”Dogode se nepravde. Treba ih konstatirati i treba ih ispravljati, sve u ljubavi. Ništa se ne smije nametati, ništa nikom prigovarati, nego vidjeti što je bilo, kako je bilo, što se može popraviti, da svi budu zadovoljni“, riječi su don Ante Luburića, župnika nevesinjske župe vjerojatno najprostranije ne samo u mostarsko-duvanjskoj biskupiji
nego i u cijeloj BiH o stanju u župi i mogućnosti povrata zemljišta na Morinama gdje se nekada nalazila katolička crkvica.
”Župi Nevesinje pripadaju općine Nevesinje, Kalinovik, Foča, Čajniče, dio Goražda – Istočno Goražde, dio Gacka, pa i dio konjičke općine. To je ukupno negdje oko 4.500 četvornih kilometara“, pojašnjava don Ante.
Na logičan upit – što može jedan svećenik na tom prostranstvu, nastavlja: ”Može se Bogu moliti i činiti koliko može. Mi nekada sami sebi postavimo neke velike ciljeve i zadatke, pa onda jadimo.
Ne, držimo se okvira poslanja i dekreta kojega je svaki svećenik i župnik dobio i u tom okviru treba djelovati, kako može u najboljoj vjeri i namjeri, u najboljem raspoloženju i onda će doći rezultat.
Na ovom prostoru živi negdje od 350 do 400 katolika. Svi oni trebaju svećenika, svi oni žele svećenika, nastojim jednom mjesečno doći do svakog vjernika i oni su zadovoljni time. Moglo bi biti i bolje, ali…
Ja kad iz Mostara pođem u Čajniče treba mi preći 220 i nešto kilometara u jednom smjeru, toliko u drugom uz obilazak tamošnje crkve sv. Benedikta i vjernika, treba mi najmanje pet stotina kilometara“, ističe don Ante.
Na pitanje o povratu zemljišta na Morinama kaže da je tu je nekada bila crkva
”Kao župnik dužan sam pobrinuti se za mjesto, vidjeti što je sa crkvom bilo, kako je bilo, što može sada biti, na koji način se može oživjeti. Poslani smo ne da konstatirao da je nešto umrlo, nego da zamrlo opet oživimo.
Jer to je klica Kristova Evanđelja! Ona nije nikada mrtva, niti će umrijeti. Ona će uvijek biti, možda će se malo umanjiti, malo stišati, malo se osušiti, ali će opet iz tog korijena Kristova Evanđelja, Kristove riječi, niknuti novo stablo. Gdje? Neka nikne u Mostaru, neka nikne bilo gdje, ali treba niknuti i ovdje“, ističe.
Od don Ante doznajemo da su u tijeku aktivnosti oko utvrđivanja vlasništva nad zemljištem na Morinama na kojem je 1912-te godine izgrađena katolička crkva, prva filijalna crkva u župi Nevesinje.
Kad se ispita vlasništvo ”tek ćemo onda vidjeti što i kako sačuvati i očuvati tu našu svetinju, obilježiti je i bar jednom u godinu dana spomenuti“, kaže don Ante.
Uglavnom, crkvica na Morinama izgrađena je za župnikovanja fra Ambre Mišetića. Svete mise su služene na Ilindan i na Gospu od Milosrđa (nedjelja po Maloj Gospi), a gravitirali su joj vjernici s Morina, Somina, Crvnja, Busovače…, ukupno oko 800 duša.
Tradicija slavljenja Ilindana oživljena je na stotu obljetnicu gradnje. Crkvica sv. Ilije na Morinama stradala je u Drugom svjetskom ratu. Prema riječima biskupa Perića uslijed velike hladnoće talijanski vojnicu su 7. svibnja 1942. godine s crkve ”digli japiju i naložili“.
Kamen s ruševne crkvice 1949. godine korišten je za gradnju pekare obližnjeg poljoprivrednog dobra. Tako je nestala crkvica s njom i draž tradicije, a s obzirom na raspoloženje, nećemo se iznenaditi ako nas za koju godinu na Livodi, lokalitetu zvanom Ali pašina livada, zateče obnovljena crkvica, odnosno kapelica sv. Ilije.
