Nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić dao je intervju sarajevskom dnevniku ‘Dnevni avaz’ koji je objavljen u subotu, 21. veljače, a razgovor prenosimo u cijelosti:
-Kako komentirate činjenicu da u Ambasadi BiH u Washingtonu nema nijednog Hrvata. Kazali ste da Vam je to ‘veoma zasmetalo’. O čemu se uistinu radi?
Ne bih mogao komentirati to što u Washingtonu u Veleposlanstvu BiH nema ni jednog Hrvata. To samo konstatiram i pitam, tko je odgovoran za takvo stanje? Kada god mogu, prilikom posjete jednoj zemlji, redovno pokušavam kontaktirati i naše veleposlanstvo u toj zemlji. Tako sam i, prigodom pohoda Americi, htio poći u tamošnje Veleposlanstvo BiH, ali nisam uspio jer nema veleposlanika. Osim toga, informiran sam da u Veleposlanstvu BiH u Washingtonu nema ni jednog Hrvata, a vjerujem da će se većina ljudi složiti sa mnom da to nije u redu i da bi to svakako trebalo ispraviti.
-Zašto američka administracija nema podatke o izbjeglim Hrvatima i ko je po Vama odgovoran za to?
Ne znam tko je sve odgovoran, ali smatram da je naše Veleposlanstvo u Americi kao i državni čelnici BiH dužno prezentirati podatke o svim izbjeglim i progananim pa tako i o Hrvatima. Kada je riječ o izbjeglim Hrvatima, posebno su to dužni učiniti predstavnici Hrvata u državi BiH. Osim toga, krajnje je vrijeme da dužnosnici na svim razinama shvate kako se trebaju zauzimati za sve i govoriti o svima, a ne samo o onima koji su njihove etničke pripadnosti. Čudno je i izvješće Visokog predstavnika, i to ne samo ovo posljednje, u kojem je izostavio podatke o Hrvatima s tim da postoji i niz nepotpunih informacija.
-Da li dio krivice snose i politički predstavnici Hrvata i li se uopće slabo radilo na povratku Hrvata u RS i druge dijelove BiH?
Sigurno dio krivice snose i oni, ali to je tek dio krivice. Međutim, posebno je pitanje i vlasti u RS koja je opstruirala i opstruira povratak, jer sredstva koja su davana za povratak izbjeglica bilo u FBiH bilo u RS, nisu utrošena za povratak Hrvata. Najlakše je kao ispriku za neuložena sredstava za povratak Hrvata tražiti u tome da se Hrvati ne žele se vraćati.
-Kako uopće cijenite aktualnu hrvatsku politiku u BiH i ono što rade hrvatski političari? Je li to kvalitetno političko vodstvo? Da li je među Hrvatima prisutno nejedinstvo i podjele (kao kod Bošnjaka primjerice)?
To je već toliko istrošena tema, da je otrcano govoriti o nejedinstvu u politici i neefiksanom dogovoru. Ujedno, čim se počinju dogovarati, nastaje tolika sumnja i optužbe, da nama sa strane nije jendostavno prosuđivati. Iznenađen sam nedosljednošću u političkim stavovima. I oni koji se kunu u multietničku i cjelovitu BiH opstruiraju to zajendištvo gdje god mogu. Time se još više ulijeva nepovjerenje u dobru volju za cjeloviti BiH u kojoj bi svi narodi i svi građani bili jednakopravni.
-Tokom posjeta SAD-u, odnosno Washingtonu, kako su prenijele agencije, iznijeli ste podatak o tome da se tokom posljednje dvije godine iz Sarajeva iselilo 500 katoličkih obitelji. Možete li nam reći o koliko osoba se radi prema Vašim informacijama, gdje odlaze ti ljudi i o kakvim se tendencijama radi?
