Susreti će tijekom tri dana, do 25. studenog, donijeti književne večeri i promocije knjiga, susrete pisaca s učenicima osnovnih i srednjih škola, izložbe slika i fotografija , te druge sadržaje. Također, bit će proglašeni pobjednici natječaja za kratku priču – pripovijetku, koji se svake godine raspiše u okviru ove manifestacije.
Na ovogodišnji natječaj je pristiglo 96 kratkih pripovijetki od autora iz cijele BiH, kao i iz susjednih zemalja, Europe, pa čak i iz SAD-a. Manifestacija će biti otvorena književnom večeri na kojoj će biti predstavljena knjiga autorice Lane Bastašić iz Banja Luke.
Narednu večer bit će upriličen program Novo čitanje klasika bh. književnosti posvećeno Vitomiru Lukiću, a uvodničari na ovom skupu će biti Marko Vešović i Mevlida Đuvić, a istu večer gost Susreta je Marko Vešović.
Za posljednju večer Susreta planirana je svečanost, te izložba fotografija Kemala Hadžića, jednog od najznačajnijih kroničara ratnih dešavanja. Također, bit će predstavljen ‘Godišnjak’ u kojem se objedinjuju sadržaji s prošlogodišnje manifestacije.
Žiri za izbor najbolje kratke priče izdvojio je pet rukopisa pod nazivima – ‘Arzija je bila dobra žena’, ‘Delicattesen’, ‘Kinematika slobode’, ‘Lice’ i ‘Vampir’, koji su ušli u uži krug ocjenjivanja. Za tri najbolje pripovijetke organizator je osigurao novčane nagrade, prvo mjesto 2000, drugo mjesto 1500 i treće mjesto 1000 KM.
“Ovaj susret je jedina književna institucija koja njeguje kratku priču, kao žanr i nastoji očuvati bosansko društvo i bosansku kulturu koja propada”, kazao je predsjednik Programskog savjeta Hadžem Hajdarević. Iz Upravnog odbora su naglasili da je moguće eventualno pomjeranje datuma početka manifestacije.
{xtypo_rounded2} Zija ( Zijah, po ljubuški Zijo ) Dizdarević rodio se 18. veljače 1916. godine u ubavoj Vitini od oca Šefkije i majke Selime iz fojničke obitelji Salihagić. Po rođenju sina Rešada 1919. godine Šefkija je, kao sudski službenik, premješten u Fojnicu gdje su rođeni Nijaz ( 1920 ), Nusret (1922 ), Hasan ( 1924 ), Raif ( 1926 ), Faik ( 1929 ) i tri kćeri. Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici, Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu. Tokom 1934. godine obolio je od tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima, ali ga to nije spriječilo da nastavi školovanje. U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti. Iako nježan i bolestan, Zijo nije klonuo duhom, zarađujući nasušni kruh i kao fizički radnik. Prvi objavljeni književni radovi “Halucinacije” i “Zapisi bolesnog čovjeka” 1935. godine nagovijestili su darovitog pisca .
Još kao učenik Učiteljske škole Zijah se posvetio javnom radu. Od sredine siječnja do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije, kao istaknuti sudionik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi. U policijskim dosijeima ostalo je zabilježeno da se među istaknutim buntovnicima nalazio “Dizdarević Zijah, sin Šefkije, rođen 1916. godine u Vitini, srez Ljubuški, sa boravištem u Fojnici, svršeni učitelj” .
U rujnu 1937. godine upisao se na pedagogiju i psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Iako krhkog zdravlja, za vrijeme studiranja izdržavao se od pisanja, davanja privatnih časova i sviranja na studentskim zabavama, u kafanama i noćnim lokalima. Izrazito nadaren za glazbu, Zija je jedno vrijeme bio prvi violinist u beogradskim kazalištima, a u znao je, onako,”za dušu”, među drugovima, zasvirati na gitari. Iz tog perioda su i dva Zijina portreta od Ismeta Mujezinovića .
U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih pripovjedaka i objavio ih u “Putokazu” (Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska noć ) ,”Pregledu” ( Umiranja-iz ciklusa “Jeseni” ) i “Politici” ( U bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma, Lukina odluka, Brko mi je prič’o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna, Blago u duvaru, Otmica, Bude to, Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara, Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok Mujo Tica, Zimska slika ).
U prvoj godini Drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, u veljači 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana riječ pjesnikova.
Zijina majka i otac umrli su u maju 1943. godine u Fojnici, a dva brata, Hasan i Nusret, poginuli su u partizanima. Nijazija, Rešad, Faik i Raif zauzimali su poslije rata visoke i najviše političke i druge funkcije.
Zijo je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo jednu do bola dirljivu zbirku priča “Prosanjane jeseni”. U autentičnosti likova naših “malih ljudi”, izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen.