Prošlo je 40 dana od 17. srpnja 2013., kad je ovozemaljski život zamijenio nebeskim svodom: radišan čovjek, rodoljub, domoljub, hrvatski branitelj i „Kristov ranjeni vojnik“. Posljednji ispraćaj bio je na radiškom groblju 18. srpnja.
Vapaj hrvatskog ratnika iz mitske bitke Davida s Golijatom
Ivan Ereš Faja rođen je 2. prosinca 1965. u Radišićima,
od oca Kreše i majke Veselke rođene Medić. Po narodnosti Hrvat, katolik, neoženjen. Osnovnu školu pohađao je u općini Ljubuški. Srednju školu prehrambenog smjera u Čapljini, nakon toga radio je u tvornici keksa „Lasta“ u Čapljini. Aktivni sudionik Domovinskog rata, pripadnik HVO-a od 1992.-1995. Nakon rata djelatnik u građevinskom sektoru. Zaljubljenik u šport, veseljak, šaldžija, kroničar i vatreni navijač HRK Izviđač.
Iskra Faje i branitelji u Sridu
Za mentalno zdravlje jednog naroda kao što je hrvatski tri rata u jednom stoljeću je previše. No, u mentalnom sklopu memoranduma SANU i u okvirima“do zla boga uklete države- crne zemlje osvanuo je agresorski rat na koji se odgovorilo Domovinskim ratom 90-ih godina prošlog stoljeća. Hrvatska i BiH su zemlje natopljene krvlju, znojem i suzama. Političkom i javnom sramotom.
Život jednog čovjeka radnika i ratnika kao što je bio Ivan Ereš- Faja vrijedi više nego sva službena priopćenja, petljanja i propagandni manifetluci tog zlokobnog vremena.
Dan „D“ i „Davida“ je 16. svibnja1992. godine, gdje za Faju i njegovu braću po oružju počinje bitka s Golijatom. Trag nas vodi na smrtonosna mlohava jedra i polja smrti na sjevernoj- istočnoj i jugozapadnoj bojišnici BiH na kojoj je Radišćan i po proveo 620 dana.
Krik bola
Ivanov krik se prelomio na ratištu, zaorio je glas i rafal Faje. Kad se snaga složila i skupila u boj, zajedništvo i mala iskra od Faje zaklonila nas od velike „Golijatove vatre“. Nakon toga molitva i vapaj Bogu, Nebu i Gospi uzdignutih ruku, potom usklik i poziv u boj kasnije orio se kroz bojnu “Zvonimir Čuvalo” i tresla se zemlja didova.
Taj njegov krik bio je snažan trenutak i poruka koja ga je prožimala od Hercegovine do ravne Slavonije.
Kamen im je zaklon – Kamen im je drugi dom
Upekao Božji zvizdan i izmamio poskoke i šarke koji se lijeno sunčaju na vrelome hercegovačkome kamenjaru. A uz te ljute guje na našim brdima su i još ljuće – branitelji ovih prostora koji budno motre sva događanja i svaki korak neprijatelja koji se drznuo kročiti na ovo sveto hercegovačko tlo. Drznuo se kročiti, ali je isto tako dočekan žestokom vatrom branitelja te se morao povući, uz velike gubitke.
– Nema prolaza naprijed – odlučni su ovi hrabri momci koji su posljednjih dana zabilježili uspjehe na ovoj fronti. Nažalost, petorica hrabrih Ljubušaka i ovdje su položili svoje živote na žrtvenik domovine. Uzidali su ih u temelje vječne slobode ovoga prkosnoga i neslomljivoga i nepokornoga naroda.
Najviše mrze primirje
Na ovoj liniji fronte, koja se na desnoj obali Neretve pruža kao vijugava zmija kroz hercegovački ljuti kamen, a zapravo, počinje od brda Galca i Gornje Kozice kod Širokog Brijega sve do Krivodola, Kruševa, Čula, Dobroga Sela pa do Slipčića i Tepčića.
Neustrašivi Hercegovci – branitelji vjekovnih ognjišta u posljednje su vrijeme pomaknuli liniju fronte naprijed, a negdje su udaljeni od četničkih položaja oko stotinu metara, pa se s njima dovikuju, ulijevajući im tako sve više straha ionako prestrašenima. Ta, koji ih je đavo tjerao dolaziti na tuđu zemlju, terorizirati i maltretirati ovaj pošteni i radini narod koji je spreman svoje živote dati za svaki pedalj zemlje koju im namriješe njihovi preci.
