Prije nekoliko godina, kada o njegovoj opakoj bolesti nije bilo ni pomena, a mene je bolest duboko razarala, sjedili smo i razgovarali o ovozemaljskom kratkom životu. U jednom momentu nastala je stanka koja je možda potrajala i više od 5 minuta. Obojica smo imali pune oči suza i krili poglede jedan od drugoga. Ivan mi se okrenuo, bez bojazni da ću u njegovim očima vidjeti suze, i kao molećivim glasom, tješeći me, tiho mi reče: “Rudo, ako mi itko bude govorio na grobu hoćeš li biti to ti”. Tada nisam ništa odgovorio. Šuteći obojica o istoj stvari, dobro smo se razumjeli.
Ubrzo su se suze povukle iz očiju i nastavili smo razgovarati. Nažalost, odgovor je došao dosta brzo, jer danas se opraštam od nama dragog našeg pokojnog Ivana, rođenog ovdje u ovoj našoj žlibi 1935. godine, ostavši bez oca u ranom svom djetinjstvu, koji je poginuo u II. svjetskom ratu, brigu o njemu i još njegovih šestero braće isestara preuzela je majka, što će na njega ostaviti snažan pečat u čitavom njegovom življenju. Svoju majku, koju je doživljavao i poistovjećivao s desetinama tisuća hercegovačkih hrvatica majki, obvijenih u crno poslije II. svjetskog rata, ožalošćenih, maltretiranih, ponižavanih, nikada nije zaboravljao i nikada se nije prestao diviti njihovu umu, ponosu i prkosu i brižnošću oko odgoja svoje djece.
Zahvaljujući razboritosti i upornosti majke, uz pomoć ostale braće i sestara, uspijeva završiti učiteljsku školu i kao učitelj radi jedno kratko vrijeme. Želja za znanjem iposeban interes za hrvatski jezik i književnost, vode ga u Zagreb na Filozofski fakultet. Imao je sreću da se druži i živi sa velikim brojem današnje intelektualne elite kojoj jei sam pripadao, kako s prostora Hrvatske, tako i s prostora BiH koji su u to vrijeme studirali, živili, i radili u Zagrebu. Bilo je to vrijeme, kako je znao često reći, kada si s ponosom u Zagrebu mogao reći da si Hercegovac, jer su bili cijenjeni i uvažavani i od samih zagrebčana. Završava fakultet i 1963. godine zajedno sa suprugom Grozdanom, profesoricom hrvatskog jezika, dolazi u Ljubuški.
Ljubuški je tada obogaćen s dva mlada profesora Hrvatskog jezika u bračnom paru Plejić, a oplemenjen njihovim znanjem, ljubavi i željom da to prenesu i duboko usade u srca nas mladih gimnazijalaca. Činjenice moram iznijeti, pokojni Ivan je prvi profesor hrvatskog jezika koji je došao u Ljubuški, hrvatski govorio, hrvatski razmišljao, hrvatski se ponašao i hrvatstvo i hrvatski jezik duboko usađivao u nas mlade srednjoškolce, ali s jednom mudrom razboritošću i razumom, kao što to čini otac ili majka. Pored toga u nas je unosio i radinost, i stalno nam objašnjavao da samo s radom možemo pomoći sebi i svom narodu. Plod svega toga, za kratko vrijeme njegova službovanja u Ljubuškom do 1968. godine iz generacija kojima je predavao pokojni nam profesor Ivan, kasnije je izraslo 5 doktora znanosti, 7 magistara i 2 slobodno mogu reći narodna heroja, pokojni Ante Paradžik, i pokojni Vlado Miletić, koji je poginuo 1972. godine. Rijetko je naći spregu kakva je bila između našeg pokojnog Ivana i Ljubuškog, da se netko tako srodi i pokloni mu se punom svojom cjelinom. Ali moćna imperija uzvraća svojim udarcem. Etiketiraju ga kao hrvatskog nacionalistu. Izlaz je u napuštanju Ljubuškog. Uz pomoć poznanstva i prijatelja i da bi se zadovoljila forma, prelazi u Sarajevo gdje se zapošljava na televiziji Sarajevo, kao urednik rubrike za kulturu, da bi kasnije bio i urednik Dnevnika sve do 1976. godine
Naše poznanstvo je od prvog dana 1963. godine kada dolazi u Ljubuški, kao profesora i učenika, a kasnije se nastavilo u Sarajevu kao prijatelja i ljudi koji su imali iste ili slične svjetonazore i poglede prema životu i radu, da bi se kasnije pretočilo, koncem devedesetih u zajednički politički rad pa sve do prije dva dana kada ga je okrutna sudbina otrgnula između nas, ostavljajući prazninu u našim srcima, jer smo izgubili oca, supruga, brata, kolegu, susjeda i prijatelja, a ja i mnoge moje kolege iz Ljubuške gimnazije tog vremena, dragog profesora hrvatskog jezika. U razgovoru s mnogim kojima je pokojni Ivan bio profesor dobiva se zaključak da smo imali mnogo profesora koji su nas učili, ali je Ivan bio jedini koji nas je naučio i koji duboko ostaje urezan u sjećanja svakog učenika kojemu je on predavao. I još jednom ovdje na posljednjem ispraćaju veliko ti hvala naš dragi profesore.
Vjerujem, s nama dijele mišljenje i bol i mnogi uposlenici u prosvjeti od Dubrovnika do Zadra, gdje ste nastavili svoj rad kao školski nadzornik i državni inspektor poslije 1976. godine, pa sve do mirovine.
Ali vječno je u tebi živjela Hercegovina, od koje se nisi mogao odvojiti, ljudi, običaji i kraj, vino, duhan, što potvrđuje i tvoja posljednja želja da budeš ovdje sahranjen, što ti se i čini.
Znam, ostala je jedna neispunjena želja, još dok ste živjeli i radili u Sarajevu, odužiti se svim majkama koje su ostale udovice, svim djevojkama koje su ostale neudate poslije II. svjetskog rata, svim ucviljenim diljem naše Hercegovine, želja Vam je bila snimiti film o njima, njihovoj patnji, i njihovu bolu, a ujedno i o njihovu prkosu i ponosu jer vas je duboko potresala pomisao na to vrijeme, pa ste često znali otpjevati naslov svog zamišljenog filma “Mesliđane ko ti bere grane, nije nitko opadaju same”.
Naš dragi Ivan, duboko je bio svjestan spoznaje, da su ulazna vrata u ovozemaljski život i izlazna iz ovoga života, za svakog jednaka, i taj kratki period treba cijeniti i u njemu se ponašati dostojanstveno, kao što je to činio bez razlike na kojem se položaju tada nalazio.
Suprugo, kćeri, brate, sestre pokojnog Ivana, nemojte plakati jer njegovi koraci, njegovi čini, njegove ruke, njegov naum, nikada nije drugom nanosio štetu ili zlo, jer samo grijehe treba oplakivati, a koliko mi obični smrtnici možemo suditi naš Ivan ih nije imao. Zato nemojte plakati, budite sretni i zadovoljni što ste njegova supruga, kćerka ibrat, isto tako kao što smo i mi zadovoljni što smo ga poznavali i imali se priliku s njim družiti.
Dragi Ivane, opraštam se od tebe i prvi put ti kažem Ti. Moje persiranje bio je znak poštovanja i uvažavanja vaše ljudske, intelektualne, moralne veličine, koja ste bili iostajete vječno kao takav u našim očima i srcima. Pokoj ti duši i neka ti je laka hrvatska zemlja. Počivao u miru Božjem.