Zašto je Sanader podnio ostavku? On govori četiri jezika, no možda nije dobro shvatio kad su mu, na onom četvrtom, govorili da neće ući u EU prije Srbije ili izvan zapadnobalkanskog paketa. Europski pučani godinama su ga uljuljkivali, tapšući ga po ramenu kao dobro odgojenog siromašnog rođaka iz provincije kojem su obećavali naći posao u gradu, ali nikad ništa… Ukratko, onaj tko je barem jednom vozio auto zna da se uz nezgodnu uzbrdicu s puno prepreka ne može voziti u petoj brzini…
Svaka kumica postala je ovih dana kombinacija Miss Marple i Davora Gjenera, dovijajući se što leži iza toga. Javljaju se uglavnom tri vrste objašnjenja – naravna, nadnaravna i nenaravna. Jedno nadnaravno objašnjenje je da je Sanadera svojim šamanskim vještinama oborio Luka Hodak, bivši načelnik Saborskog, koji je nakon afere s bunikom izjavio – ako padnem ja, pada i Sanader! A rezultati Sanaderove europske politike, njegove glavne karte, takvi su da ne bi bili ništa slabiji ni da nas je zadnjih šest godina vodio šaman Hodak. Vjerojatno bi nas i on uspio uvesti u NATO, jer članom tog pakta nismo postali zaslugom hrvatske vanjske politike, nego naprosto zato što nas je NATO trebao, jednako kao i Italiju, Tursku, Grčku, Albaniju i sutra Crnu Goru kako bi zaokružio sredozemni pojas.
Najprirodnijim objašnjenjem čini se ono da su za Sanaderov pad bila potrebna dva elementa. Jedan je potpuni promašaj njegove politike, prije svega vanjske, unutar koje su činjeni svakojaki ustupci i otrpljena brojna poniženja a da cilj, ulazak u EU, nije ostvaren. Uz taj osnovni razlog, pojačan ekonomskom krizom, politički oslabljeni Sanader dobio je očito još neki povod za ostavku. Upravo oko povoda se najviše špekulira – je li nečim ucijenjen, da li se rasvjetljavanje afera približava i njemu, je li izgubio konce u stranci, je li supruzi prekipjelo što je utrošio već dva desetljeća u politiku, je li se jednog jutra probudio i sam zapitao – imam već 56 godina, što meni sve ovo treba… Povod možda nikad nećemo saznati, no to i nije toliko važno; Sanaderov odlazak značajan je kao simbolički kraj jedne politike.
Sanaderština ima svoje pozitivne i svoje negativne strane. Ona nije zapinjala na problemima koji su obilježili hrvatsku političku sudbinu 20. stoljeća. To je doista politika za 21 stoljeće, ali koja se očito nije u stanju suočiti s problemima što su ih naši preci imali i u 19. i stoljećima prije – a to je odnos prema imperijalnom središtu, prema europskim centrima moći i vlastitom identitetu i interesima. Ukratko, radi se o (post)kolonijalnim pitanjima.
Postoje i neke neprirodne špekulacije, poput one da je Sanader samo napravio neviđeni PR potez, odlazak s ciljem trijumfalnog povratka, onda kada se pokaže da se bez njega ne može. A što ako se mogne? Nemoguće je ne primijetiti velike osmijehe njegovih suradnika zadnjih dana… Maestro može i videolinkom dirigirati orkestrom koji je sam ustrojio, ali samo neko vrijeme, jer kad vide da ga doista nema, počinje vrijediti ona – Cigo kad dođe na vlast prvo ubije oca… Stoga se ne treba čuditi ako ga već najesen počnu napadati oni koje je najviše gurao.
U granicama nenaravnog kreću se i reakcije Sanaderovih protivnika. Zanimljivo je da su na internetskim forumima isti komentatori ujutro zahtijevali Sanaderovu ostavku, a nakon nekoliko sati, kad ju je podnio, počeli ga nazivali kukavicom i štakorom koji napušta brod koji tone…
Postoji i paranormalna špekulacija da se Sanader žrtvovao kako bi šok-terapijom natjerao EU da nam ipak otvori vrata. Hrvatska vanjska politika može se, nažalost, usporediti sa sirotanom koji se gura u klub u kojem ga ne žele. Doista dovedeni smo u poziciju prosjaka koji je najprije zvonio na europska vrata, pa kucao, pa molio, pa plakao na pragu, činio sve što mu kažu, a vrata nikako da se otvore. U jednom trenutku činila su se otvorenima, no kad je prosjak pokušao ući, podvornik kuće, koji obitava najbliže vratima, jednostavno ga je ćušnuo. Onda je prosjak (čitaj sanaderština) pred vratima umro, ali one unutar kuće nije bilo briga, pa ga pogotovo tada nisu htjeli unijeti. Ali neki iz njegova prosjačkog društva i dalje misle da on samo blefira, da se pravi mrtav i da će svakog trenutka skočiti…
A možda se Sanader izgubio u vlastitom prijevodu između riječi i stvarnosti? On govori četiri jezika, no možda nije dobro shvatio kad su mu, na onom četvrtom, govorili da neće ući u EU prije Srbije ili izvan zapadnobalkanskog paketa. Europski pučani godina su ga uljuljkivali, tapšući ga po ramenu kao dobro odgojenog siromašnog rođaka iz provincije kojem su obećavali naći posao u gradu, ali nikad ništa… Ukratko, onaj tko je barem jednom vozio auto zna da se uz nezgodnu uzbrdicu s puno prepreka ne može voziti u petoj brzini…
piše: Nino Raspudić, Večernji list