Na prvoj borbenoj liniji razgovaramo s nekim braniteljima, čijemu lukavstvu i snalažljivosti neprijatelj nikako ne može stati ukraj. Jer, čas su ovdje, čas ondje, zadajući žestoke udarce agresoru, od kojih se teško oporavlja.
– Ukopavamo se u zemlju, kamen probijamo. Oni ruše, mi ponovo gradimo skloništa. Premještamo se često kako nas ne bi otkrili. Eto, nedavno je granata udarila samo dva metra od našega topa – kaže Miljenko Musa Bakrač. On je sa svojim borcima ovdje mjesec i pol dana.
Na brdu Galac nalazi se prva topnička obrana Širokoga Brijega. Posada kršnih Hercegovaca oka sokolova budno motri u daljinu i spremna je svaki tren neprijatelju ponad Mostara poslati svoje smrtonosne darove. Do sada su imali dosta preciznih pogodaka – što bi Sinjani rekli: u sridu!
Na Šehovini je, tako, uništeno skladište municije, a bilo je nekoliko pogodaka i u same bunkere na Orlovcu. Uništena je, također, i neprijateljska kolonija automobila sa streljivom. Time je potpuno onemogućena opskrba četnika na tim strateški važnim kotama.
Ovdje se, ustvari, brani prilaz Mostaru, a ono što ovim borcima najviše smeta je potpisivanje primirja s mrskim neprijateljem. Jer, poslije svakog potpisanog primirja, četnička banda udari još žešće.
„Kreševo“ u Kruševu
Gornja Kozica je samo pet kilometara iznad Mostara, manje od kilometar iznad četničkog uporišta Orlovac. Većina pučanstva iz sela već je izbjegla. Zajedno s braniteljima i nekoliko Muslimana na smjenu čuvaju stražu. A elitni borci su zagrebački Hercegovci, koji su, čim im je neprijatelj napao rodna ognjišta, iz hrvatske vojske došli braniti svoj kamenjar.
Zapovjednik Zoka kaže kako je normalno da ovdje dnevno padne i do stotinu granata, a za vrijeme napada neprijatelj ih časti i s više od 1000 projektila. Pogled kroz dalekozor otkriva onesposobljeni helikopter koji još stoji iza četničkih bunkera. I vode im nestaje te je četnici zahvaćaju iz jedne čatrnje u blizini, pa je zavladao i trbušni tifus među njima. To su saznanja do kojih ovi borci dolaze putem radio- veza s postrojbama u Mostaru, kojima se već predala veća grupa četnika s brda Hum i svi su oboljeli od ove opake zarazne bolesti.
Samo ime ove postrojbe – Poskok-bojna- kazuje o neustrašivosti ovih boraca koji su najčešće na prvim borbenim linijama. Tu je i pas-vučjak Luks, nezamjenjiv na straži. Nerazdvojni momci Guga, Funjar, Neco, Ante, Duje, Mima, Draga, Jozo… uvijek su budni i na svaku provokaciju neprijatelja žestoko odgovaraju.
Kruševo je poznato po žestokim borbama gdje je okupator imao dosta gubitaka. Još uvijek neprijatelj iz svih oružja najžešće napada Kruševo, Krivodol i Čule. Uz artiljerijske kanonade od kojih se ne mogu ni oči otvoriti, neprijatelj je nekoliko puta topničkim granatama i zrakoplovima zasipao ovu bojišnicu i bojnim otvorima – nadražljivcima. Nekoliko je branitelja zatražilo i liječničku pomoć, no srećom vjetar je raznio otrove, a uporabljene su i zaštitne maske.
Životi za slobodu i domovinu
Kao što smo već spomenuli, četvorica hrvatskih branitelja tu su dali svoj život za slobodu Domovine. Čitava Hercegovina i hrvatski narod u njoj vječni spomen odavat će: Nedjeljku Banduru (29), Franjinu, Anti Toliću (25), Ivanovu, Slavku Macanu (25), Mirkovu i Žarku Milićeviću (24) Stojanovu.
