Misijana Brkić-Milinković, voditeljica Ureda i odnosa s javnošću (PR) međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće – Dani Matice hrvatske, radila je kao dopisnica HRT-a, OBN-a, FTV-a, BHT-a, stalna je suradnica Večernjeg lista, a u Dane Matice hrvatske uključena je od samih početaka. Svojim najvećim profesionalnim uspjehom smatra 4-minutnu reportažu na engleskom jeziku o Neumu u prestižnoj emisiji CNN- a – „CNN World Report“. Angažirana je kao voditeljica i moderatorica sljedećih manifestacija: Vino fest Ljubuški 2008. i 2009., Vinska ruža Sarajeva (Skenderija, ožujak 2008.), Dodjela Zlatne turističke ruže BiH (Narodno pozorište Tuzla, 2008.), Otvaranje zimske turističke sezone BiH na Kupresu, prosinac 2008. i prosinac 2010., Sajam turizma Lukavac-LIST (svibanj 2009. i svibanj 2010.), Otvaranje ljetne turističke sezone (Neum 2010.)… U intervju za Pogled.ba komentirala je današnji položaj novinara, kao i činjenicu da sve više manekenki, glumica i pjevačica prelazi u voditeljske vode. Prema Vašemu mišljenju kakav je danas položaj bh. novinara? Položaj ne samo bh. novinara nego općenito – novinara u okružju, prema mome mišljenju, nikada nije bio na „nižim granama“. Pogledajte samo slučaj brojnih hrvatskih medija u BiH – koji su ugašeni ili jedva preživljavaju. Kolege novinari žive, ili bolje reći, životare – od danas do sutra. Za kaos u medijskom prostoru odgovoran je, prema mome mišljenju, čitav niz čimbenika. Od političkih do, općenito, društvenih prilika, do stvari na koje je teško ili nemoguće utjecati. Za javne medije nema se sluha (da ne govorim o javnim medijima na hrvatskom jeziku – što je, opet, posebna priča). Brojna obećanja o konkretnim koracima i pomicanju s mrtve točke po tom pitanju ostala su zasad samo „mrtvo slovo na papiru“. S druge strane, za loš status novinarstva uopće, prema mome mišljenju, kriva je hiperprodukcija novinara koji, čini mi se, niču kao gljive poslije kiše. Danas sve više mladih ljudi hoće biti – novinar/ka ili voditelj/ica. Nažalost, svi misle da je to lako… Da je dovoljno uzeti laptop ili mikrofon u ruke i – već si novinar. Žalosno je što su danas rijetki novinari „staroga kova“, osnovni postulati novinarstva negdje su se zagubili, a struka je, općenito, pala na najniže moguće grane. Kako uspijevate uskladiti privatni život s poslovnim obvezama? Rekla bih – sve se može, kad se hoće. Nikada nisam bježala od obveza. Cijeli život, otkad se bavim novinarstvom – a tome je već, evo, gotovo dvadeset godina, nekako sam – „hiperaktivna“ po tom pitanju. Mama sam jedne djevojčice i dvojice dječaka. Oni su danas već odrasli da me često i prate na „gažama“. Golemu pomoć imam i od baka-servisa, tj. svekrve koja „uskače“ kad god je to potrebno, ali i supruga koji me podržava u svim projektima. Najsretnija sam, iskreno, kada imam više obveza, jer onda, jednostavno, ne stignem razmišljati ni o čemu negativnom. Svaki novi projekt, nastup, intervju, tekst u novinama ili TV reportaža, iznova me čini sretnom.
