U današnjem se evanđelju susreću Bog i čovjek. Čini mi se da je jako malo biblijskih prizora toliko umjetnički prikazano kao što je to slučaj s navještenjem Isusova rođenja. Umjetnici su, svaki na svoj način, realizirali ono što je Luka slikovito opisao na početku svojeg evanđelja: anđeo dolazi prestrašenoj nazaretskoj curi i donosi joj radosnu vijest te njezin famozni pristanak prihvaća kao odgovor. Marija je objekt današnjeg evanđelja. Riječ je o tinejdžerici koja je živjela u gradiću zvanom Nazaret, u židovskoj periferiji. Bila ja zaručena za drvodjelju Josipa. Marija je već isplanirala život. I što se događa? Dolazi netko tko joj remeti sve planove. „I posla Bog anđela…“ Zanimljivo je primijetiti da Marija nije vidjela nego čula anđela. Uspjela ga je prepoznati. Kako u mnoštvu glasova prepoznati Božji glas? Slično se događa i danas. Bog nam dolazi, a da mi toga nismo ni svjesni. Ili ne želimo biti svjesni… Možda je problem u tome što je današnja teološka misao infiltrirana antropološkim znanostima. Antropološke znanosti definitivno obogaćuju i osuvremenjuju teologiju, ali pretjeranim antropologiziranjem pomiče se naglasak s Boga na čovjeka i od onozemaljske na ovozemaljsku stvarnost. Zahvaljujući antropologizaciji teologije, današnjoj atmosferi ne pogoduje skoro pa nepoznati govor o ukazanjima i viđenjima. Jedan od razloga nezainteresiranosti za ove nadnaravne pojave možemo tražiti u njihovom strahu da ne budu proglašeni konzervativnim u vremenu kad je u modi „konkretna“ teologija koja se bavi posve konkretnim životnim problemima, što je i inače dobro, ali ako se izgubi iz vida ono onozemaljsko – nije dovoljno. Nažalost, naša nas ubrzana i rastresena svakodnevica čini gluhim na Božji glas. Božji dolazak k nama pretpostavlja sabranost, budnost i osluškivanje.
Marija je svojim „da“ pristala na onaj Šimunov proročki navještaj kako će joj mač gorčine probosti dušu. Ova nam žena pokazuje da to što se svijet oko nas ruši, ne znači da trebamo i mi. Možemo poput Marije ostati uspravno stajati i biti sigurni da se Bog brine za nas. Marija nije nadišla sve svoje životne probleme zato što je bila super-žena nego zato što je vjerovala Bogu. Ona je model svetosti ne zato što je rođena bez grijeha nego zato što je željela biti sveta. Nije ona imala nikakve nadnaravne moći nego je, jednostavno rečeno, imala povjerenje u Onoga koji ju je pozvao.
Unatoč kompleksnoj situaciji u kojoj živimo, današnji je čovjek ipak ostao jednostavno biće. On samo želi biti sretan. Ništa više… Biti sretan, znači bezuvjetno reći Bogu „da“. Dobro, Bože. Ja sam pokušao i ne ide. Idemo sad po tvome. Po ovome „neka bude onako kako ti želiš“ mi se rađamo u Bogu i on se rađa u nama. Ovaj spasenjski „da“ presudan je za skoro pa zaboravljeni istinski doživljaj Božića.