Trenutačno se ovdje agresor ukopava na 500 metara udaljenosti od branitelja, a naše izviđačke jedinice su samo sto metara udaljene od četnika.
Helikopteri ovuda ne lete, a zrakoplovi samo na vrlo velikim visinama. Znaju, naime, što ih čeka. Svaki prilazak položajima je veoma rizičan, jer četnici bez ikakva razloga otvaraju vatru. Civili su posebno draga meta četnicima, zato se u rovove može ući jedino uz veliki oprez i u maskirnoj uniformi.
– Nemojte se bojati. Ako vas trefi granata – trefi! Zato, samo naprijed!
Kroz kupinu i draču, krivudavim brdskim stazama krećemo dalje. Kao na dlanu vide se četnički položaji ispod visoko naponskoga dalekovoda. Vidi se i zapaljena trafostanica kod Čula. Gusti dim se diže visoko ka plavetnilu.
Tifus kosi četnike
U prolasku do Kruševa i Čula, na svakome koraku su razoreni i demolirani objekti, kao posljedica svakodnevnoga bombardiranja iz zraka i dalekometnom artiljerijom.
Četvrta bojna je u pričuvi kod Čula. Ovi momci, došli iz Ljubuškoga i već prekaljeni ratnici čekaju zamjenu.
Organizam treba odmoriti za nove otpore. Pokazuju nam neeksplodiranu granatu iz haubice od 12 mm. Vedroga su raspoloženja, iako im se ne sviđaju neke stvari u obrani. Kažu, došli su dobrovoljno, ali imaju kritika na one koji se šetaju makarskim Primorjem, umjesto da dođu braniti svoja ognjišta. Udaljeni su 100 do 300 metara od četnika i povremeno im iznenada za ručak serviraju po koju bombu. A, koliko su uporni, govori i to kako im ni bojni otrovi nisu baš naškodili. Ali, dokle će biti miljenici sreće?
Još vedrije raspoloženje vlada kod momaka iz Jara koji su smješteni u jednoj privatnoj kući. S okupatorima se pozdravljaju jedino – tromblonima. Tu je dosta i HOS-ovaca, a u slobodno vrijeme svi pomažu mještanima. Povremeno se ubacuju u četničku vezu pa im recitiraju svoj jelovnik. A četnici nemaju ni konzervi dovoljno, kao ni pijuće vode. A stalni im je drugar, naročito u posljednje vrijeme, trbušni tifus.
Ipak, Hercegovci su i u ovome ratu pokazali svoju humanost. Naime, samo u mostarskoj bolnici liječi se više od 60 četnika koji su se predali s okolnih brda. Za ovaj postupak bolnica je dobila priznanje i od Međunarodnoga crvenog križa. A od četnika je, u ime zahvalnosti dobila – granate.
U Dobrome Selu nas zaustavlja mjesna policija. Trčimo u zaklon jer minobacači tuku iz pravca Krivodola. Detonacije odjekuju na sve strane. Dalje ne smijemo niti na svoju odgovornost. Policajci nam prebacuju kako ih novinari slabo spominju, a ovdje je razoreno gore nego na fronti. Njihove riječi prekidaju rafali i eksplozije mina. Dalje se ne može, moramo nazad.
Nailazimo pokraj stare kuće Ljubice Raspudić u Dobrome Selu. Potpuno je razrušena granatom, a kudravi pas u njoj je ostao živ. Zvuči nevjerojatno kako pored ovakvih razaranja nije bilo ljudskih žrtava. Branitelji su se ukopali, uvukli u kamen koji život znači.
Kamen im je zaklon. Kamen im je drugi dom. Sve je moguće u krševitoj Hercegovini, zapisali su kroničari tog vremena B. Ćavar i Z. NIkić.
Hercegovina je bila neosvojiva
Pjevala su tada braća po oružju jače nego ikada, a to su pjesme koje zlo ne misle, otjerale bahatog i drskog neprijatelja daleko sa naših kamenih a za neprijatelja čeličnih vrleti iz neosvojivog hercegovačkog podneblja. I tako do kraja rata… Ivanova majka Veselka umire 1995. godine, otac Krešo 2000. godine.
