Što ti je statistika. Vi primjerice jednostavno računali: broj korisnika poljoprivrednih poticaja u Federaciji BiH puta broj prijavljenih zasađenih „dunuma“, i eto ti lijepih tisuća hektara obrađenih površina, eto ti zamaha poljoprivredne proizvodnje, kad tamo – dobili manje-više točan popis birača Lijanovića stranke.
Odavno je bije neugodan glas da je samo običan, doduše najčešće točan zbroj mnoštva netočnih podataka, ali ovo što joj se sada dogodilo u Hrvatskoj, ova blamaža s zametnutim brodom naime, e to joj stvarno nije trebalo. Statistika, barem u Hrvata, od ovoga će se teško ikada oporaviti.
Teško će ona ikada više povratiti jedva izgrađeno kakvo-takvo povjerenje u valjanost i pouzdanost svih onih postotaka rasta ili pada, udjela ili prosjeka, kojima smo obasipani s novinskih stranica ili televizijskih ekrana. Nije mala stvar saznati tek nakon godinu dana da su vam osnovni državni gospodarski pokazatelji – svi oni deficiti, suficiti i bruto društveni proizvodi na kojima su vjerojatno bile građene strategije i prošle i sadašnje Vlade – krivi.
Tko će više recimo vjerovati onim mlađahnim „glavnim ekonomistima“ te-i-te banke kad nam u središnjem dnevniku neke hrvatske televizije donesu prognoze kretanja BDP-a, temeljene upravo i jedino na brojkama inkriminiranoga Državnog zavoda za statistiku? Osim razumljive skepse koju ionako prema ovim „glavnim analitičarima“ upadljivo hercegovačkih prezimena ima prosječan (statistički prosječan) građanin Republike Hrvatske, ovo s brodom, cijelim jednim velikim brodom, učinit će ona smiješna, do u decimalu precizna predviđanja gospodarskih trendova još smješnijima.
Ravnatelj hrvatskoga Državnog zavoda za statistiku (neki Kovač; još bi samo falilo da je i on Hercegovac, kao što mu prezime sugerira) lopticu krivnje prebacuje na Carinsku upravu, tvrdeći da im ova nije poslala nekakve carinske deklaracije, i da je nedavno otkrivena pogreška posljedica njihovoga propusta. Nitko ne bi htio na sebe preuzeti odgovornost za podatke koji su možda zemlju i sva njena nastojanja da se izvuče iz krize usmjerili na krivu stranu.
Ako se ovakav grubi previd uopće mogao dogoditi u državi koja nama odavde izgleda stoput uređenije od ove ovdašnje, razmišljate sada vi, što li je s našim statistikama svake vrste? Koliki je bh BDP, ali stvarno? Raste li on ili pada, te, ako raste, koliko posto raste, a ako pak pada – koliko posto pada? Je li Hrvata u ovoj državi samo tričavih pola milijuna ili možda cijeli milijun? Pijemo li deset litara vina po glavi stanovnika godišnje ili svih trideset? Ili čak 46 litara, kao oni Francuzi? Koliko je oboljelih od AIDS-a u Bosni i Hercegovini: nekoliko desetaka ili nekoliko tisuća? Spopadnu li muškarce u našem podneblju problemi s prostatom s prosječno šezdeset godina, ili – kao mene naprimjer – još prije pedesete? Je li, najzad, ijedna stvar u ovoj državi onakva kakvom se čini ili (statistički) prikazuje?
Nije nijedna, u to možete biti sigurni!
Vi primjerice jednostavno računali: broj korisnika poljoprivrednih poticaja u Federaciji BiH puta broj prijavljenih zasađenih „dunuma“, i eto ti lijepih tisuća hektara obrađenih površina, eto ti zamaha poljoprivredne proizvodnje, kad tamo – dobili manje-više točan popis birača Lijanovića stranke. Ili: vi običnom operacijom zbrajanja sumirali glasove kandidata za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH na zadnjim izborima (i onima prije njih također), obradovali se naivno misleći kako nas ima puno više nego to pesimisti tvrde, kad tamo – dobili tek mjeru političkoga nasilja i državnoga besmisla ovjerena zakonom.
Općenito nam s tim egzaktnim znanostima ne ide baš najbolje. Sjetit ćete se svi kakva je neoprostiva glupost onomad napravljena u Daytonu: umjesto na tri, mi državu podijelili na dva dijela, i evo i dandanas se Bošnjaci i Hrvati natežu zbog te pučkoškolske računske omaške. Kako stvari stoje, posljedice ove pogrešne daytonske aritmetike mogli bismo trpjeti sve do 2025. godine, kada će – prema nekim predviđanjima – napokon biti odabran ispravan djelitelj. Ili, i toga ćete se svi sigurno sjetiti, onaj prošlogodišnji antologijski matematički račun iz federalnoga parlamenta (infinitezimalni, kakav li već), kada je u čudnim okolnostima 5 (pet) proglašeno za jednu trećinu od 17 (sedamnaest).
Mogli bismo redati još puno upitnih pokazatelja koji nju, statistiku, snažno kompromitiraju (broj „branitelja“, žrtava rata, nezaposlenih, prosječna plaća …), ali u svoj toj njenoj nepouzdanosti možemo uočiti i jedno pravilo: stvari su uvijek gore nego nam ih službene statistike prikazuje.
Statistički gledano tako, čisto statistički gledano, moglo bi se reći kako smo u „banani“, ali puno bliže istini jest da smo poodavno zapravo svi skupa u – nekoj stvari. Onoj, znate već kojoj, ne tjerajte me ružno govoriti, tek sam se ispovjedio.