Posljednjih desetljeća u naš narod se uvlači moda tuđinskih naziva svemu i svačemu. Ne samo poduzećima i proizvodima, nego i rođenoj djeci.
A to je znak bolesnog osjećaja manje vrijednosti, koji se želi pošto poto sakriti ili prekriti.
Davna vremena
Tijekom ljudske povijesti osvajači su nastojali pokorene narode i duševno odnaroditi. Zato su im nametali svoju vjeru ili nevjeru, svoje običaje i jezik. A u to su uključena i imena, ne samo mjesna nego i osobna.
Tako Turci hrvatko mjesto Soli preimenovaše u Tuzlu, Vrhbosnu u Saraj/evo, Uskoplje u Vakuf. Mjesto Driva/Drijeva Turci nazvaše Čitluk, a kasnije Talijani Gabela.
Pod tuđinskom vlašću u mnogim su našim krajevima mijenjana imena mjesta, a u Istri i osobna krsna imena i prezimena. Nakon Drugog svjetskog rata u Hercegovini su pojedini matičari upisivali iskrivljene oblike nekih imena, bilo po svom neznanju, bilo po nečijem naređenju…
Naše doba
Dok je to u minulim vremenima bivalo nasilno, u novije vrijeme se osvajači lukavo služe sredstvima društvenog priopćivanja i prodajom svojih proizvoda…
Ono što osvajači nisu uspjeli oružjem, sad uspijevaju radijem televizijom i elektroničkim mrežnim stranicama.
A zbog nasrtljive promidžbe u sredstvima javnog izvješćivanja pojedini Hrvati osjećaju kao da je sve tuđe bolje i ljepše od našega.
Budući da stoljećima nismo imali političke slobode, i danas se mnogi naši ljudi osjećaju manje vrijednima.
Zato se povode za promidžbenim idolima u filmovima, u zabavi ili športu, pa svojoj djeci daju ne samo glumačka i športaška imena nego i njihove tuđinske oblike.
I to unatoč činjenici, da mi i za ta imena imamo svoje pohrvaćene ili čisto hrvatske oblike!
Kao što svaki narod ima svoj jezik, tako ima i svoja osobna imena i prezimena.
Kršćanska imena
Osim izvornih osobnih imena na svojim jezicima, većina kršćanskih naroda u Europi ima kršćanska imena iz hebrejskoga (židovskoga), grčkog i latinskog jezika. Ali su svi narodi ta imena prilagodili svojim jezicima. Evo nekoliko primjera!
Andreas grčki (grč.) = hrvatski (hrv.) Andrija i ž. Andra, engleski (engl.) Andrew, francuski (fr.) André, njemački (njem.) Andreas, ruski (rus.) Andrej i Andreja, talijanski (tal.) Andrea
Antonius (lat.) = hrv. Ante, Anto i Antun, ž. Antonija i Anta, engl. Anthony, fr. Antoin, njem. Anton, tal. Antonio
Ya’aqobh hebrejski (hebr.), grč. Iakobos, lat. Iacobus = hrv. Jakov, ž. Jaka i Jakica, engl. James i Jack, fr. Jacques, njem. Jakob, tal. Giacomo
Miryam (hebr.), gr. i lat. Maria = hrv. Marija, Mara, Marica, Marina, engl. Mary, fr. Marie, njem Maria, tal. Maria
Petros (gr.), lat. Petrus, = hrv. Petar, Pero, ž. Petra, Pera; engl. Peter, fr. Piere, njem. Peter, tal. Pie(t)ro.
Navala tuđinskih imena
Nažalost, posljednjih desetljeća neki naši roditelji svojoj djeci daju tuđinska imena, u tuđinskim oblicima, pa i tuđinskim pravopisom.
Ovom prigodom ćemo abecednim redom svratiti pozornost samo na imena, koja su minule godine zabilježena u humačkoj Matici krštenih. Prvo navodimo tuđinska imena, a nakon znaka = navodimo hrvatska ili pohrvaćena imena.
Andrea (tal.) = Andra
Andrej (rus.) = Andrija, Andro
Aneta (tal.) od hebr. Ana = Ana, Anica
Antea (grčko-latinski), nema hrvatske inačice, ali je u tom obliku nesklonjiva, jer bi imala dva samoglasnika jedan do drugoga: gen. Antee. dat. Antei. Pa, čemu to?
Antonio (tal.) = Ante, Anto, Antun
Entony (iskrivljeno pisanje engl. Anthony) = Ante, Anto, Antun
Elena (tal.), od grč. Helene (sjajna, blistava) = Jelena, Jela
Ena ?!? To nisam uspio naći ni u jednom rječniku.