Hodočašće i neumoran poj
Poslije rata hodočastio je Ivan mnoga mjesta stradanja „triju rata“ u jednom stoljeću. Posebice ozarena lica išao je na hodočašće u ravnu Slavoniju i mjesto stradanja Vukovar. Sjećanje na poginule, na nevino ubijene Vukovarce i sve koji su, braneći ovaj grad, branili i Domovinu. T. Bilosanić „Poema Vukovar“ u potresnom poglavlju pita se i daje odgovor: „Tko su oni koji idu protiv tenkova?” Doista, tko su ti ljudi? Ti nepoznati, jednostavni, ali veoma hrabri ljudi! Pjesnik Bilosnić s pravom postavlja isto pitanje: „Tko su oni koji idu protiv tenkova/ koji izlaze iz okna prozora/ koji se odvajaju od stvarnosti/ kao anđeli/ koji su iz roda srca/ iz roda/ rođenog u prvoj riječi/ spremni na posljednji lom/ na žetvu bez slave”. Slijedi pjesnički odgovor koji donosimo:“Čovječe svjetlo nasuprot mraku pakla/Naoružani domovinom/brane grad/brane svoju krv/Brane grad kao svoju sirotinju/Kao ogrlicu od dragulja/Brane ga prstima/brane dahom/brane znojem/brane ga golim stopalima/brane ga još jedinim čitavim/palcem desne noge/Brane ga/junaci/pucnjima vlastite krvi/i kao žene/suzama/razornijim/od napalme bombe“…
Hrvatska i BiH su zemlje natopljena krvlju, znojem i suzama
Vukovar je postao simbol, postao je metafora i paradigma. Simbol hrvatske Slobode. Ali tada dolazi novo, jednako sudbonosno pitanje: što nakon bitke, nakon tolike prolivene krvi, toliko uništenih ljudskih sudbina? Hoće li Sloboda biti dostojna onih koji su ju svojim životima iskupili? Sada smo već u sferi politike, naše hrvatske, zapetljane, složene, neugodne jer je ispunjena politikantstvom, neiskrenošću, pa čak i otvorenim prezirom prema idealima za koje su pali branitelji Vukovara, zbog koje su umoreni patnici na Ovčari. Ovo je jedinstvena pojava u Europi. Svjestan svih činjenica i progovorivši o njima u poemi „Krik”, Bilosnić kao iskusni poeta doctus poručuje: “Nakon bitke bitka/Sloboda Ničim ne završava/Ni početka/ni kraja nema/
Ona se ne lomi/kao kruh/ne pije se/kao vino/U njoj nema odmora/kao kuća je/stalno se obnavlja/gradi/traži snažne muževe/one koji slave zemlju/slave život“.
Poema Vukovar završava molitvom, obraćanjem Kristu, onako kako je i potrebno nakon svih uspjeha, patnji i razočaranja: „Krist/ je ušao u Vukovar/ Krist/ je u Vukovaru/ Krist/ dolazi iz Vukovara/ Vukovar/ nadživljava/ naše dane/ naše tijelo/ Naše je tijelo hostija/ Aleluja/ Aleluja”.
Politička i javna sramota
Propitkivao je Ivan hodačašćeči u prividnom ozračju mira u ratu za „Domovinu u miru“ mnogo godina nakon Daytona, goreći „Vatra“ s dvije strane: Tko je ikad u Ljubuškom upitao žene, djecu i stariju čeljad kako su oni preživjeli ratne dane, besane olovne noći i godine. Hodočastio je Ivan za mnogobrojne majke- žene i imao je jasnu sliku. Namirila Majka vojnički ruksak sinu i ispraća ga preko ćuprije stare 300 godina s riječima “Ne idi sine“. Otišao je… I još jednom se okrenuo vojnik da utvrdi da’l se Majka vratila u kuću. Vojnik u srcu se nije vratio. Bol i tuga. Molio se Ivan s krunicom u ruci za tugu i bol u srcu mnogih majki- žena. Ove godine Gospodnje 2013. Ivan je izostao, nije se pojavio na mitskom mjestu Krivodol.
A onda ko grom iz vedra neba proširila se vijest- „Umra Faja- s krunicom u ruci“, na krunici drevnoj suncem okupanoj, kamenom i cvrčcima koji su pjevali uspavanku. Radišćan i po imao je veliko srce i duh, s krunicom hodeći prema ljubavi, izvoru i prapočelu svega, s molitvom na usnama kroz tajnu vjere svjetova dvaju. Ostala je čežnja i neispunjena želja!
