Riječ je o naciji čija se mladunčad uglavnom ograničava na fejsbuke/tvitere/iPode i slične statusne simbole, s degeneriranim školstvom, nezdravim odnosom prema seksualnosti (zbog čega su Amerikanci i najveći konzumenti pornografije za kojom su zaluđeni, a čim nekoj umišljenoj zvjezdici na pozornici ispadne nešto iz minijaturnog grudnjaka
odmah izbija nacionalni skandal), zemlja McDonaldsa i Coca-Cole…
Nakon ugodno provedena dana u Najeri, krenuli smo prema Burgosu. U Santo Domingu uhvatila nas je kiša, ali vrijeme čekanja iskoristili smo za degustaciju “churrosa con chocolate”. Riječ je, naime, o jelu koje Španjolci konzumiraju za doručak. To je prženo tijesto koje se umače u čokoladu. Pokušali smo kasnije ući u katedralu, ali smo se predomislili kad smo vidjeli da je ulaznica – 8 eura. Što bi rek’o Rojs: e, ne’š! Nije mi palo na pamet dati nekome pare za obilazak mrtvih zidina.
Stigli smo oko podne na svoje odredište. Burgos je osnovan u devetom stoljeću, a danas ima oko dvjestotinjak tisuća stanovnika. Riječ je o veličanstvenom gradu s fantastičnom starom jezgrom i grandioznom katedralom koja je zaista impresivna. Iako osobno i ne preferiram kićena crkvena zdanja, katedrala u Burgosu je nešto posebno. Nastojeći izbjeći plaćanje, jer na El caminu se čovjek nauči da ne troši pare u gluposti, čekali smo do 16.30 kako bismo dočekali svojevrsni kulturni “happy hour” te ušli džabe.
Izgradnja katedrale započela je 1221. i trajala je stoljećima. Budući da je građena stoljećima, svaki arhitekt i umjetnik je na katedrali ostavio trag svog vremena i umjetničkog doživljaja, što je rezultiralo fantastičnom šarolikošću katedrale u Burgosu. Katedrala odiše gotičkim duhom, ali kasnija stoljeća izgradnje ostavila su na njoj trag renesanse i baroka. 1984. godine UNESCO je katedralu u Burgosu proglasio dragocijenim dijelom svjetske baštine.
Nakon što smo razgledali svaki kutak burgoške katedrale, obišli smo urbani dio grada te posjetili par kineskih i arapskih shopova koji prodaju doslovno sve. Nakon što obišli središnji dio grada, krenuli smo prema hostelu. Čim smo ušli u staru jezgru grada, uhvatili su nas ledena kiša i grad. Pričekali smo 20-ak minuta da se vrijeme smiri te se vratili u hostel.
Do sad još nisam imao prilike detaljnije govoriti o hostelima ili prenoćištima (španjolski: albergue) namijenjenim putnicima. Svi oni koji se odluče na El camino imaju na raspolaganju 300-ak prenoćišta na svom putovanju. Nema tu govora o nekom luksuzu. Riječ je o većim dvoranama u kojima se nalazi od 10 do 500 kreveta na kat. Svako prenoćište ima WC-ove i tuš-kabine te mogućnost korištenja zajedničke kuhinje. Da bismo ušli u prenoćište, na ulazu smo morali predočiti hodočasničku putovnicu te platiti jednonoćni boravak. Cijene su se kretale od 5 do 10 eura. U prenoćištima, kao što rekoh, nema velikog luksuza, no, nakon napornog dana, ništa ti drugo i ne treba osim tople vode i udobna kreveta. Na Putu smo spavali u svakakvim prenoćištima: neki su hosteli zaista bili rupe, dok smo, s druge strane, imali sreće naletjeti na prenočišta čiji bi smještaj i usluga posramili i neke naše hotele s 4-5 zvjezdica.
Što čini jedan hostel iliti albergue dobrim i ugodnim? Smještaj, domaćin i suputnici s kojima tu večer dijeliš prenoćište. Što se tiče smještaja, nisam tu neka velika peka. Dovoljan mi je običan krevet (koji ne propada), čiste tuš-kabine i da suputnici, koji bi trebali tu večer prespavati u istom hostelu kao i ja, ne budu noćni teroristi.
Sad bih se osvrnuo samo na putnike. Imao sam jako dobra i ugodna iskustva s ostalim hodočasnicima u hostelima, izuzev one situacije kad me Francuz kodnog imena Aristotel iznervirao svojim buncanjem u snu, ali to ionako nije bila njegova krivnja, jer na podsvjesne reakcije rijetko koji čovjek može utjecati. Što se tiče hostela u Burgosu, nisam ostao oduševljen. Spavanje smo platili pet eura, ali moj je krevet bio smješten u velikoj dvorani u kojoj se nalazilo 199 ostalih kreveta. Previše ljudi te, automatski, previše buke. Ne baš previše čisti tuševi i – iritirantni 25-godišnji Amerikanac iz Bostona.
Riječ je podebljem plavokosom momku koji je prošle godine završio fakultet (za koji nitko od nas, Balkanaca, nije mogao ni čuti, jer ipak – to je Amerika) te sad je dobio posao u jednoj uglednoj tvrtki u Bostonu. Posao o kojem netko izvan Amerike može samo sanjati, ali eto. Dok smo Zoka i ja pričali nešto, upitao me: “Jeste li vi Rusi?” – “Nismo. Zašto to misliš?” – “Pa govorite ruski.” – “Ne govorimo ruski. Govorimo hrvatski. Ali dobro tebi je to ionako isto.” – “Da, da… Ali Rusija i Hrvatska su ionako susjedi, jelda?” – “Da, tako je. Moj prvi komšija je Dmitrij Radčenko.” Nastavio je dalje blamirati se svojim (ne)znanjem.