Helena, grč. Helene = Jelena
Evelin bi bilo muško ime od ženskoga tal. Evelina, što je umanjenica od imena Eva: hebr. Hawwah = Majka živih ili živo biće. Zato je veliko pitanje, što bi značila muška umanjenica od ženskog imena?!
Evelin Jolanda: to dvočlano ime od muškog i ženskog oblika nije lako smjestiti ni u kakav jezični kalup. Druga riječ je iz grč. Iolanthe = Ljubica, tal. Iolande. A skupno značenje tih dviju riječi naša višemilijunska većina ne bi mogla ni u snu sanjati, kamoli naći razloge za njihovo spajanje i pogotovu za nadijevanje rođenom djetetu.
Gabriel, hebr. Gabri’el = Božji čovjek, grč.-lat. Gabriel = Gabrijel
Gabriela = Gabrijela
Ivano, taj čudni oblik ne mogu naći u rječnicima. Vjerojatno je potalijančeno hrvatsko ime Ivan. Dolazi od hebr. Yohanan (= Bog je milostiv), grč. i lat. Iochannes, hrv. Ivan, Ivana, Iva, engl. John, fr. Jean, njem. Johannnes i Hans, rus. Ivan, slovački Jan, slovenski Ivan i Janez, srp. Jovan, tal. Giovanni,
Lara je nepoznata značenja, ali je po mišljenju dr. Mate Šimundića straćenica od mjesnog imena Larisa.
Laura, lat. označava lovorikin vijenac = Lovorka
Leticija, lat. Laetitia, što znači radost, veselje = Radojka, Veselka
Lorena, fr. Laurin, umanjenica od lat. Laura = Lovorkica
Mateo, tal. Matteo: od hebr. Mattithyah, grč. Matthaios, lat. Matthaeus = Matej, Mate
Meri, izgovorni oblik engleske inačice Mary = Marija
Mia, u tal. posvojna zamjenica ženskog roda = moja. (Takvo ime, makar kao umanjenica, ne postoji ni u Rječniku osobnih imena pokojnog prof. dr. Mate Šimundića, Zagreb, 1988.)
Moreno, španjolski: crnomanjast, crnkast, tamnoput. U hrvatskom dosad nepoznato ime.
*
Ta su imena zabilježena u našoj Matici krštenih samo godine 2012. Ali u ostalim godištima ima još sličnih tuđinskih imena.
Ozbiljna pitanja
Pa dokle ćemo tako nastaviti?
Kako li je moguće neka od tih imena sklanjati po hrvatskoj sklonidbi? Kao Mateo, Meri, Mia…?!
Kako će nečije dijete sutra znati, da je hrvatsko, ako su mu njegovi roditelji danas dali talijansko, francusko, englesko, njemačko ili španjolsko ime?!?
Ne će li živjeti bez svijesti o osobnoj, obiteljskoj i narodnoj vrijednosti i – pripadnosti?
Kako možemo očekivati, da nas drugi poštuju, ako se mi sami stidimo i odričemo svoga?!?
Gorko i spasonosno iskustvo
Hrvatski svećenici u Istri već do polovice 20. stoljeća pisali su hrvatska imena i prezimena u matične knjige. Tako su u službenom izviđanju svjetskih moćnika po Istri od 9. ožujka do 5. travnja 1946. uvjerili te moćnike u hrvatsku pripadnost većine tamošnjeg pučanstva. Da toga nije bilo, uzaludni bi bili ostali političarski napori za sjedinjenjem Istre s Hrvatskom u ondašnjoj Jugoslaviji. Rodoljubna svijest istarskih Hrvata i uvjerljivo dokazivanje naših svećenika na čelu s dr. don Božom Milanovićem najviše je djelovalo na predstavnike ondašnjih velikih sila (SAD, Francuske, Velike Britanije i Sovjetskog saveza), da su 1. srpnja 1946. u Parizu pristali na priključenje Istre matičnoj hrvatskoj Domovini…
Osobna imena u Europi
U europskih naroda po državnim zakonima obvezni su njihovi oblici osobnih imena po njihovim pravopisima.
Tako bi moralo biti i u Hrvata.
Ako se toga drže i Francuzi, koji imaju neprekinutu državnu samostalnost više od tisuću godina, zar nije ludo da se mi toga odričemo u 21. stoljeću?!?
Zaključak
„Ime znači sime.“ Tako mudro zvuči naša davna izreka.
Kako će jedno dijete sutra – u prvom susretu – kojemu strancu dokazivati, da je Hrvat ili Hrvatica, ako ima tuđinsko ime?!?
Zato bi valjalo te tuđinske oblike zamijeniti prije djetetova polaska u školu! A to je zakonski moguće.
Dragi hrvatski roditelji, svojoj djeci nadijevajte svoja hrvatska imena!
Ivan fra Žarko Ilić | humac.ba