Nije mudro razmetati se velikim riječima, želim vjerovati veliki plan imao je Bog s Ivanom i Domovinom, jer bremenit je tisućljetni hod njenog naroda. „Naša mrtva djeca/ s cvijećem u ustima/ naša mrtva braća/ sviraju u lancima/ mašu nam/ mrtvi očevi/ s onu stranu puta/ vidjevši/ kako nam srce/ počinje kucati“.
Na sprovodu Ivana Ereša – Bate – Faje, Krvnica 18. srpnja 2013.
Mnoštvo svita na Krvnici, mitskom mjestu, zajedništvu umrlih. Mnoštvo ljudi dobre volje došlo je izraziti sućut bratu Miljenku, nevjesti Ankici, bratanama Doroteji, Leonardi i Emi Petri, tetki Ani, rođaku Miji, strini Ivi, rodicama Marici i Zdravki, rodbini, prijateljima i braći po oružju.
Sprovodni obred i misno slavlje služio je humački gvardijan fra Velimir Madnić uz koncelebraciju fra Vlade Ereša.
Poštovani prijatelji pok.Ivana Bate – Faje, braćo i sestre!
Čuli smo evanđelje. Dvije povorke. Jedna ide u grad Nain i predvodi je Isus gospodar života. Druga povorka ide iz grada Naina i na njezinom čelu je – smrt. U današnjem čitanju doznajemo da je smrt uzela sina jedinca udovici iz Naina. I ta povorka u kojoj je ta nesretna žena susreće povorka koju predvodi Isus. Isus koji je došao na ovaj svijet kako bi pobijedio smrt. Isus je život i on dolazi kako bi ljudi imali život i to u izobilju, ne samo na zemlji već i u vječnosti.
Većina ljudi je uvjerena da smrt nikada ne popušta. I nikada ne gubi. Smrt dolazi svakoj osobi. Tu je statistika nevjerojatno uvjerljiva. 100% onih koji su se rodili definitivno 100% njih je ili umrlo ili će umrijeti. Smrt je, rekli bismo, sigurna stvar. Možeš se kladiti na nju. Kada smrt uzme od života neku osobu onda povratka nema. Nema mjesta za molbe i žalbe, za prigovore i pregovore. Nema mjesta za diskusiju i raspravu. Smrt je kraj i ona ima posljednju riječ.
Za razliku od naših današnjih, relativno tihih, načina ispraćanja pokojnika do groba u kojima se nastoji što manje plakati i praviti scene, u ono vrijeme je to bio proces tugovanja, dio poziva drugima da se pridruže povorci, neka plaču i žale. I tako bi putem pogrebna povorka postajala sve brojnija i bučnija. Ljudi bi se putem priključivali povorci koja je prolazila pokraj njih. Čak bi i najmanje brojna obitelj, počevši s malenom povorkom, do gradskih vrata znala okupiti veliki broj ljudi.
Ali Isus ulazi u grad. Isus simbol života. Života vječnoga. To je sudar između života i smrti. Tu na vratima Naina Isus se sukobljava sa strojem smrti. Netko mora uzmaknuti. Isus u bitku ulazi naoružan milosrđem. Isus boj počinje suosjećanjem, osjećajem milosrđa prema udovici iz Naina. I izgovara riječi utjehe. I riječi nade. „Ne plači!“. Ali Isus ne ostaje na riječima nego on svoje riječi pretače u djelo. Odlazi do nosiljke, na kojoj nose udovičina sina, dodiruje ga i govori: „Mladiću, kažem ti, ustani!“.
U svakoj ratnoj strategiji milosrđe je nepoznat pojam. Svaki će vam vojni strateg reći da onaj tko za sukoba počne osjećati milosrđe prema svojem protivniku, da taj bitku sigurno gubi. Milosrđe nas čini ranjivima, zar ne?! Ali Isus sam postaje ranjiv. Ranjiv sve do točke svoje vlastite smrti. I tu je središte problema! Isus, koji je milosrđe i ljubav postaje izvor života. I poslije svoje smrti. I to zato da svatko od nas ima život vječni. Da svatko mogne izabrati u koju povorku se želi uključiti i u kojoj želi napredovati, tražiti konačni cilj.