Ne smatram da će razglabanje o brojkama polučiti ikakav pozitivan rezultat. Iznio sam podatak koji imamo na temelju popisa vjernika do kojeg dođu svećenici tijekom božićnog blagoslova odnosno pohodu katoličkim obiteljima. Smatram potrebnim da svi mi poradimo na tome kako bi se svi u ovom i u svakom gradu u Bosni i Hercegovini osjećali kao u svom gradu u kojem vide perspektivu i koji će voljeti kao svoj grad i doživjeti se prihvaćenim u svojoj različitosti. Potrebno je mijenjati javno mnijenje i pravni sustav kako bi svaki čovjek bio jednak pred zakonom te da postoji jednaka sigurnost za sve. Iz Sarajeva kao i iz cijele BiH odlaze mnogi mladi jer u ovoj zemlji ne vide perspektivu i to je ono što sve nas mora zabrinuti, pa je sigurno da se i u Sarajevu ne radi samo o odlasku iz, nazovimo ih, političkih, nego i gospodarskih razloga. Budući da još uvijek živimo opterećeni ratom i neriješenim unutarnjim političkim stanjem, mnoge se stvari promatraju s etničkim opterećenjem pa nam tako naše različitosti, umjesto bogatstvom, postaju opterećenjem. To je, svakako, nužno što prije mijenjati za što je potrebno svaku stvar nazvati pravim imenom i iskorijenjivati svaku vrstu nepravde. Posebnu odogovrnost u svemu nose oni koji su odgovorni na političkom planu, kako domaći tako i međunarodni predstavnici, ali i svim mi u cijelom društvu nosimo svoju odgovornost pa tako i mi vjerski predstavnici.
-Kakav je položaj Hrvata u Sarajevu i FBiH?
Ne bih se zaustavio samo na lokalnoj razini, nego treba govoriti o nejednakosti u državotvornom sustavu i to prije svega na entitetskoj razini. Hrvati ni u FBIH ni u RS nemaju mogućnost biti jednakopravni ni u zakonodavnoj ni u izvršnoj vlasti. Ako je Sarajevo glavni grad multientičke i multikulturne BiH te se time ponosi i o tome se tako često govori, onda bi trebao istinski biti prepoznatljiv i strukturalno da je grad svih građana, a ne samo jednog naroda. Čudno je kako pojedini političari, dok liju ‘krokodilske’ suze za multi… multi… državom BiH, potpuno se jednostrano postavljaju na polju jednakopravnosti i na taj način rade suprotno od onog za što tvrde da se zalažu.
-Također ste upozorili na tendencije iseljavanja Hrvata iz BiH. Što Vaša saznanja govore, koliki je uistinu danas broj Hrvata u BiH, koliko ih je u posljednjih nekoliko godina otišlo iz BiH i gdje?
Svake godine pravimo statistiku, ne o Hrvatima nego o katolicima, a oni su najvećim dijelom Hrvati. Tako se i po završetku 2008. godine pokazalo da je skoro u svakoj župi Vrhbosanske nadbiskupije manji broj vjernika. U Federaciji BiH jedno je vrijeme u poratnim godinama taj broj rastao radi povratka, ali ovih godina ponovno kreće prema dolje. U RS je stanje posebno teško. Stari odumiru, a povratnicima je usporen povratak. Ne želim o tome govoriti jer to obeshrabruje. Onima koji se tome raduju, a izgleda da na žalost ima i takvih, mogu u svoje ime i u ime mnogih poručuti: mi ostajemo zajedno s drugima i drugačijima i nastojat ćemo mijenjati stanje na bolje za svima koji su za to otvoreni.
-Bojite li se da bi ovakvim raspletom događaja Hrvati u BiH mogli postati manjina, nestati ili, pak, prestati biti važan faktor kao danas?
Ima onih koji bi to htjeli, ali će ipak morati računati da mi postojimo i želimo opstati. Ukoliko političari ne izbore jednaka prava, a međunarodna zajednica pogazi načela ljduskih prava, to ne znači da ćemo mi odustati od opstanka. Nećemo zašutjeti tražeći jednaka prava.
-Upozorili ste na probleme sa dozvolama za gradnju crkava u gradovima s muslimanskom vlašću, poput Sarajeva. Tu je aktualan problem crkve na Grbavici. Da li je u međuvremenu riješen taj problem i dokle se došlo u vezi s rješavanjem tog slučaja? Gdje, također, u BiH postoje problemi sa dozvoloma za izgradnju crkava? Kako komentirate takve pojave?
