Današnju nedjelju mogli bismo nazvati: Nedjelja zahvalnosti. Osobito je dojmljivo evanđelje u kojem smo čuli kako je Isus ozdravio deset gubavaca, a od njih mu je samo jedan, i to tuđinac, za ozdravljenje zahvalio. Kad je taj ozdravljeni Samarijanac došao k Isusu da mu zahvali i čast Bogu iskaže, Isus je zapitao nazočne: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?“
Gubavci su molili Isusa da ih ozdravi od te strašne bolesti. Guba je jedna od najopasnijih bolesti na cijelom svijetu. Budući da je guba zarazna bo-lest, zato su ljudi odstranjivali gubavce od sebe i bježali od njih. Isus Krist drukčije postu-pa s gubavcima on ne bježi od njih, nego im se približava spreman da im pomogne. Pruža ruku na njih i u isti trenutak ozdraviše od gube. Postoji još jedna guba, koja još opasnija od tjelesne gube, a to je duševna guba, koja se zove grijeh. Današnji moderni čovjek i moderna žena neće više ni da čuju o nekoj duševnoj gubi grijehu. Guba dakle posve iznakazi čovječje tijelo. Ona truje i uništava sve zdrave sokove u čovječjem tijelu. Počinje bezazleno s mrljama, kasnije izbijaju čirevi, koji čitavo tijelo pretvore u jednu ranu. Čovjeku je tada disanje otežano, glas biva sve slabiji, a na kraju i oslijepi. Tada čitavi dijelovi tijela počinju otpadati. Ljudi koji su zdravi bježe od njih, ili ih odstra-njuju iz svoje sredine. Guba je zaista slika grijeha i grješnika. Jer grijeh iznakažuje čovjeka koji je slika i prilika Božja i oduzima duši dostojanstvo i ljepotu. Grijeh razara duševni sklad i rađa teškom grižnjom savjesti. Čovjek kao i guba u početku počinje bezazleno malim prijestupcima, a onda malo po malo pada u teške grijehe. Zbog njih čovjek potpuno duševno oslijepi. Više nema oko ni za ono što je Božje, nadnaravno i plemenito. Tada čovjek postaje u pravom smislu živo-tinja, koja slijepo slijedi svoje nagone. Razum mu služi samo utoliko da može što pod-muklije doći do svojih grješnih ciljeva. Malo pomalo posve otvrdne i ne obazire se više ni na kakve opomene ili savjete. Smatra da mu je sve dopušteno i zato nemilosrdno i bez duše gazi tuđe poštenje, djevojačku čast i ženino dostojanstvo.
Pročitajte jednu školsku zadaću napisanu 4. lipnja 1937. godine.
„Moja je želja da, kad odrastem, postanem pošten i radin čovjek. Zasada želim svršiti školu s odličnim uspjehom, da razveselim svojeg siromašnog oca koji me teškom mu-kom daje u školu, jer smo vrlo siromašni. Kad jednom, ako Bog da, svršim školu, ne ću mu to nikada zaboraviti, i bio bih nezahvalno dijete kad ga ne bih potpomagao. No, onoj kojoj sam najviše dužan zahvalnosti, ne mogu zahvaliti, a to je majka. No, ona će mi ostati u nezaboravnoj uspomeni moga života.“ (Majka je već bila umrla.) Tako je pisalo 1937. godine zahvalno dijete Franjo Tuđman. A kakvu zahvalnost prima on danas i od Hrvata i od nehrvata?! Da su i sve one podvale i laži, što o njemu govore i pišu, istina, ne bi imali nezahvalnici opravdanja. Tko to može biti tako nezahvalan i reći da – nakon mnogo godina, desetljeća i stoljeća neslobode nas Hrvata kao naroda i nas kao vjernika – nije konačno pod njegovim vodstvom došlo do samostalne Hrvatske i slobodne Crkve u Hrvatskoj?!
A kolika je nezahvalnost prema hrvatskim braniteljima dragovoljcima koji su slijedili svojeg Vrhovnika i pod njegovim vodstvom oslobodili nas i obranili Hrvatsku?! I kad bi sva ona ocrnjivanja i tužbe na njih bile istina, zar im ne bismo i tada morali biti zahvalni – jer što bi bilo od Hrvatske, što bi se s nama dogodilo, da njih nije bilo?! Ima li netko i među nama tko će licemjerno reći: oni su u zatvoru radi učinjena zla, a ne radi učinjena dobra?!