Prijatelji pok. Bate- Faje, brate Miljenko, i sva rodbino. Svi koji smo poznavali pok. Ivana znali smo ga kao odvažna momka, jaka, društvena, radišna, odgovorna. Neki ga se sjećamo s radilišta, netko s bojišnice na kojoj su se branila ognjišta, susjedi i bliži iz svakodnevnice. Nema toga područja za koje bi se reklo da je pok. Ivan uzmicao, da je izdao, povukao se, prije bi se moglo reći da je u svemu prednjačio. Kako na radilištu, tako u crkvi, na groblju, u društvima i na svim poljima ljudskog druženja, u svatovima i svim mjestima gdje se normalni ljudi druže i susreću. Znalo se Batino mjestu u crkvi, znalo se da će Ivan svakome doći na sprovod, da će svakome doći u svatove, da će u svim akcijama povući koliko god može. Izgledao je jak, zdrav, ne vjerujem da je itko mogao pomisliti da će brzo oboljeti i nažalost i umrijeti.
Koliko god mi je njegova bolesti bila iznenađenje i razočaranje kad sam ga vidio u bolnici (nažalost tako je bio oslabio da sam ga jedva prepoznao), bilo mi je drago da ga prijatelji nisu ostavili niti zaboravili… Ako još nešto osobno mogu dodati: žao mi je što ovakvi ljudi nisu malo više mislili na sebe i svoje potomstvo. Netko će reći „bolje da se nije oženio – ostalo bi sirotinje“, ja ipak mislim da bi bilo bolje da je ostalo potomstvo koje je imalo od koga povući gen – korijen koji vrijedi, i siguran sam da ne bili niti sirotinja ni problemi.
Ipak, vratimo se početku, evanđelju: ako smo na početku prepoznali dvije povorke koje su susreću na vratima gradića Naima, povorku smrti koju predvodi majka sina jedinca i povorku života koju predvodi počelo života vječnoga Isus Krist, siguran sam da se pok. Ivan Bato- Faja iz povorke smrti u kojoj smo ga mi na groblje dopratili – preselio u kolonu života u koju ga je primio Isus Krist i poveo u vječnost među one koji su pobijedili svaku patnju, gdje boli više nema… koji su pobijedili čak i smrt. Ondje su ga dočekali pok. roditelji, ondje će zajedno moći slaviti Boga Spasitelja i Otkupitelja. Mi ga nismo mogli kao Krist podići od mrtvih, ali je pok. Bato- Faja znao tko to može… stoga je iz naše smrtne kolone prešao Kristu u kolonu Života.
Nama, dragi prijatelji pok. Faje, neka Faja ostane u sjećanju u lipim uspomenama, osobito u molitvama. Prijatelji se ne zaboravljaju. Stoga, vama koji se na Krvnici češće susrećete bit će prilika da svakim izlaskom ovdje – posjetite Fajin grob, da donesete svijeću i pomolite se… a nama koji prigodice ulazimo u ovo groblje bit će prilika u svakodnevnom životu, kružocima i raznim susretima obnoviti sjećanje na pokojnog Faju!
Hvala svima koji su pok. Faju posjećivali u bolnici ili u njegovoj kući, hvala svima koji su sinoć i ovih dana bili uz njegova brata Miljenka i njegovu obitelj, hvala svima vama koji ste danas ovdje na Krvnicu došli pomoliti se za pok. Faju i reći mu „hvala“! Oproštajne su to riječi koje je izrekao fra Velimir Mandić 18.srpnja 2013. godine na radiškom groblju.
U spomen i sjećanje
Ako se ikako može završiti?! U SPOMEN I SJEĆANJE: Radišćan i po Ivan Ereš- Faja (1965.-2013.), četrdeset dana nakon što se preselio u nebeske visine, onda neka to bude „DOMOVINSKI STIH – HERCEGOVINA“, pisca Jure Burića: Kamen krov/kameni pod/postelja kamena/jastuk od kamena/kamena čaša/kamena zdjela/od kamena tijela/ kameni put…sve kamen ljut! Srce k’o stijena/i nema mijena! Domovina/želja/ljubav i bit pa bio gladan il’ bio sit. Kameni grob što tvoju kob prekriva brani.
Čovječe stani! Tko mi to uze moje ga čekaju kamene suze.
S nama je!
Radisici.ba