Zakolutao sam očima.Ne volim ljude koji su bezrazložno samopouzdani i bahati te u sebi nemaju ni znanja ni kompetentnosti za ono o čemu pričaju.Svjestan sam da nitko po sebi nije glup: neki se rode s više, a neki s manje potencijala, ali sve u svemu – teško možemo reći da je netko po defaultu glup.No, često se zna reći da su Amerikanci glupi. Termin “glupi Amerikanac” koristi se u skoro svakoj prilici kako bi se omalovažili svi Amerikanci i sve ono što Amerika ili, bolje rečeno, SAD predstavlja. Kao inače, riječ je o paušalnoj konstataciji ili običnoj predrasudi. Zapravo je riječ o još jednoj beznačajnoj frazi nastaloj u mozgu onih ljudi koji sve gledaju plitko i površno, bez i najmanjeg pokušaja dublje analize i racionalizacije samog pojma.
Potrebno je razmisliti o nekome pojmu prije nego što ga upotrijebimo. Zasluge za ovaj pojam pripadaju i načinu na koji, putem raznoraznih medija, percipiramo SAD i ljude koji tamo žive. Uvriježeni je stav da je riječ o debelim, nezdravim i lijenim ljudima koji imaju užasnu vladu koja terorizira svijet i neprestano izaziva ratove. Što i nije, kao što sad vidimo, daleko od istine.
Riječ je o naciji čija se mladunčad uglavnom ograničava na fejsbuke/tvitere/iPode i slične statusne simbole, s degeneriranim školstvom, nezdravim odnosom prema seksualnosti (zbog čega su Amerikanci i najveći konzumenti pornografije za kojom su zaluđeni, a čim nekoj umišljenoj zvjezdici na pozornici ispadne nešto iz minijaturnog grudnjaka odmah izbija nacionalni skandal), zemlja McDonaldsa i Coca-Cole s odvratnim konzumerizmom koji se ukorijenio u ljudima do te mjere da im određuje osobnosti, zemlja ignoranata koji su okrenuti samo sebi, zemlja koja je izmislila tabloide i “selebritije”, zemlja čija je “kultura” marketinški produkt korporacija.
Amerikanci su nakon Drugog svjetskog rata sebi zabrijali da su “obećana zemlja” te Bogom dani narod koji je pozvan određivati tijek vremena. Zahvaljujući atomskoj bombi kojom su uništili jedan dio budućnosti japanskog naroda, stekli su u očima svijeta strah(opoštovanje). Zaglupljivanjem vlastitog naroda kojeg su uspjeli uvjeriti u stopostotni uspjeh “američkog sna” te kako je samo u Americi moguće uspjeti i biti netko i nešto dok ostatak svijeta i ne postoji, a ono što postoji lako se može kategorizirati kao Pariz i Milan (modni centri), Moskva (središte omraženog neprijatelja), Azija (jeftina roba i još jeftinija radna snaga), Bliski istok (trenutni neprijatelj kojeg se mora pobijediti da bi se pomoglo slabijoj vladi u zamjenu za barele nafte) te Amsterdam (centar hedonizma).
Pitao sam se zašto bi ijedna politička vlada zaglupljivala vlastiti narod? Odgovor je posve logičan. Glup čovjek ne pita zašto i kako. On je sretan s onim što ima i to što ima spreman je braniti tako što će na prvi spomen opasnosti navući uniformu, obuti čizme, uzeti pušku i otići na drugi kraj svijeta da bi obranio “američki san” te osigurao svojim superiorima lagodniji život.Ono što mene osobno smeta jest činjenica da smo i mi nasjeli na američku propagandu.
Navest ću samo jedan primjer, koliko god bio pojednostavljen. Građani SAD-a “postoje” odnosno “jesu”. To se pokazuje, među ostalim, u činjenici da “imaju kalendar”: kod njih postoji 11. rujna. Rušenje Blizanaca u New Yorku od strane islamskih terorista. To je za današnji svijet nešto itekako stvarno. Taj se dan svake godine obilježava s posebnom pažnjom i komemoracijom. Spomen na 11. rujna, bez ikakva sumnje, postoji s punim pravom, i to mu nitko ne može osporiti, ali, s druge strane, 7. listopada ne postoji. A to je dan kad je SAD bombardirao Afganistan i skoro ga sravnio sa zemljom. Ali kod Amerikanaca taj dan ne postoji, jer su ubijeni neki tamo nebitni ljudi.
Dakle, 11. rujna je tragičan događaj kojeg treba razglasiti po svim medijima, a 7. listopada je dan koji ne smije postojati. Drugim riječima, obespravljeni, nebitni i siromašni nemaju svog kalendara. Posrijedi je, dakle, šutnja pred stvarnošću onih ljudi koji su obespravljeni i nebitni. Ovome treba dodati i naša svakodnevna zanemarivanja koja su se preobrazila u našu drugu narav. Sirotinja se zapravo sastoji od onih ljudi koji „ne postoje”. Kad je riječ o njima, zaborav je posve prirodna stvar. S ovom mišlju završavam izvještaj iz Burgosa.
Fra Dado Milas | dnevno.ba