Nije zahtjev još ispunjen, i nismo još počeli graditi crkvu. Zar nije diskriminacija da naša braća muslimani grade brojne džamije, dok mojim svećenicima i vjernicima stvaraju tolike administrativne probleme pa trebaju godinama čekati lokaciju i dozvolu i tako se sasvim nepotrebno stvara loša slika i o ovom gradu? Nama treba riješiti ne samo Grbavicu, nego i Dobrinju, Ilidžu, Hadžiće itd. Ne trebam puno komentirati jer činjenice govore same za sebe i pokazuju da često nismo jednaki građani u ovoj svojoj zemlji i u ovoj svojoj državi.
-Kako gledate na početak ustavnih promjena i što bi one trebale donijeti? Mogu li se u one u ovakvoj BiH uopće provesti?
Zašto se ne bi mogle provesti? One se moraju rješavati. Zar ne shvaćamo da je ovo naša zemlja, da smo mi njezina djeca i da gradeći državu i ovu zemlju, gradimo ‘krov za svu svoju djecu’? Ustav treba tako napraviti da se u njemu svi prepoznamo kao slobodna, suverena i jendakopravna djeca. Ako budemo gradili ustav ‘otimajući se’ tko će nad kim vladati, onda ga nećemo napraviti nikako ili ga nećemo napraviti kako treba.
-Kako komentirate prijedlog o četiri teritorijalne jedinice? On je najbliži prijedlogu lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića o četiri federalne jedinice, uključujući Distrikt Sarajevo. Je li to, po Vama, moguće rješenje?
Ne znam što bih komentirao jer je to još u fazi definiranja. Ne bih to nazivao federalnim jedinicama nego regijama. Svaka država ima sustav vertikale i horizontale odnosno centralnu, regionalnu i lokalnu upravu. Što ćemo izmišljati ‘toplu vodu’ kada već to postoje moguća rješenja i samo treba malo dobre volje da se to ugradi i u ovu državu.
iše puta ste kazali da je Dejtonski sporazum donio nepravedan mir. Da li mislite da Hrvati u BiH trebaju dobiti svoj entitet ili teritorijalnu jedinicu i da bi se time riješilo ‘hrvatsko pitanje’? Jeste li na stanovištu da ono što imaju druga dva naroda, treba imati i treći i kako to provesti?
Nije moje o tome odlučivati, nego samo kao građanin razmišljati. Dobro znamo da je Daytonski sporazum mijenjan i to svaki put na štetu jednakopravnosti Hrvata. Zadnja promjena izbornog zakona, koju je gospodin Petrischt proveo, jest nakaradna provedba na štetu Hrvata pa nismo jednakopravni ni u FBiH ni u RS. Jasno je da Daytonski sporazum zaustavio rat, ali je ono što je ‘slomljeno’ ratom sada krivo zaraslo. Kako to bolesno stanje izliječiti? Odgovornost leži na onima koji su tako nešto potpisali. Oni su dužni to ‘dijete staviti na noge’.
-Da li bi politika stvaranja hrvatske federalne jedinice, odnosno neke nove ‘Herceg-Bosne’ mogla ponovno koštati Hrvate, u drugim dijelovima BiH (osim Hercegovine). Tu prije svega mislimo na srednju Bosnu i Posavinu. Vjerovatno bi takvo što uključivalo nova ‘humana preseljenja’ na ‘svoj teritorij’.
Ako su partneri Hrvatima u vlasti toliko pravedni, zašto su tako malo sredstava uložili za povratak Hrvata? Zašto još i dalje pomažu ‘curenje’ Hrvata? Zašto se nisu zločini nakon rata procesuirali? I bez ‘Herceg-Bosne’ nastavlja se iseljavanje s tim da se ne zna, je li humano ili nehumano? Ovdje se treba okrenuti pravdi i istinski prihvatiti sva tri naroda u jednakopravnosti na svim prostorima BiH.
-Bojite li se da bi iscrtavanje karata po BiH ponovno moglo donijeti sukobe, nemire i patnje narodima u BiH?
Ne znam što će biti? Oguglao sam na sve te prijetnje. Znam da se još nisam umorio tražeći jednaka prava i za svakog čovjeka i za sve narode.