Bljesak.info
U svojoj uvodnoj riječi župnik je don Ante, među ostalima, rekao:
„Evo nas i ove godine na Morinama, mjestu našega ponovnog okupljanja, na našem Horebu, na 1285 metara iznad razine morske, na temeljima crkve koju ovdje naši preci u čast sv. Ilije Proroka, prije stotinu godina sagradiše, koja ljudskom zlovoljom, ne doživjevši ni polovicu jednoga vijeka – u određenom trenutku povijesti – bi zbrisana s lica zemlje, ali njezini ostatci daju nam pravo da kao vjernici i štovatelji sv. Ilije – koji je revnovao za pravoga Boga na njih ponovno stanemo i na njima svetu Žrtvu Nebeskom Ocu prikažemo. [..].
Oče biskupe, u toj radosti što ste danas ovdje s nama, srdačno Vas pozdravljam u ime ovdje okupljenih vjernika-hodočasnika, nekadašnjih planištara i njihovih potomaka. Ovdje smo danas da zajedno s Vama prinesemo Ocu nebeskom nekrvnu Žrtvu Krista Spasitelja, za nas i za naše spasenje, a koji nas stalno opominje: ”Ne možete služiti Bogu i bogatstvu” (Mt 6, 24). To je trajna napast.
U Ilijino doba ljudi su željeli osigurati plodnu žetvu pa su hrlili u Baalove hramove. Danas ljudi žele osigurati novac pa hrle na sve strane, ostavljaju sebe, iznevjeruju se sebi i ljudima oko sebe, prodaju se, odriču se najviših vrijednosti karaktera i čovječnosti kako bi izbjegli neugodnosti i osigurali materijalni dobitak. To rađa strahom i tjeskobom, a odatle izviru potištenost i sklonost nasilju. […].
Sebičnjaci su slabići, kukavice. Oni mogu biti nasilni, krvoločni, ali istinski junaci nikad ne mogu biti. Kralj Jehu izvojevao je pobjedu nad svojim protivnicima – poubijao ih je, ali prorok Hošea vidi u tome klicu kasnije propasti Sjevernoga židovskog kraljevstva (usp. Hoš 1, 4). I to je točna prosudba! Silnici mogu dobiti bitku, ali gube rat; mogu postići materijalnu dobit, ali gube karakter i duhovnu snagu pa imaju žalostan svršetak.
Ne daj Bože da mi tako nešto doživimo, da radi materijalne dobiti izgubimo svoj karakter i da nam ovozemaljski završetak bude žalostan! Oče biskupe, poučite nas i ohrabrite nas da tako živimo kako bi nam ovozemaljski završetak bio radostan i pobjedonosan!“ (vidi cjelovit pozdrav na portalu nevesinjske župe).
Biskup je zahvalio župniku don Anti za sve što poduzima na prostranoj nevesinjskoj župi oživljujući mjesta i crkvene objekte u matici Nevesinju te u filijalama na Morinama, u Ulogu, u Foči, u Čajniču… Neka Bog blagoslovi i u sve unese što više pravoga života.
U homiliji biskup je govorio o biblijskim blagoslovima i prokletstvima, kako ih je stari patrijarh Jakov dijelio svojim sinovima prema njihovim zaslugama (Post 49). Napose je govorio o sv. Iliji proroku, koji se na dan Isusova Preobraženje ukazao, zajedno s Mojsijem, uza samoga Gospodina, i koji je svojom molitvom bio moćan zazvati i zaustaviti nebesku kišu (1 Kr 17,1). Pokazao se osobito hrabrim i vjernim Gospodinu kada je izazvao 450 Baalovih svećenika da prikažu žrtvu svomu poganskomu božanstvu, a on će pravomu Bogu. Pa čija se žrtva zapali, tu treba tražiti pravu istinu, pravdu, pravoga i istinitoga Boga. Razumije se, Ilijina se žrtva zapalila s pomoću nebeskih gromova (1 Kr 18,38). Odatle se sv. Iliji u puku pridjeva i naslov „gromovnik“.
Nakon sv. Mise misari su rasprostrli podloge po travi i po stolovima za dnevno osvježenje.
