Iz novog broja “Mog kamena” prenosimo tekst Ante Borasa: Svaka čast svim humanitarnim akcijama, folkloru, časopisu, putovanjima, tulumima, sastancima, utakmicama, predstavama, tribinama, no sve je to tek poprimilo svoj smisao onom Svetom misom za hercegovačke studente 9. studenog u Dubravi na početku ove akademske godine. Dolazak u Zagreb i jedan novi početak nije pružio prominu u tom bitnom pogledu. One vridnote koje smo usvojili u svojim obiteljima, iako je veća i urbanija sridina, more pružiti i Zagreb. Na nama je kako se postaviti prema novim situacijama.
Tu smo prvenstveno da učimo, ali i da se izgradimo kao zrile osobe. Netko će krenuti drugim putem. Shvatit će to kao konačni bijeg iz zabite, konzervativne Hercegovine, slobodu, prilaz priko Crvenog mora u Vinjanima, novi život. Ne će ni taj zaboraviti virovatno svoj kraj, odlazit će doli često, pomagat će koliko more, brinut će se za svoje doli, ali opet bit će to nova klima, novi odnosi, novi život. Opravdanja takvima ne manjka zašto ostaju, zašto se ne vraćaju, a usta su im puna ljubavi prema Hercegovini.
Jesu li i srca? Onima koji će se vratiti brez obzira na slabiju perspektivu – jesu.
Ne ću politike u ovaj tekst kolk’ ni meštar u svoju butigu, no ostala mi je u sićanju izreka Milana Bandića, upućena hercegovčkim studen tima na domjenku nakon mise na Dubravi, a kojom nas je pozvao da budemo onakvi kako to stoji već u naslovu, pa da ne ponavljam. Ne mogu ne istaknuti da je ta izjava naišla na glasno negodovanje studenata, no ne zamirimo mu vele, ipak je on naš čovik na ljevici!
Od onog koji zaboravi svoj naglasak, svoj lipi jezik, pa bi odjednom lijepo htjeo govorjeti zagrepčanski, ne, veći je problem Hercegovac podritlom, krkan opridilenjem. Naiđete na takve po tramvajima, menzama, bilogdi kuda se krećete, kako galame, Boga psuju, istodobno ističući svoj hercegovački ispravni odgoj, viru u međugorsku Gospu, stavljajući to nasuprot otuđenosti, nemoralnosti, globalizaciji u velikom gradu kao što je Zagreb. I takvi su svake nedilje na misi, i takvi zagovaraju (recimo) rušenje džamije u Vitini, takvi fašiziraju ustaštvo, cili hrvatski narod i hercegovačko opridilenje.
Nisam sudac, a ni mudrac, ali virujem u snagu riči, lipe riči, dobrog dila, u dobre ljude, u Boga, u Hercegovinu, u sebe.. ali ne i u patetiku! Nisam ja takav, ma šta vam je.. Hercegovac podritlom, Hercegovac opridilenjem!