Život na rubu: Željni smo pojesti komad mesa

Kada u životu, kroz koji svi trče i žude za nečim boljim i većim, čujete potresnu priča koja svjedoči o surovoj realnosti u kojoj, na žalost, žive mnogi, potrebno je stati i zapitati se što su prave životne vrijednosti. Nebija Litrić, koja živi u Starom gradu u Ljubuškom, nekoliko godina boluje od teških bolesti te je zbog toga dovedena na prosjački štap. Trošna kućica u kojoj živi sa svojim suprugom vapi za obnovom, ali više od kućice za obnovom vape njihovi životi koji su dovedeni na rub očaja.

Nebija i njezin suprug žive od 80 maraka socijalne pomoći, ali taj iznos nije dostatan za njihove životne potrebe.

– Kada bih mjesečno mogla kupiti sve potrebne lijekove za srce, tlak, dijabetes i ostale bolesti, trebalo bi mi oko 300 maraka, a ja primam samo 80, i to sam prošli mjesec dobila za dvanaesti mjesec prošle godine. Jedanaest mjeseci socijalnu pomoć nismo primili, priča nam Nebija, koja je pored svega i zbog svega oboljela i od depresije, a zbog bolesnih kukova kreće se uz pomoć štaka. Do sada je na mnoga vrata kucala, kaže, ali, na žalost, na malo adresa je dobila adekvatnu pomoć.Veliku zahvalnost Nebija izražava prema mjesnoj zajednici i njezinom predsjedniku Hasanu Mušiću, koji je zajedno sa svojim suradnicima i humanitarnom organizacijom “Horizonti mira” iz Međugorja za sedamnaest najugroženijih obitelji osigurao mjesečne pakete pomoći.

Kako prezimiti?

Trenutačno se radi na aktivnostima oko opskrbe ogrjevom za najpotrebnije.
– Nemam za što kupiti hrane, željna sam pojesti komad mesa. Sinoć sam skuhala tjesteninu, špagete, i danas me za ručak isto to čeka. Ne bih ih smjela jesti zbog šećera, ali što ću, nešto moram pojesti. Ono što najčešće kuham je tjestenina, imamo i malo vrta pa uvijek gledam koliko mogu da nešto posadim i uzgojim, priča Nebija, ispričavajući se što nas nema čim počastiti osim čašom vode. Teško je, kaže, njoj i njezinom mužu koji je otišao od kuće prije našeg dolaska, jer ga je, kaže ona, sram i teško mu je što je cijela situacija takva kakva je. Da bi sve bilo još gore, ovoj obitelji je prije dvije godine, zbog nagomilanih računa, obustavljena opskrba istom, ali zahvaljujući dobrim susjedima, ipak imaju struju, jer su im dali produžni kabel preko kojeg imaju svijetlo, te plaćaju za njih potrošeno. Ono čega se najviše boji jest nadolazeća zima jer sami neće moći osigurati dovoljne količine drva za grijanje, a ako opet snijeg bude padao, Nebija ne zna kako će preživjeti. Prisjećajući se prošle zime, kaže kako je stanje bilo očajno, nije se moglo iz kuće, lijekova joj je bilo nestalo, samo se, kako kaže, nadala da joj se stanje ne pogorša. Najsretnija bi bila kada bi sa svojih deset prstiju mogla zaraditi za kruha, ali okrutni život tako je posložio stvari da o tome samo može sanjati. Prije rata je bila zaposlena u opuzenskom PIK-u, ali nakon rata je sve krenulo nizbrdo. Na žalost, obitelj Litrić nije jedini slučaj koji živi od socijalne pomoći, mjesna zajednica poduzima što može, a ako se netko od građana želi priključiti akciji pomoći ovoj obitelji, može to uraditi uplatom na broj žiroračuna mjesne zajednice Ljubuški tri kod Unicredit banke broj 3381602276848691 s naznakom “Za obitelj Litrić”.