Cbismo.com
{xtypo_rounded1}
Od bijelih stada još žive samo uspomene
Osjećamo zahvalnost prema caru i kralju Franji Josipu koji 1912-te dade izgraditi čestiti makadamski put od Donjih Plužina na prometnici Gacko – Nevesinje, pa do pedesetak kilometara udaljenog Uloga u općini Kalinovik. Naša ruta je kraća do Morina, nekih 15-ak kilometara. Iako je na održavanje poodavno zaboravio tvrdi donji stroj puta osigurava sigurnu vožnju, mada bi na našim asfaltnim putovima koje Mostarci po japanski prozvaše „sama jama“ izmučeni automobil da pričati znade, imao što reći. Međutim, truckanje i prašina zaboravljaju se pred prizorom. Morine su istinski raj na zemlji! Jedna od posljednjih oaza netaknute prirode. Onaj tko ne vjeruje neka potegne tih petnaestak kilometara naravno od Vidovdana (15. lipnja), pa do Lučindana (18. listopada), ranije i kasnije nije preporučljivo jer zime su tamo duge i „vučljive“.
Upravo u tom intervalu, u ta četiri mjeseca, na Morine i dalje na sjever i sjeveroistok zavisno od ispasišta, kretali su južno hercegovački stočari „planištari“ sa stadima ovaca i goveda. Kako su Morine bile prvo odredište ta se riječ usjeka u pamćenje svih generacija od Ivanjice na krajnjem jugoistoku zemlje Humske, pa do Počitelja. Bio je to zahtjevan put, koji je trajao tri do četiri dana, istodobno tegoban i lijep. Planištari, pratidžije, kiridžije, podvikivanje, glasanje stoke…, sve se to miješao i stapalo u jedinstveno na žalost u literaturi slabo opisano i pomalo zaboravljeno, putešestvje. Pokušavamo zamisliti kako je to nekada bilo dok slušamo 82-godišnjeg Boška – Boškana Puljića zvanog Handžić iz Čapljine. Boškan je jedan od posljednjih planištara. S planinom se oprostio uoči rata 1991. godine.
O putovanjima ćemo drugom zgodom, ovom prilikom vrijedi koju reći o Morinama. Ponešto doznajemo od saputnika Ive Raguža, profesora iz Stoca, pa Stanislava Vukorepa, zaposlenog u Zavodu za zaštitu spomenika H-N županije, Pere Raguža, jednog od mlađih koji su jeli planištarski kruh… Posjetili smo i Planinskog dobro „Morine“ gdje smo zatekli Mladena Đuricu i Nemanju Milovića iz Nevesinja, ali nigdje bijelih stada. Rekoše nam da dva čobana paze na 80-ak goveda i 200-njak ovaca, dok oni sviđaju druge poslove. Dok mi zaneseni ljepotom ljetnog dana s ushitom pričamo o Morina, Mladen nas upozorava da taj krajobraz ima i svoju drugu stranu, duge i teške zime, vukove koji torove obilaze u čoporima.
„Ponekad naiđe i međed, ali on ide svojim putem“, veli Mladen, a nama se u sjećanje vraćaju Boškanove riječi:
„Četrdeset posto ove zemlje je naš grunt“, ustvrdi misleći na stanovnike Južne Hercegovine tzv. Humljake.
Dok zamišljamo kako u Daytonu o tome pojma nisu imali, pogleda uprtog prema Jakomiru čije bi padine bile idealne za skijaške terene, zaključujemo da to nije bezvrijedna zemlja. Jedno je sigurno, bez obzira na klimatske promjene na Morinama snijega ne manjka, eto prilike i za Humljake ako nekad sreća pomiluje ovu zemlju, da umjesto od bijelih stada žive od bijelog snijega.
Inače, poslovično pedantni austrougarski činovnici zabilježili su da je 1907. godine na Morinama paslo 97.000 (!) grla stoke. Ovog ljeta kako rekoše Mladen i Nemanja, na ispaši je oko 5.000 grla, ističu da se broj povećava. Što se tiče Humljaka, na Morine potegnu za blagdan sv. Ane u Ulogu 26. srpnja, te u zadnjih godinu, dvije na blagdan sv. Ilije na Morinama, 20. srpnja. Tko zna, možda će opet učestati?
D. Musa | Večernji list
{/xtypo_rounded1}