-Je li moguć raspad BiH, lider RS Milorad Dodik često time prijeti?
Moram Vas podsjetiti da ne razgovarate s političarom nego s vjerskim poglavarom. Pogotovo, ja nisam niti javni tužilac niti sudac, a ni predstavnik međunartodne zajednice. Ako me pitate, što je moja želja onda ću Vam odgovoriti: da se prestane s retorikom koja ubija. Treba nam retorika koja će svakog čovjeka vrednovati i svaki narod uvažavati u jednakim pravima u ovoj zemlji.
-Kako gledate na položaj Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj? Kakvim bi ste ocijenili položaj povratnika u RS, prije svega Hrvata?
Nije važno kako ja gledam, nego je važno što činjenice govore o pravu i mogućnosti povratka, opstanka, sigurnosti osoba i imovine, mogućnost zaposlenja, liječenja i sve drugo što spada na normalan život. I danas ima nerazmljivih pojava. Tako sam npr. nedavno dobio podatke o krađi šume naših prognanih katolika. Vlasnik prijavi krađu policiji u Derventi i tamo mu šef policije odgovori kako ne može ništa jer ‘narod od nečega mora živjeti’. To vam govori jasno kakva su prava.
-Nedavno je zapaljena džamija u Fazlagića Kuli, bačena bomba na džamiju u Banja Luci. Je li bilo napada na crkve i koliko? Bojite li se opet pomračenja umova, pa da se napadaju i spaljuju i druge džamije i katoličke crkve?
Treba stati na kraj ‘zloj krvi’ koja zamračuje pamet. Pogotovo treba stati na kraj širenju mržnje putem bilo politike ili medija. Isto tako treba stati u kraj kriminalu, krađama provalama, paljenjima itd. Ona struktura vlasti koja to ne želi uraditi, sebi sama potpisuje kraj. Europa to neće ipak tolerirati kao demokratski sustav.
-Upozorili ste na ‘vehabijsko pitanje’, istaknuvši da je to problem šire zajednice. Kakva su Vaša, odnosno iskustva Crkve sa vehabijama i kako gledate na taj problem? Zašto ste na stanovištu da je to problem šire zajednice?
O tome ne bih želio govoriti, jer za posljedicu može imati da meni ili mojim suradnicima stignu prijetnje ili bude obeščašćena neka crkva. Vi dovoljno znate kakva je to situacija.
-Kazali ste da to nisu muslimani koje ste poznavali u djetinjstvu. Reisu-l-ulema Cerić Vam je odgovorio da su ti ‘dobri, stari muslimani’ ubijani i zatvarani u logore poput Dretelja. Kako to komentirate?
S gospodinom reisom Cerićem ne bih dijalogizirao preko medija. Bio bi red da nas dvojica porazgovorimo ili osobno ili u strukturi Međureligijskog vijeća. Ono što sam mislio to sam rekao, a kako će me tko tumačiti, to je njegova stvar. Cijeli život živim na ovim prostorima i imam dovoljno iskustva da mogu govoriti o tome.
-Kakav je Vaš odnos sa Islamskom zajednicom BiH i njenim poglavarom reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem nakon polemike u vezi s izgradnjom Doma za svećenike? Da li ste u međuvremenu razgovarali i da li problemi mogu biti izglađeni?
U rješavanju unutar crkvenih stvari ili odnosa s državnim strukturama, nisam nikada prebacivao lopticu na njega, niti sam ga prozivao. On je zakoniti poglavar i tu strukturu poštivam i uvijek sam otvoren razgovarati. Ne moramo se u svemu složiti, a nama je ipak na ovoj grudi i pod ovim nebom živjeti i istog Boga moliti.
-Kakvim inače komentirate odnose muslimana i katolika na području BiH?
Premalo se radi na procesu vraćanja povjerenja. Dokle god ne bude izgrađena struktura jednakopravnosti u ovoj državi, bit će teško na jednostavan način izgrađivati, povjerenje, pomirenje i praštanje. Kao ljudi vjere, dužni smo tražiti put suživota i uvažavanja jedni drugih u različitosti ali istih ljudskih i vjerskih prava.
(HKR/avaz)