Zahvalnost je krijepost. Nismo sami sebi darovali život. Bog nam ga je darovao Nismo ni gospodari svoga života. On nam ga daruje iz trenutka u trenutak kao dar svoje ljubavi. Zato bi naš život trebao biti trajna zahvalnost Bogu. Zanimljivo je konstatirati da nam je često tako teško reći hvala. Kojiput se to događa zbog zaboravljivosti, a više puta zbog manje ili više svjesne oholosti. Čini nam se kao da riječ hvala izražava preveliku ovisnost, a svi mi želimo biti neovisni. Priznajmo da je zah-valjivanje na osobit način ljudski i kršćanski plemeniti osjećaj. Trebali bismo se diviti ljepotama prirode, tajni milosti. Sve je zapravo plod ljubavi Božje prema ljudima. Zahvalnost je znak plemenitosti naše duše, znak čistoće naše savjesti, znak jednostav-nosti i dobrote. Ona je zapravo plod spoznaje da u našem životu nema ničega što nismo primili. Sv. Augustin će reći: „Mi postojimo jer je Bog dobar!“ Za tu dobrotu trebalo bi is-kreno reći velika hvala… Zahvalnost je odgovor našega srca na ljubav Božjega Srca: odgovor vjerom, ljubavlju, životom…
Najbolji način da zahvalimo Bogu za njegove darove, posebice za njegovu dobrotu i iskažemo mu poštovanje, jest taj da iskoristimo njegove darove u skladu s njegovim planom, a to znači za njegovu slavu. Za vlastito dobro i za dobro braće ljudi.
Čovjek koji nije zahvalan dobročinitelju čovjeku, taj je, već i iz tog razloga, nezahvalan i svom Stvoritelju Bogu.
Nezahvalnost je ružna i pravednu čovjeku se gadi. Nezahvalnost boli i žalosti onoga prema kome je učinjena, ali i svakog onog koji ne podnosi nepravdu. Nezahvalan čovjek je čovjek nepravedan i nepošten – čovjek bez karaktera. Nezahvalnost je grijeh i uvrjeda Bogu. Bit grijeha jest upravo u čovjekovu odbijanju da Bogu bude zahvalan. Ali zato: zahvalnost godi dobru čovjeku i raduje ga. Zahvalan čovjek je čovjek dobro odgojen, plemenita srca, časna karaktera, vrijedan poštovanja. Zahvalnost je Bogu mila i on je pamti. Recimo svom Bogu uvijek HVALA. To je isto što i reći mu: Dobro je, moj Bože, zadovo-ljan sam i sretan što je upravo tako, da si ti Bog, a da sam ja tvoje stvorenje. Isus nam je primjer kako biti zahvalan?
Vrhovni sud u Oklahomi (SAD) potvrdio je oporuku jednog starog neženje koji je sav svoj imetak ostavio Virginiji dell Michaeli, ljubaznoj djevojci koja mu se jednom nasmiješila. Neženja je imao 37 godina. Njegovi su razgovori bili vrlo suzdržani. Živio je na svojoj farmi koju je obrađivao. Otuda je odlazio samo kad je u selu trebao što kupiti. Tako je prilikom jednog takvog odlaska primijetio u drogeriji prodavačicu koja mu se uz prijateljski smiješak ljubazno obratila. Taj uljudan odnos prema njemu učinio je u njegovu životu preokret. Ta je djevojka bila drukčija od drugih. I, iako s njom nije ni riječi izmijeni-o, oporučno je toj uljudnoj Virginiji ostavio sav svoj imetak, osim 100 dolara koje su trebali podijeliti otac i brat. Čovjek je iznenada i naglo umro. Rodbina je bila kivna što je taj osamljeni neženja sve svoje ostavio nekoj nepoznatoj djevojci, a ne njima. U oporuci je bila primjedba: dok mu se nasmiješila u dućanu, djevojka je bila susretljiva, uljudna i šutljiva. I tako je prema njemu pokazala vrline koje on nikada nije doživio od svoje rodbine. Bio je to primjer dirljive zahvalnosti. Ali i pouka: nepravedno je ako ljudi ostavljaju svoju imovinu onima koji to nisu zaslužili, a svojim dobročiniteljima, koji su ih svojom dobrotom zadužili, ne ostavljaju ništa. Pošten čovjek ne zaboravlja dobročinstva. On je zahvalan. Bogu je čovjekova zahvalnost mila i pamti je.
