znao je govoriti, da taj mali klub zrači s nečim što je teško objasniti, ali vas stalno mami da dođete i budete u njemu.
Tijekom Domovinskog rata uključuje se u obranu protiv srpske agresije i to kao pripadnik civilne zaštite, a potom prelazi u logističku jedinicu 204.Vukovarske brigade od 01.08.do 20.11.91.
Kako se sve više stezao obruč oko Vukovara i on s svojim suborcima sve je bio bliži Vukovarskoj bolnici, jer je bivalo sve manje mogućnosti za snabdijevanje suboraca s hranom i municijom. Padom Vukovara biva zarobljen u vukovarskoj bolnici od strane pripadnika JNA i srpske TO i odvode ga s ostalima na Ovčaru i mučki pogubljen zajedno s 270 ranjenika i medicinskog osoblja.
Ekshumiran iz masovne grobnice “Ovčara” i identificiran 20.4.2001.g. i pokopan 04.5.2001.g. na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru.