Povodom Međunarodnog dana materinskog jezika HKZ Troplet prosvjeduje protiv sustavnog kršenja ljudskih prava – prava na korištenje materinskog jezika u obrazovnom procesu, prava na različitost i očuvanje identiteta i tradicije hrvatskog naroda, ali i protiv kršenje prava pripadnika ostalih naroda na prostoru na kome je drugi narod brojniji.
Pravo na korištenje materinskog jezika je jedno od temeljnih ljudskih prava i jedan od simbola ravnopravnosti svih naroda. Želeći to naglasiti, UNESCO je još 1999. godine, dan 21. veljače proglasio Međunarodnim danom materinskog jezika. To je potvrđeno i na Glavnoj skupštini UN donošenjem Deklaracije o kulturnoj različitosti. Pravo na korištenje materinskog jezika, pravo na obrazovanje i pravo na različitost su čvrsto utemeljeni na mnogobrojnim međunarodnim dokumentima. Ta ljudska prava su deklarativno zajamčeni i Ustavom BiH i Ustavom FBiH.
Nažalost, naša stvarnost nema nikakve veze s deklarativnim opredjeljenjima zapisanim u Ustavu i prihvaćenim međunarodnim dokumentima. Bosna i Hercegovina je vjerojatno jedina zemlja demokratskog svijeta gdje se jedan narod, hrvatski narod, sustavno diskriminira i perfidno mu se oduzima zajamčeno pravo na obrazovanje na materinskom jeziku i pravo na različitost.
Djeci „manjinskog“ naroda ne omogućava se školovanje na materinskom jeziku, nego im se nameće jezik „većinskog“ naroda. To je u potpunoj suprotnosti s Ustavom i međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, a posebno s Konvencijom o pravima djeteta po kojoj roditelji imaju pravo da u skladu s vlastitim uvjerenjima za djecu biraju nastavne planove i programe kao i jezik na kojemu će se nastava izvoditi.
Poslije rata, predstavnici međunarodne zajednice su prepoznali taj problem, i želeći ga riješiti, a istovremeno ohrabriti povratak prognanih, zajedno s domaćim vlastima napravili su koncept „dvije škole pod jednim krovom“. Mora se priznati da „dvije škole pod jednim krovom“ nije idealno rješenje, ali je daleko manje zlo od diskriminacije i ukidanje prava na obrazovanje na materinskom jeziku. Za sada ne postoji bolje rješenje koje bi funkcioniralo. Iskustvo pokazuje da svugdje gdje su ukinute dvije škole i napravljena jedna s odjeljenjima koji su radili na različitim jezicima, vrlo brzo su se našli „izuzetno jaki“ razlozi za ukidanje dvojezičnosti (novac, nedostatak nastavnog kadra, …) i svi učenici su bili prisiljeni raditi po jednom programu i na jednom jeziku. Postojanje mogućnosti izbora programa i jezika trebalo bi biti bogatstvo i veliko demokratsko dostignuće ali na žalost neki su to vidjeli kao problem i počeli žestoku kampanju za ukidanje „dviju škola pod jednim krovom“.
Uvjereni smo da u pozadini ovog nastojanja nisu nikakvi plemeniti ciljevi zaštite ljudskih prava i sloboda, nego se ratni ciljevi, etničko čišćenje i/ili asimilacija, žele provesti mirnodopskim sredstvima. Ti se ciljevi ostvaruju na tri načina zbog kojih pripadnici „manjinskog“ naroda „dragovoljno“ odlaze: (1) ugrožavanjem sigurnosti i zastrašivanjem, (2) ekonomska ugroženost kojoj su izloženi svi, ali ipak pripadnici „manjinskog“ naroda neusporedivo teže nalaze posao i (3) uskraćivanje obrazovanja djece na materinskom jeziku zbog čega često mladi roditelji odlaze kad im djeca trebaju krenuti u školu.
Što je najžalosnije, međunarodna zajednica je nasjela na ovu kampanju i došlo je do nevjerojatne promjene. Ukidanje prava na obrazovanje na materinskom jeziku, ukidanje prava na različitost, ukidanje prava na vlastiti identitet i tradiciju i nametanje jednog programa, jednog jezika, jednog identiteta, proglašava se vrhunskim dosegom demokracije, a pokušaj ostvarenja zajamčenih ljudskih prava kroz „dvije škole pod jednim krovom“ proglašen je diskriminacijom i segregacijom! Na ovaj način sva nebošnjačka djeca u županijama s bošnjačkom većinom su diskriminirana, onemogućena su im ljudska prava zajamčena spomenutim dokumentima, školuju se po bošnjačkom nastavnom planu i programu i jeziku, bez prava na izbor i prava na materinski jezik i kulturnu različitost!