Trudimo se postati svjesni da se u svakoj Euharistiji hranimo Isusovim HVALA, kako bismo se i mi svakoga dana sve više učili reci Ocu svoje DA. Neka to bude veselo zahvaljivanje, da naša duša zadršće svaki put od radosti kao što je Isus zadrhtao kada bi svome Ocu izrekao svoje DA. Neka svaka naša Euharistija, svaka Sveta pričest bude naše iskreno zajedničko HVALA Ocu. Otvorimo se krjeposti zahvalnosti kako bismo se svake nedjelje mogli doživjeti kao velika župna obitelj sabrana oko stola, sa srcem koje iskreno zahvaljuje Ocu. Na to nas potiče sv. Pavao kada kaže: Uvijek i u svemu zahvaljujte, jer to je volja Božja za vas. Iskustvo pokazuje da je molitva zahvale najsnažnija molitva i da Bog rado uslišava takve molitve. Kada nijedna molitva ne pomaže, počnimo zahvaljivati. Božja je volja da zahvaljujemo. A kada smo u Božjoj volji, tada je svaka molitva uslišana.
Hvala Ti, Oče nebeski, na čudesnom daru života kojega svakoga trenutka podržavaš! Hvala Ti, Oče, što si nam darovao Isusa, našega Spasitelja i velikoga Brata, a s njim i svako dobro! Hvala Ti, Oče, što po Duhu Svetomu izlijevaš u naša srca dar vjere, nade i ljubavi! Hvala Ti, što Ti smijemo biti zahvalni! Amen.
PRIMJER: Sveta Misa pomaže
U nekom su selu živjela dva postolara. Jedan je od njih imao brojnu djecu, a drugi je bio bez djece. Prvi je živio u skladu s vjerskim propisima te je svaki dan išao u crkvu na svetu Misu, dok drugi nije mario za vjeru nego je radio bez prestanka.
Prvi je sa svojom obitelji živio vrlo dobro i sve više napredovao, dok drugi nikako nije mogao napredovati. Drugi se čudio prvomu pa ga jednom upita: „Kako ti manje radiš od mene i imaš veću obitelj, a ipak tako lijepo napreduješ, za razliku od mene koji nikako ne mogu krenuti naprijed.“ Nato mu ovaj odgovori: „E moj susjede, ja znam za otajstveno blago i svaki dan idem kako bih donio kući koliko mi treba. Odatle dolazi sve moje blagostanje. Evo i tebe pozivam da svaki dan pođeš te uzmeš od toga otajstvenog blaga i pomogneš sebi u nevolji. Sutra budi spreman da te povedem i pokažem ti to skriveno blago.“ Rano ujutro čekao je postolar s velikom radoznalošću. Mislio je da će ga susjed povesti u neko skrovito mjesto gdje se nalazi skriveno blago. Ali nemalo se iznenadio kad ga je ovaj odveo u crkvu i pozvao ga da nazoči svetoj Misi. Bio je nezadovoljan što je izgubio vrijeme koje je mogao iskoristi i nešto zaraditi. Kući se vratio ozlojeđen. Drugi mu dan na vrata ponovno zakuca kolega postolar. Nije mu se išlo, no pomisli da bi ga ovoga puta mogao odvesti do skrivenog blaga te pođe. Po povratku kući bio je još nezadovoljniji. Kada mu trećega dana susjed opet pokuca na vrata, naljuti se te reče: „Put do crkve znam i sam i k Misi mogu otići kad me bude volja. Zato te nisam zvao, nego da mi pokažeš blago koje te čini bogatim i sretnim.“ Nato će mu susjed ljubazno: „Moj dragi prijatelju, ne ljuti se na mene. Ja sam ti to blago uistinu pokazao. To se mjesto zove crkva, a blago sveta Misa. Od toga blaga uzmem svaki dan sebi toliko da u mojoj kući nikad ničega ne manjka. Čini i ti tako pa ćeš se brzo uvjeriti da sam ti pokazao pravo blago!“ Susjed uzme te riječi k srcu, počne svaki dan dolaziti k svetoj Misi. Otada ga nitko više nije čuo da se na nešto potužio ili da mu je štogod nedostajalo.
Sveta Misa – srce i duša naše vjere, srce svijeta i sunce spasa (XVII.)
Presveta Euharistija trebala bi biti središte našega života
Euharistija je najveća dragocjenost koju je Bog mogao darovati nama – svojim ljubljenim bićima. Priznajmo iskreno da je sveta Misa najdivnije i najsilnije čudo Božje ljubavi prema čovjeku kojega Bog od iskona beskrajno ljubi i želi učiniti vječno blaženim i sretnim. Zar se uopće može zamisliti veća dragocjenost od neprestana Božjega dari-vanja pod prilikama kruha i vina svima koji Ga trebaju, traže i čeznu za Njim?! Euharistija je bila i ostala srce i duša svekolikoga kršćanskog bogoštovlja i vjerničko-ga života. Ona je vrhunac svega kršćanskog života. Euharistija je velika milosna rijeka koja izvire ispod križa, pere grješnu zemlju, duše čisti i posvećuje, liječi i spašava. Iz nje izlaze sve milosti za vjernika i Crkvu.
