Predstava govori o vremenu u kojemu je teška kob pritisnula Hercegovinu. Rat, suša, glad i sveopća bijeda zavili su Hercegovinu u crno i počeli poloviti obitelji. U ovakvom vremenu Mojsije hercegovačkog naroda, fra Didak Buntić odlučuje povesti djecu u Slavoniju i tako ih spasiti od gladi. A upravo djeca su večeras zauzela prve redove u dvorani, nevjerojatnom pažnjom odgledala ovu predstavu i naučila nešto o svojoj povijesti.
Odličnom glumom članovi HKUD-a „Didak” dočarali su težinu odluke koju su pred sobom imali roditelji, poslati svoju djecu daleko od sebe ili ih ostavit uz sebe. Hercegovce, koji su naučili svojim rukama priskrbiti potrebno za život sebi i obitelji, boli to što moraju moliti za pomoć i poslati djecu u Slavoniju u kojoj bi ono moglo zaboraviti rodni kraj. Kako im ne mogu osigurati ni koru kruha odluka pada na odlazak u Slavoniju u koju je fra Didak onovremeno poslao tisuće hercegovačke djece i tako ih spasio od smrti.
Koliko je veliko to što je učinio fra Didak Buntić dobro opisuje dr. fra Ivan Dugandžić koji kaže: “U tadašnjim uvjetima toliku djecu odvesti u Slavoniju i naći one koji će ih prihvatiti i za njih se brinuti graniči s biblijskim čudom mane u pustinji ili Isusovim čudesnim umnoženjem kruha da se nahrani gladno mnoštvo.“ Već 1918. godina je bila rodna i malo pomalo su se stvarali uvjeti za povratak djece što je i uslijedilo. Većina djece se vraća u jesen 1918., a ostatak 1919. I poslije 1919. nešto djece ostaje u Slavoniji zbog nedostatka uvjeta za povratak, bilo da su im oba roditelja umrla, bilo da su krajevi odakle su dolazili bili pod okupacijom talijanske vojske, dok su neka djeca i sama htjela ostati kod svojih dobročinitelja.