Vrhunac kampanje protiv višejezičnosti nastupio je kada je Općinski sud u Mostaru donio presudu da je, postojanjem „dvije škole pod jednim krovom“ počinjena diskriminacija, da se na taj način provodi segregacija djece (iako ne postoji prisilno razdvajanje!) te da se takve škole trebaju ukinuti. S druge strane je presuda Općinskog suda u Travniku kojom je utvrđeno da „Diskriminacije kao ni segregacije učenika na etničkom principu u “dvije škole pod jednim krovom“ nema“. Presuda se temelji na potpuno logičnim i neoborivim postavkama:
– pravo roditelja je za svoju djecu izabrati nastavne planove, program i jezik;
– roditelji imaju mogućnost upisati svoju djecu u bilo koju školu, bez ikakva ograničenja (osim postignutog uspjeha za srednje škole),
– nikada nije ni jedno dijete odbijeno prilikom upisa u školu zbog nacionalne pripadnosti;
– “dvije škole pod jednim krovom“ je rezultat provedbe Aneksa 7. Daytonskog mirovnog sporazuma koji se tiče povratka prognanih na svoja ognjišta, što znači da su ovakve škole nastajale kako bi se povratnicima osiguralo pravo školovanja djece na materinskom jeziku i po planu i programu kojeg za svoju djecu biraju roditelji.
Dvije suprotne presude od dva suda, po istoj stvari i tužbi istih tužitelja, u jednoj istoj državi!
Dodatno poglavlje u ovoj priči predstavlja djelovanje neustavnog Ministarstva obrazovanja FBiH i resornog ministra koji je glavni pokretač i implementator kršenja ljudskih prava. Ministar nezakonito nastoji svima nametnuti “Model ujedinjenja i eliminiranja paralelnih struktura u odgojno-obrazovnim ustanovama u Federaciji BiH” kojim se predviđa potpuna integracija i negira pravo na različitost i materinski jezik. Taj „model“ je donijela krnja koordinacija županijskih ministara na čelu s federalnim ministrom, bez sudjelovanja ministara iz županija s hrvatskom većinom.
Pri tome trebamo imati u vidu presudu Ustavnog suda Federacije BiH kojom je presuđeno da je Federalno ministarstvo obrazovanja neustavno i dat je rok od pola godine da se isto ukine. Rok je istekao 6. svibnja 2011. godine (gotovo prije dvije godine) i ništa nije poduzeto. Federalni ministar nastavlja raditi kao da nikad nikakve presude nije bilo. I usput se poziva na Ustav koji svakodnevno krši! Neizvršavanje presuda Ustavnog suda je kazneno djelo i netko je za to odgovoran, netko u lancu od Predsjednika Federacije i čelnika Parlamenta FBiH, preko Predsjednika Vlade FBiH do resornog ministra.
Začuđujuće je i zabrinjavajuće što pojedini međunarodni predstavnici daju potporu federalnom ministru u njegovu djelovanju na obespravljivanju hrvatskog naroda a ne pitaju zašto ne poštuje Ustav, što bi trebala biti njegova prva dužnost. Ovakvo djelovanje međunarodnih predstavnika je posebno čudno kad se usporedi sa zalaganjem za prava na materinski jezik manjina u BiH i susjednim zemljama. Koliko ministar uvažava postojanje i interese konstitutivnog hrvatskoga naroda u BiH vidi se i po službenom nazivnu Federalnog ministarstva koje je na bošnjačkom, srpskom i engleskom jeziku ali ne postoji naziv na hrvatskom jeziku.
Otvaraju se još brojna pitanja. Zbog čega su ministru i ministarstvu problem škole koje rade po hrvatskom planu i programu i na hrvatskom jeziku, a nije problem, na primjer, postojanje četrnaest tursko-bosanskih škola, ili francuska škola CIFS u Sarajevu, ili privatna osnovna škola „Isha-beg Ishaković“ (ranije OŠ Muwafaq), ili Osnovna Škola Al Walidein Gazzaz u Sarajevu? Da budemo na čistu, mi mislimo da to nije problem, da to obogaćuje obrazovni sustav i pruža mogućnost izabrati program i jezik koji se želi, a što je i zahtjev međunarodnih povelja o ljudskim pravima. Zašto su onda škole na hrvatskom jeziku problem, pa bile one pod jednim, dva ili tri krova.
Uzimajući u obzir sve izneseno, tražimo od svih spomenutih u uvodnom stavku ovog Pisma sljedeće:
1. Zaustaviti i spriječiti daljnju diskriminaciju i kršenje ljudskih prava pripadnika hrvatskog naroda onemogućavanjem obrazovanja na materinskom jeziku a time i prisilnu asimilaciju u „većinski“ narod (ali i diskriminaciju pripadnika svih drugih naroda na područjima gdje su malobrojniji);
2. Ne ukidati dvije škole pod jednim krovom i time kršiti pravo na obrazovanje na materinskom jeziku dok se ne iznađe održiv koncept zadovoljavanja ljudska prava;
3. Omogućiti pravo na izbor nastavnih planova i programa kao i jezika na kome se nastava izvodi u skladu s međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima;
4. Onemogućiti protuustavno djelovanje federalnog ministarstva obrazovanja i isto ugasiti u skladu s presudom Ustavnog suda Federacije BiH;
5. Utvrditi odgovornost za neizvršavanje odluke Ustavnog suda.
UO HKZ TROPLET