Sluga Božji fra Ante Antić, koji se preselio u vječnost na glasu svetosti piše: „Isus Krist više je ljubio svoga Nebeskoga Oca, Njegovu slavu i čast, nas, naše dobro i naše spasenje nego sebe i svoj vlastiti život. Iz ove velike, jedino prave ljubavi On je postao čovjekom, uzeo na sebe sve ljudske nevolje, trpio siromaštvo, progonstvo, prezir i smrt. Sve mu se ovo činilo malo iz prevelike ljubavi kojom je prema nama izgarao. Da udovolji ovoj žarkoj ljubavi, ostao je s nama u Sakramentu oltara i svakome se daje u svetoj pričesti!
Isus u Presvetom oltarskom sakramentu jest središte, temelj našega duhovnog života. Naš je život kao rijeka bez ikakvih rukavaca koja se sva izlijeva u beskrajno more presvete euharis-tije – u božansko srce Isusovo u Presvetom oltarskom sakramentu. Isus u presvetoj euharistiji bit će Sunce Vašega života, Učitelj koji Vas uči i svojim naukom i svojim primjerom. Bit će zaručnik komu Vi pripadate i koga ljubite iz svega srca, sve duše, sve snage svoje i sve jakosti svoje i jedina Vam je želja s Njim se sjediniti u jednostavnoj vjeri i savršenoj ljubavi. Vi ćete po duhu pokore mrtviti svoj život na ovome svijetu i sačuvati ga za život vječni.“ Euharistija za oca Antića nije predmet štovanja, nego izvor i uvir sveukupnoga života: „Pres-veta Euharistija neka bude središte Vašega života. Ljubiti Isusa u Presvetom sakramentu, nasljedovati ga, živjeti Njegovim životom, hodati u Njegovoj nazočnosti, biti žrtva za Njega u tabernakulu – eto to je Vaš život!“ Stoga ne čudi što Antić tako ustrajno i žarko potiče na razvijanje te euharistične pobožnosti, odnosno duhovnosti. Tako piše: „Budite ponizni, maleni, skriveni kao Isus u hostiji, da budete mala hostija koja u sebi nosi Isusa i da ga nasljedujete u dubokoj poniznosti i žarkoj ljubavi.“
„U vremenu smo kada je naš božanski Spasitelj pokazao najveću ljubav prema nama. Ta se Ijubav pokazala bilo pri ustanovi presvete euharisti¬je, bilo u Njegovoj presvetoj muci. Mysterium Crucis et Mysterium Eucharistie tako su usko povezani da jedan pretpostavlja i tumači drugoga. Ova presveta otajstva najviše posve¬ćuju dušu i Boga proslavljaju. Isus hoće da ih se uvijek sjećamo. Po ovim svetim otajstvima mi smo sjedinjeni s Njime i posta-jemo dionici cijeloga Njegova svetoga života i svih Njegovih otajstava!“ „Srce je moje u Presvetom oltarskom sakramentu. Kad god mogu tijekom dana, ne propuštam da Mu se poklonim, dođem u kapelu i ostanem kod Njega koliko mogu. Sve svoje molitve želio bih obaviti pred Njim. Svetu Msu želim slaviti najbolje. Sv. oficij, sv. Msu želio bih svaki dan slušati, prisustvovati na njoj, pa bilo u koje vrijeme, samo ako sam slobodan. Posebnu pobožnost imam prema sv. Misi.“
„Najveća je stvarnost na svijetu Presveti oltarski sakrament. Bog s nama… Budite anđeo tješitelj presvete euharistije. Anđeo koji služi presvetu euharistiju, anđeo koji prati presvetu euharistiju… Tu će Vam Isus otkriti svoju ljubav, svoju milinu i svojom utjehom će utješiti što nadilazi sve riječi i osjećaje.“
„Sva snaga posvećenja i spasenja našega dolazi od Žrtve oltara. Tajna svega djelovanja i uspjeha redovničko-svećeničkoga života stoji u jedinstvu s božanskim Učiteljem koji se žrtvu-je u sv. Misi. Naše klerike moramo upućivati neprestano k Isusu u Presvetom sakramentu. Jedinstvo s Njim izvor je sve snage, moći i jakosti njihove. Štogod sadimo u njihove duše, sve što sijemo u njihova srca treba presveta Euharistija oploditi, ojačati i dovesti do punine – savršenosti. Ne možemo pojmiti klerika koji se posvećuje službi božanskoga Spasitelja bez posebne ljubavi prema presvetoj Euharistiji i Žrtvi oltara.“ (AS 1, 8)
„Sve predajte Isusu u presvetoj Euharistiji i Vi kao Njegov anđeo uđite u Njegove misli, sudove, osjećaje i imajte iste riječi, osjećaje kao i Isus…“ (AP 11/24) Subratu svećeniku savjetuje: „Molim te revno nastoj oko svoga duhovnog usavršavanja. Ljubi posebnom ljubavlju presv. Euharistiju. Promatraj je, uči je, živi s njom i u njoj i za nju. Često budi kod nje. Na oltaru budi anđeo, u ispovjedaonici milosrdni Samaritanac, na propovjedao-nici apostol, među povjerenim stadom dobri pastir, a za braću i bližnje kao hostija.“ „Ugledaj se u sv. hostiju jer je u njoj punina svake krjeposti i savršenosti. Ako ti je krjepost Isusova zemaljskoga života daleko, krjeposti Isusove u sv. hostiji tako su blizu. Jasne su, lako ih vidiš, pipaš. Tu je najdublja poniznost, najveća ljubav, savršena dobrota i milosrđe, neizmjerna veličina i moć.
