Pred Vama je priča koju sam napisala, za vrijeme boravka u novom gradu, na novom radnom mjestu, okružena novim ljudima, prije više od dvije godine, ni ne sluteći da će ikada biti objavljena.
Kako sam se (s)našla u zemlji za muškarca
Odlazak na “radni odmor” u Tripoli, glavni grad najsjevernije afričke zemlje Libije, za mene je prvenstveno predstavljao avanturu. I naravno stjecanje međunarodnog profesionalnog iskustva.
Posao grafičkog dizajnera je zanimljiv, ali svakako je izazov dizajnirati zemlju koja tek gradi svoj identitet, nasuprot onoga koji je do sada imala, o Lideru i nafti.
Tako sam ja, iako je to samo nekolicina mojih najbližih odobravala, ipak odletjela u nepoznato.
Da na neki način dokažem sebi i njima da mogu ostvariti svaki svoj cilj. I mogu reći da sam potpuno uspjela.
Sve sto sam do sada znala, učila, vjerovala o životu ovdje vrijedi obrnuto.
I prije nego bilo što napišem o ovoj zemlji, ljudima i pravilima, želim naglasiti da sve sto pročitate može, a i ne mora biti baš tako. Ovdje nema pravila, zapravo ovdje pravila postoje da bi se kršila i to je jedino pravilo. Najkraći opis pojma kontradiktornosti je: Libija!
Ono što mi se prvo i najviše svidjelo ovdje je klima. Nakon tmurnog Sarajeva sunce u prosincu i temperature od 20 stupnjeva pravi su elan za novi dan. Ali koliko god spremna došla ovdje, onog trenutka kad se digla prva pješčana oluja ostala sam zatečena. Osjećaj pijeska pod prstima na svemu što dotakneš stvarno je bio neobičan. Boja pijeska u svakom smjeru u kom pogledaš, drugačija arhitektura, prometna gužva, nadasve čudan jezik, neobična hrana, ljepota mora i prirode svakako su mi pomogle da se nakon prvih šest mjeseci ponovo vratim ovdje.
Ljudi su isti u svakom dijelu svijeta … dobri, loši, sretni, nesretni, pitanje je samo koga izabereš za svoje društvo. Kako i koliko si sposoban izbalansirati različitosti, kojih ovdje itekako ima.
Koliko daš toliko ti se vrati i to je jednostavno tako.
Zajednica “naših ljudi” u Tripoliju i Libiji općenito je dosta velika. Kad kažem “naših ljudi” pri tome mislim na naše govorno područje bivše Jugoslavije. Ne znam je li to samo ovdje tako ili je u svakom dijelu svijeta isto, ali u trenutku kad čuješ da razumiješ jezik kojim priča netko za stolom pored tebe odmah se razmjenjuju brojevi telefona, dogovaraju kave.
Ono što Libijci znaju o nama je da im je Bosna i Hercegovina prijateljska zemlja, da se Jugoslavija raspala i da smo iz tog raspada mi najgore prošli. I najzanimljivija činjenica, štuju Tita ponekad i više od svoga Lidera.
Dosta Libijaca je služilo vojsku ili se školovalo u bivšoj Jugoslaviji, što je tada za njih bilo besplatno, zbog prijateljskih odnosa Lidera i Tita. Tako da vrlo dobro pričaju naš jezik i imaju jako lijepe uspomene, ili žene iz naše zemlje.
Zabave u Libiji službeno nema. Sve što bi moglo biti zabavno zabranjeno je. Službeno, jer kao što sam na početku rekla pravila su ti da se krše. Rizik uvijek postoji, naravno, ali uvijek je zanimljivije ono što se ne smije. Pa je vrlo lako da obična kava poslije posla završi u nekoj vili na plaži sa svime što bilo koji party, u bilo kom dijelu svijeta nosi sa sobom.
Prelijepa i predugačka obala Libije je neiskorištena, ali par plaža za strance pravi su raj poslije posla i slobodnim danima. A sezona traje od travnja do listopada.
Naslov kaže zemlja za muškarca i to s pravom. Sve je podređeno muškarcima, život je uređen samo za njih. Žena bez pratnje muškarca ne može ni u shopping. Ali muškarac je podređen samo ženi. Način na koji ovdje žene upravljaju muškarcima iz mog kuta gledanja je pomalo bolestan, ali to je valjda njihova osveta za njihovo oduzimanje slobode ženi. Nikako se ne mogu složiti sa ženskim teorijama o životu i muško-ženskim odnosima ovdje, koliko god argumenata one imale, ali to je nešto za što su se, one misle, izborile ovih četrdeset godina i to je sva njihova satisfakcija.
Strankinje im sada malo kvare koncept, ali konkurencija je uvijek zdrava, zar ne?
Kao jedina žena u uredu mogu reći da je veoma jednostavno ovdje biti uspješna žena, čak i jednostavnije nego kod nas. Nije bitno koliko godina i radnog iskustva imaš, bitno je dokazati da si dorasla svakom mogućem zadatku i da si dovoljno samouvjerena, odgovorna i sposobna da isti odradiš najbolje što znaš i u zadanom roku. To što sam žena ovdje samo je prednost.
Mi Media I hum.ba