Često se među studentima provlači tema o Studentskom zboru, njegovom djelovanju i njegovoj svrsi. Nikada nisam imao neki veliki doticaj s njim kao ni s ljudima koji se iza njegovog imena bore za studente, njihova prava i njihov položaj. Sve što sam znao o zboru je bila činjenica da ne mogu upisati akademsku godinu ako nisam uplatio 10 KM
na uplatnicu s njegovim imenom. Pričalo se da organiziraju koncerte i razne zabavne manifestacije za studente, što mi se svidjelo i smatrah takvim ljudima treba dati podršku. Ipak su ti ljudi prvi na fronti u borbi za studentska prava. Kakvo li je to udruženje! Eh da nam Bog hoće dati više takvih! Nažalost, nakon četiri godine provedene u Mostaru, ipak sam došao u doticaj s tom gospodom i postavio si pitanje tko i što je taj studentski zbor zapravo? Kroz glavu mi je opet počelo prolaziti pitanje većine studenata: „Gdje je mojih 10 KM završilo?“
Nisam jedan od onih koji žele promijeniti svijet i boriti se protiv ostalih vjetrenjača. Ne, ja sam običan čovjek i student koji ljudima samo želi izložiti istinu. Želim svim studentima, a i ostalima, kristalizirati sliku o tim borcima za naša prava, koji se toliko žrtvuju samo da bi nama bilo bolje. Prije nekoliko mjeseci dobih poziv da s kolegicom vodim besplatni tečaj njemačkog jezika na sveučilištu u Mostaru u organizaciji Studentskog zbora, za koji bi mi čak dobili i neku novčanu naknadu (Nije tajna: 300KM). Bio sam oduševljen idejom i bez razmišljanja prihvatio, smatrajući to kao odličnu praksu za daljini rad (bachelor njemačkog jezika i književnosti), pomoć ljudima kojima je potrebna, jer imaju želju naučiti strani jezik, a iz raznih razloga do sada nisu bili u stanju, a da ne budem licemjeran i obećana novčana sredstva za uloženo vrijeme i trud bi nam također dobro došla.
Danas, tri mjeseca nakon uspješnog završetka tečaja, osjećam potrebu da s čitateljima podijelim istinu o odnosu studentskog zbora prema svojim „štićenicima“. Razočaravajuće je da su se njegovi predstavnici pojavili samo na prvom, uvodnom, predavanju kako bi se slikali za svoju službenu stranicu. Nakon toga predavači su bili prepušteni sami sebi, pa čak ni stalnu učionicu nismo imali, tako da nije bila rijetkost da nas studenti po hodnicima traže. To su ipak još zanemarive činjenice, ako uzmemo u obzir da se nitko od predstavnika nije udostojio doći na dodjelu certifikata, koje je osobno predsjednik potpisao. Doduše, ako uzmemo u obzir da su predsjednici taj dan bili spriječeni zbog važnijih obaveza ( rafting), ne možemo im uzeti za zlo da su zaboravili 200 studenata koji na visokim ljetnim temperaturama ispred sveučilišta čekaju svoje zaslužene certifikate. Nakon dva sata kašnjenja jedna predstavnica, jako ljuta što smo ju očito u nečemu prekinuli, došla je otključati vrata zbora kako bi studenti mogli dobiti svoje nagrade za uloženo vrijeme. Vjerojatno je imala i ona silne obaveze, tako da nije mogla pričekati kraj dodjele, certifikati studenata koji su bili spriječeni doći nisu se mogle vratiti u ured i oni su i dan danas bez njih.
Za kraj se ipak moram osvrnuti i na temu plaćanja. Kao što je to u nas već normalno kolegica i ja smo bili spremni čekati na novčanu naknadu, koja do današnjeg dana nije isplaćena, tako da se meni opet javlja pitanje:“Pa gdje je tih mojih 10 maraka?!“ Svaki dan si postavljam pitanje kako ću upisati akademsku godinu ako zboru ne uplatim 10 KM, iako oni meni duguju 30 puta više nego ja njima. Ovaj tekst možda nije zanimljiv široj populaciji, no vjerujem da će se sad svi studenti zapitati, što ti ljudi rade osim slikanja uokolo i uzimanja novca jadnim studentima. Drag gospodo iz Studentskog zbora, znam da Vam to teško pada, ali ovim putem Vas molim da radite pošteno kao što se i predstavljate ili da obustavite svoj rad. Živjet ćemo mi studenti i bez Vas nekako, a cener će u džepu ostati! Hvala!
M. B. | LJ::portal