Isus u sv. hostiji neprestano moli, hvali, slavi, časti Oca nebeskoga. Provodi život skroman, ponižen. Ljubi tišinu i muk. Čitav život boravi u samozataji sebe, svoje slave i veličine. Kao da zaboravlja na se, a nas se uvijek sjeća, daje nam svoje milosti, pomaže nas, oprašta nam. Eto vidiš, u sv. hostiji nalaziš primjer svake krjeposti i ako imaš sreću da ga gledaš, milost da ga pohađaš, da se Njim hraniš, imaš dužnost nasljedovati ga i nježno ljubiti.“ Istinska euharistijska duhovnost i euharistijska pobožnost, tako tipične za franjevačku du-hovnost, sigurno su ozračje i prostor u kojemu će se moći razvijati i euharistijski duh služenja. „Nasljedovanje presvete Euharistije služi svakome i uvijek. I vi ste službenici Njegovi koji služe da biste bili slični Isusu u Oltarskom sakramentu koji je svima sve.“ Zbog toga je za oca Antića Isus u svetohraništu najbolje mjesto gdje čovjek može slušati svu dubinu Božje ljubavi i gdje i sam može postati osoba žarke ljubavi.
„Ulaziti svaki dan u život presvete euharistije, svako jutro kušati kod Njegova stola i u posje-tima preko dana dubinu, visinu, širinu Njegove ljubavi u tabernakulu, eto pravoga napretka vašega duhovnog života, vaše životne misije u svetom Redu…“
Najbolja motivacija takve duhovnosti i takve euharistijske pobožnosti jest duboka vjera u dje-lotvornu prisutnost Isusa u Presvetom sakramentu i želja da se s Njim u svemu suobliči. „Vaša je središnja misao presveta euharistija. Isus me iz tabernakula gleda, prati, svugdje me slijedi. Ja radim, vršim svoju dužnost, svoj posao za Nj, s Njime i po Njemu!“
Uđite u božanski svijet presv. Euharistije koja kruži cijelim svijetom i zato je među nama da se Bog proslavljuje i duše spasavaju. Ne gledajte na svoje interese, nego na Božje. Presveta je Euharistija kao ljupka oaza Elim usred pustinje gdje se palme uvis dižu, izvori žubore, gdje se ostvaruju riječi: „Venite ad me omnes, qui onerati estis, et ego refitiat vos“, ili, „Isus u euharistiji je (taj) prijatelj nad prijateljima. On jedini ima dovoljno duha i srca, jedini On dovoljno je lijep i bogat, moćan i dobrostiv.“ Zadivljujući je taj živi, iskustveni govor o. Antića o Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Iz iskustva je govorio da u euharistijskom Isusu valja naći temeljno duhovno uporište.
Jednom je svećeniku poručio: „A gdje sada imaš lsusa živa, stvarna? U presvetoj Euharistiji. Eto tvoje posebne pobožnosti koju ćeš vazda živom vjerom i duhovnom poniznošću vršiti. Što više, što češće presvetoj Euharistiji duhom i srcem trebaš nazočiti. U teškoćama, u dvojbi, napasti, u sumnji, u žalosti, u radosti, u uspjehu i veselju – u svemu odmah k euharistij-skom božanskom Srcu. Sve Njemu prikazati, darovati, žrtvovati s Njime od svega odcijepljen, čist ostati.“ (o. Ante Antić)
rastimougospodinu.com