Započinjemo vrijeme Došašća, vrijeme neposredne priprave za proslavu blagdana Božića. Kako se najbolje pripremiti? Ovonedjeljna svetopisamska čitanja govore nam o svršetku čovjekova života na zemlji. Doći će kraj, a onda ćemo morati stati pred nebeskoga suca. Za sve što smo mislili, govorili, činili, morat ćemo Bogu dati račun.
Današnje nam sveto Evanđelje govori o posljednjem sudu i drugom dolasku Isusa Krista. Zato Isus u današnjem svetom Evanđelju posebno naglašava riječi: Bdijte i molite, jer ne znate u koji će čas doći Gospodin vaš. Biti budan i pripravan znači činiti sve ono što je Isus zapovjedio. Kršćanska budnost izvire iz čvrste, žive vjere i radosne nade. Čovjek ne može živjeti bez nade. Mi smo oni koji bi trebali donijeti radosnu nadu svijetu. Svjedoci smo danas kako mnogi žive na rubu beznađa, poneki i duboko u njemu. Mnogi, duboko nemirni u sebi, sanjaju o boljoj i pravednijoj budućnosti. Neki žive od danas do sutra, ništa ne očekujući od života. Čujemo stalno kako se govori: novac nas je iskvario… čovjeku nikad dosta… Mnogi žive po načelu “glavno je da je meni dobro”. Sve manje se osjeća potreba misliti na druge. Ima pravo sv. Ivan kada kaže kako je svjetlo došlo na svijet s Isusom Kristom, ali su ljudi više volili tamu nego svjetlo jer im djela bijahu zla. Slušamo svaki dan o provalama, krađama, pronevjerama, dilanju droge, opijanju, blud-njičenju, o uvođenju sodomskih zakona, o protivljenju vrjednotama, svetosti braka i mnogim drugim grijesima… Gdje nam je odgovornost?! Vrijeme je ozbiljno i milosno. Uozbiljimo se! “Odložimo djela tame… i zaodjenimo se oružjem svjetlosti, Isusom Kristom…!” (Rim 13, 12). Čeznimo za boljim, pravednijim i čovječnijim svijetom. Odlučimo se za dobro i ono što bi moglo dati pravi smisao našem životu.
Budimo odgovorni i vratimo nadu i budimo svjetlo ovome svijetu u kojem živimo. Mi smo posvećena zajednica, mi posjedujemo istinu koju nam je objavio Krist, naš Spasitelj. Naša nada je Isus Krist. On je izvor i cilj naše nade. Unatoč svim kušnjama i poteškoćama idemo ususret k onomu koji nas neizmjerno voli. Ovo milosno vrijeme Došašća je prilika kako bi preispitali razloge svoje nade i putove koji nas vode njezinu ostvarenju. Upitajmo se iskreno živimo li iz žive i djelotvorne vjere? Zamolimo Gospodina za snagu i ustrajnost u dobru. Biti pripravan u smislu današnjega svetog Evanđelja znači Gospodina osobno susresti i s njim se osobno povezati. Isus će jednom doći i to sigurno, kao što je došao ono prvi put prije dvije tisuće godina. Ali tada neće doći kao malo dijete, siromašan i bespomoćan, nego će doći kao kralj s velikom moći i slavom u pratnji svojih anđela. U taj posljednji dan pokazat će se Krist kao gospodar svih ljudi i cijelog svijeta, kao sudac živih i mrtvih, koji će dobre nagraditi, a zle kazniti. Sam Isus kaže u današnjem svetom Evanđelju da za taj dan nitko ne zna, pa ni anđeli nebeski, dakle za taj dan zna samo Otac nebeski.
Isusov drugi dolazak za čovjeka pojedinca događa se već prilikom njegove smrti. Već se tada čovjekova duša pojavljuje pred pravednim Sucem Isusom Kristom. Taj se dakle dolazak događa svakoga trenutka, a nekome na svršetku svijeta. Isusov će dolazak biti očitovanje cijeloj ljudskoj zajednici. To će biti sud svim živima i mrtvima, to jest onima koji su već umrli, kao i onima koje je svršetak svijeta zatekao još žive. Poznato je da na ovom svijetu više puta pošteni trpe, a nepošteni uživaju, krjepost se prezire, a opačina slavi, dobri su zabačeni, a opaki su isticani. Pobožnost se izruguje, a bezbožnost se hvali. Svakodnevno nam iskustvo kaže da na ovom svijetu nisu uvijek baš najsretniji oni koji su najpobožniji, niti kazna stiže uvijek one koji su je zaslužili. Zato pravda Božja mora ipak svakoga jednom stignuti. Jednom će doći dan kad će se sasvim jasno spoznati i razlučiti dobro i zlo, kad će krje-post primiti priznanje i nagradu, a opačina zasluženi prezir i kaznu. Bit će to dakle na dan posljednjeg suda. Tada će Sin Božji prožeti našu savjest i rasvijetlit će i najmanji prostor naše duše i očitovat će najtajniji trenutak našega života. Bit će to trenutak kada će se otkriti svaka istina. Na najveću sramotu grješnika očitovat će se pred cijelim svijetom svi njegovi grijesi, pa i oni koji su bili u ispovijedi zatajeni. O našoj pripravnosti za Isusov drugi dolazak ovisi cijela naša sretna ili nesretna vječnost.
