Održavanje ove likovne kolonije ne najavljuje se danima u medijima, niti nas ‘zasipaju’ priopćenjima, a ni službenim pozivima. No, zahvaljujući jednoj prijateljskoj sugestiji, i to iz Sarajeva, doznali smo za održavanje likovne kolonije na istočnim prilazima Međugorju.
Na jednom privatnom posjedu, čovjeka koji se ne želi medijski eksponirati jer on je – kaže – samo logistika, kojoj je cilj afirmacija mladih umjetnika – i ove godine okupili su se akademski umjetnici, koji su školovani, školuju se ili rade na Akademiji likovnih umjetnosti Široki Brijeg Sveučilišta u Mostaru. Koja je ovo po redu kolonija, teško je odrediti: počela se održavati iz neformalnog druženja trojice umjetnika, Ivana Peraka, Trpimira Grgića i Aleksandra Markovića. Jedna je održana i u zimskom razdoblju, ali se to pokazalo nemogućim, pa se umjetnici tradicionalno u Međugorju sastaju ljeti. Računa se da je ovo šesta (ili peta, nisu sigurni) po redu likovna kolonija. Ove ih se godine okupilo dvanaestero iz nekoliko gradova BiH i iz Hrvatske: Makarske, Ljubuškog, Čapljine, Tuzle, Mostara, Dubrovnika, Širokog Brijega… Razlozi održavanja kolonije su, bez velike filozofije, jednostavni: druženje prije svega, a onda razmjena iskustva, stvaranje novih likovnih djela. ‘Logistika’ im je omogućila idealne uvjete: mjesto, materijal za rad, idealan ambijent i stvaranje u prirodi…
Druženje – zabava – slikanje
Umjetnici koji su ove godine sudjelovali na likovnoj koloniji u Međugorju su Ivan Perak, Trpimir Grgić, Željko Koren, Aleksandar Marković, Mladen Ivešić, Ivana Glibota, Tamara Grbavac, Zrinka Ružičić, Vilim Parić, Andrea Šunjić-Bernardić, Esma Šabić i Ernesto Markota. Ispočetka su se sastajali samo po jedan, dva dana… Danas kolonija već traje duže, ali ono što je bilo na početku, zadržalo se i danas: susret umjetnika bez ikakvih ograničenja i nametnih pravila. Stvarati bez ikakvog pritiska bi, ustvari, trebalo biti nešto što je obično, kaže nam Grgić.
“Čim umjetnik ima neki zadatak, to je onda teret. Ovdje imamo materijal i sve sami sebi pripremamo. Mi smo ovdje kao domaći”, kaže Grgić. Na koloniju dolazi četiri,-pet stalnih umjetnika i ostali po pozivu. Svi oni stvaraju u Međugorju, pod vedrim nebom ili u zatvorenom prostoru, pod suncem, među vinogradima… Kao onoga tko će nam dati potrebne informacije o koloniji, svi upućuju na Ivana Peraka iz Dubrovnika, koji je diplomirao na ALU-u Široki Brijeg.
“Ideja o jednoj ovakvoj koloniji nastala je na četvrtoj godini ALU-a, a kasnije je sve preraslo u jedan ovakav događaj. Početna ideja je bila samo druženje, a smisao likovnih kolonija i inače je prije svega druženje.” Ovaj umjetnik, koji trenutačno radi u jednoj školi u Dubrovniku, prezadovoljan je svime.
“Ambijent je prekrasan, ljudi su krasni i u takvom ambijentu mora nastati nešto dobro”, kaže Perak.
Nova umjetnička razmišljanja
Vilimu Pariću ovo je drugo sudjelovanje na ovoj koloniji.
“Malo se družimo, slikamo i bude zaista lijepo. Drukčije je slikati na otvorenom, nego u zatvorenom prostoru, a i korisnije je zbog razmjena savjeta, ideja s kolegama. Umjetniku je važno čuti što i drugi misle o nekoj tvojoj poetici, likovnom problemu…”, kaže Parić. On se uglavnom bavi poetikom životinje, odnosno vuka, kojom se bavi posljednje tri – četiri godine kroz autobiografsku perspektivu. Uvijek, kaže, poveže sliku s nekim aspektom svoga života. Tamari Grbavac ovo je četvrti put da dolazi na ovu koloniju. Kolonije su joj, kaže, vrlo važne i značajne zbog susreta s kolegama.
“Razmjenjujemo iskustva, stavove, nova umjetnička razmišljanja koja su nam potrebna jer u sredinama u kojima živimo nismo okruženi s ljudima koji se bave istim poslovima kao mi. Komunikacija među umjetnicima dođe nam kao jedan vid osvježenja. Atmosfera je uvijek super, super se zabavimo, a nastaju i nova umjetnička djela”, kaže nam ova umjetnica. Ova kolonija joj je, kaže, jako draga jer na njoj sudjeluju njoj bliski ljudi koje poznaje otprije. Kolonije donose uvijek nešto novo, neke nove ideje, a proces rada izvlači iz umjetnika nešto novo, što nastavljaju unaprjeđivati i u novim radovima. Ivana Glibota iz Makarske, akademska slikarica, slikala je dio svoga ciklusa, koji radi još od diplomske izložbe, kad je slikala ‘pojednostavljene pejzaže’.
Otoci i horizonti
“Sad se to već pretvorilo u otoke i horizonte koji dominiraju na svakoj slici, samo drukčije raspoređeni”, kaže Glibota. Kako je djevojci s mora slikati u hercegovačkom kršu?
“Imam ja već dosta staža u Hercegovini, studirala sam ovdje i stalno dolazim, tako da sam se već navikla”, odgovara s osmijehom. Andrea Šunjić-Bernardić također se raduje zbog druženja s kolegama. Atmosfera je odlična, kaže, a ona slika svoju poetiku, ono što i inače radi.
“To je jedan apstraktni prikaz. Bavim se traženjem zvuka boje u kontrastu s lazurnim nanosima nježnije palete boja i na taj način stvaram u ovoj lijepoj atmosferi zelenila. Sve ide lagano, opušteno, bez ikakvog pritiska. Sve košta, a ovdje sve imamo na vrhunskoj razini. Ovaj odmak od svega za mene je, na jedan način, terapija”, kaže Šunjić-Bernardić. Aleksandar Marković kaže da je kolonija nastala iz spontanog druženja.
“Ovdje boravimo nekoliko dana, radna energija je super, ali uvijek nam je primarno druženje. Kolonija rezultira odličnim radovima i već sada postoji prilično fin i kvalitetan fundus radova, od kojih bi se mogla napraviti jedna dobra izložba”, ocjenjuje Marković. Iako svatko radi svoju poetiku, bez ikakve zadane teme, specifično je da kao rezultat ovih kolonija nastaju djela čiji se ambijent itekako osjeti na radovima, dio te atmosfere i dio kolorita.
“Uvijek nastaju djela s malo više boje nego inače. Ali to se osjeti tek poslije, kad se rad završi”, kaže Marković. Kolonija se održava tradicionalno u kolovozu.
Andrijana Copf | Dnevni list