Surađivali ste s Josipom Muselimovićem na projektu „Matica hrvatska“. Koliko je značenje te manifestacije za grad Mostar i budi li se Mostar iz „kulturnog mrtvila“? U Dane Matice hrvatske uključena sam od samih početaka te manifestacije. Prvo sam, kao novinarka HRT-a i Erotela, bila članica Odbora za medije Dana Matice hrvatske, potom voditeljica Press službe, a već pet godina stalno sam zaposlena kao voditeljica Ureda i glasnogovornica te međunarodne kulturne manifestacije. Predsjednik MH Mostar Josip Muselimović veliki je vizionar i čovjek koji je i te kako zaslužan za buđenje Mostara iz kulturnog mrtvila. Ono što je Mostarsko proljeće dovelo u grad na Neretvi u svojih 14 godina trajanja, vrijedno je svakog divljenja i poštovanja. Značenje Mostarskog proljeća je golemo; zahvaljujući ovoj manifestaciji, Mostar je postao jedno od kulturnih središta Europe. Od 2009. godine članom smo Saveza europskih festivala (EFA), krovne udruge svjetskih festivala, što je iznimna čast i priznanje našem gradu. Nažalost, kod onih koji bi trebali znati vrijednost svega onoga što je Matica hrvatska učinila za ovaj grad, ne nailazimo na potporu kakvu zaslužujemo. A upravo zahvaljujući našem festivalu Mostar je uvršten na kulturni zemljovid ne samo Europe nego i cijelog svijeta. Jeste li tijekom svoje karijere doživjeli neka neugodna iskustva ili prijetnje? Iskreno, bilo je nekih prijetnji, ali ništa važno spomena. Nekih neugodnih iskustava nisam imala. Možda stoga što sam uvijek nastojala krajnje objektivno, pošteno i istinito izvijestiti o svemu. Nikad me nije zanimalo senzacionalističko novinarstvo ili pretvaranje u novinarskog „lešinara“. Uvijek sam polazila od toga – kako bi meni bilo da mi netko bezobzirno ulazi u privatni život ili na mojoj nesreći gradi svoju karijeru. Ne razumijem kolege koji postižu bodove na tuđoj nesreći. Mislim da je, iako pomalo „out“ biti pošten i nepristran, korektno izvijestiti o svemu ključ uspjeha i opstanka u ovom poslu, ma koliko drugi mislili suprotno.
Surađivali ste s dosta estradnih umjetnika. Tko je na Vas ostavio poseban dojam i zbog čega? I estradnih i osoba iz svijeta politike, kulture… Bez konkurencije – Miroslav Ćiro Blažević. Ćiro je, uistinu, nenadmašan i šarmantan sugovornik da je razgovarati s njim bilo prava mala avantura. Sjećam se, razgovarala sam s njim za emisiju FTV-a „Subotom uvečer sa Segmedinom Srnom“ uoči Memorijala Andrije Ankovića u Gabeli, gotovo sat i pol vremena i čini mi se da bih još toliko mogla, a da Ćiro nimalo ne izgubi na zanimljivosti, dovitljivosti i šarmu. Ćiro je pravi magnet za medije. Zdravko Čolić pokazao se kao veliki džentlmen, susretljiv, šarmantan… Strpljivo je odgovarao na svako pitanje… Svojom jednostavnošću potvrdio je tezu da su istinske zvijezde, uistinu, jednostavni i normalni ljudi. Uživala sam i u intervjuu s Oliverom Dragojevićem u kojem mi je otkrio jednu svoju sasvim drukčiju stranu za rubriku „Na zadnjem sjedištu moga auta… s Misijanom“ za magazin Otvoreni tjednik. A od svih, posebno bih izdvojila kolegu Olivera Mlakara s kojim sam imala 30-ak zajedničkih voditeljskih angažmana na raznim manifestacijama. Koje kvalitete treba posjedovati profesionalna voditeljica? Prije svega – treba znati lijepo govoriti, biti elokventna, imati dobru dikciju, scenski nastup, držanje, izgled… Treba biti obrazovana, inteligentna, znati snaći se u svakom trenutku na pozornici ili pred kamerama… U nastupima uživo upravo ove kvalitete najbolje dolaze do izražaja. Nikad mi se nije dogodilo, iskreno, da na neku nepredviđenu situaciju nisam znala odreagirati. Stoga se na pozornici snalazim kao riba u vodi. Nažalost, danas svatko može biti voditeljica, dovoljno je samo da dobro izgleda. Daleko su ona vremena kada su svojim glasom i stasom pozornost plijenile Helga Vlahović, Jasmina Nikić, Gordana Bonetti, Željka Fattorini… Danas vrijede pravila – što više silikona, uskih suknjica, dekoltea… Voditeljice su tako brojne misice, starletice, pjevačice, glumice… To našu profesiju, nažalost, obezvrjeđuje i pridružuje joj negativne konotacije.