Obraćenjem, koje Gospodin od nas očekuje, ne kanimo promijeniti samo svoj izvanjski život, kako bismo u očima ljudi postali pošteni i neporočni. Pravo obraćenje ide za tim da se čovjekovo srce promijeni, a to znači čitava njegova osoba i sav njegov život. Želimo li dakle da ovaj svijet u kojem živimo bude drukčiji, mo-ramo najprije promijeniti sami sebe, jer obraćenje počinje od nas samih. Do sada smo mislili da možemo mijenjati svakoga i sve oko sebe, a sada vidimo da moramo mijenjati sami sebe, a za druge se žrtvovati i moliti. Pavao je u svojoj poslanici Rimljanima vrlo konkretan opominjući kršćane čega se sve trebaju čuvati. On poziva njih, a i sve nas, da se zaodjenemo Isusom Kristom, da budemo novi ljudi. To je tek pravo obraćenje na koje nas poziva ovo vrijeme došašća. Govori nam da dobro vrednujemo dane koji su nam dani, da ih shvatimo kao vrijeme proputovanja, koje je kratko, ponekad posuto iskušenjima i trpljenjem, ali baš zbog toga dragocjeno jer budi i priprema svakoga od nas i čitavo čovječanstvo na buduću slavu Kraljevstva nebeskoga prema kojem svi težimo i gdje Bog živi i kraljuje u vijeke vjekova.
Mala Marija Magdalena Pacijska, koja je postala velika svetica, svaki put se tijesno privinula svojoj majci, kada se ona povratila kući od svete Pričesti.
“Majko, govorila je ona, dopusti mi biti posve blizu tebi, kako bi bila posve blizu Isusu!” Privinimo se i mi srcem čistim i punim ljubavi što bliže uz Isusa. Po svetoj Pričesti neka naše srce počiva na Isusovu srcu!
Božanski Spasitelju, nauči nas bdjeti i biti budni raspjevani Tebi na slavu. Daruj nam mi-lost kako bi bdijući u molitvi dostojno živjeli i svojim životom svjedočili da smo Tvoja braća i sestre, kako bismo Te zajedno dočekali u radosti i zauvijek s Tobom živjeli u vječnoj, blaženoj slavi. Amen.
Kako se spasio razbojnik
Živio je neki razbojnik koji je godinama palio, robio, ubijao, jednom riječju živio u najtežim opačinama. Kada je nagrabio dovoljno blaga, ode u neku golemu šumu, i tu daleko od ljudi, sagradi kraj jednog izvora kućicu brvnaru. Voda mu je tekla kraj kuće, drva puna šuma, a za hranu je imao u šumi mnoštvo malih i velikih životinja. Tek bi nekoliko puta preko godine otišao u daleki grad da sebi kupi što mu je trebalo u kući.
Tako su prolazile godine, i razbojnik je sada već ostario, pade na samrtničku postelju. Nitko ga nije pronašao, osim smrti kojoj se nitko ne može sakriti. Znajući da mu je kraj blizu, jednog predvečerja, kada je u kući već pao mrak, gledao je kroz prozor sa svojeg kreveta. U oči mu upade križ, koji su tvorile dvije letvice u okviru prozora. Sjeti se križa u kući svoje majke, svoje prve Pričesti, crkve, dana svojeg nevinog djetinjstva, pa poče gorko plakati. Došle su mu pred oči silne opačine koje je u životu počinio, a križ koji mu je bio pred očima, podsjećao ga je koliko je sagriješio i Bogu i Ijudima. Plakao je sve jače i jače, tako da mu je rupčić bio natopljen suzama. I od žalosti i kajanja pukne mu srce. Čim je izdahnuo, duša mu pođe na sud Božji.
Tu je pred prijestoljem Božjim stajao arkanđeo Mihael s vagom u ruci. Bio je tu prisutan Anđeo čuvar razbojnikov, ali i đavao, koji je skakao od veselja, uvjeren da mu pripada duša razbojnika. Vikao je radosno: ovaj je moj, on pripada meni. Stavljao je na lijevu stranu vage sve opačine koje je za života učinio razbojnik. Toliko ih je bilo da se vaga opterećena grijesima do dolje spustila. Đavao pođe prema njemu. Gospodin ga zaustavi i pozove anđela da on stavi na desnu stranu dobra djela razbojnikova. Anđeo brizne u plač i kroz suze reče: niti je molio, niti je postio, niti u crkvu išao, niti sirotinji išta dao.
Đavao opet poleti k njemu, ali ga i ovaj put zaustavi Bog. Tada naredi anđelu da se spusti u kolibu i iz mrtvih razbojnikovih ruku izvuče rupčić i donese ga pred Boga. Iz rupčića su se suze cijedile, jer je bio potpuno mokar. Stavi rupčić na desnu stranu, zapovijedi Bog anđelu. Kada je on to učinio, pretegne desna strana, a lijeva poleti u zrak. Od silnog udarca grijesi polete u vis, a onda stanu padati u pakao. Za njima se sruši i Đavao vičući: Izmakao mi je, jer se pokajao za grijehe. Suze pokajnice su ga otele meni i paklu.
rastimougospodinu.com