Cirkus se nastavlja. Predsjednički izbori u Republici Hrvatskoj bliže se, a kandidati niču ko gljive poslije kiše. Predsjednik-građanin Stipe Mesić svoju desetogodišnju točku obavio je više nego odlično. Svaki njegov vic dana bio je aktualan, dubok i naravno crnohumoran. Njegovi napori, pri sažimanju obrvama zareslih prozora hrvatske glasačke indisponirane mašinerije, u isticanju ne baš dubokoumnih konkluzija da „institucije pravne države moraju funkcionirati“ i da „vlada mora učiniti sve po tom pitanju“, uz umirovljenja generala, tajno i lažno svidočenje u Haagu protiv hrvatskih generala, te prodaje svih njemu pristupačnih važnih dokumenata vezanih za Domovinski rat, zacilo će ostati zlatnim slovima urizano u anale najboljih cirkuskih točaka.
Jedini koji bi mogao nastaviti tim zabavljačkim pravcem sadašnji je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, no on mudro poručuje da će se kandidirati tek kad bude stoposto uvjeren da će pobijedit. Napuštanje SDP-a i gradonačelnikog mista u Zagrebu, uz neizvjesne šanse za selidbu na Pantovčak, bilo bi ravno političkom samoubojstvu.
Našlo se ipak (zasad) desestak ljudi koji viruju u svoju pobjedu. Dvi najveće stranke u Hrvata kasno u nazad objavile su svoje kandidate. HDZ je očekivano gurnuo svog, još poslije slavnog Ive Sanadera, najvećeg ideologa Andriju Hebranga, a SDP je između grudskog ekonomskog stručnjaka Ljube Jurčića te bivšeg prvog grla Saveza komunista splitske muzičke akademije, a sada profesora na Pravnom fakultetu, izabrao ovog potonjeg – Ivu Josipovića. Jako slab kandidat ljevice. Malo tko za njega zna, nije neki vođa, govornik – pomislili su Istrijan Damir Kajin te jedina žena kandidat – Vesna Pusić, i tu uvidili svoju šansu. Svoju kandidaturu prvi je istaknuo sin prvog hrvatskog predsjednika, predstavnik zaboravljene istinske desnice i intelektualne jezgre, Miroslav Tuđman. Da ne bi možda desnica zajedničim snagama pokušala nasuprot razasutoj ljevici suprostaviti svog jednog, jakog, zajedničkog kandidata pobrinuo se najmlađi kandidat nacionalist Dean Golubić. Isto zato, a eto i da ne bi Gruđani ipak ostali bez svog kandidata, povistničar, s kontroverznim izjavama da je „Tito bio zločinac“, Josip Jurčević, uletio je u igru sa sloganom „Kad ako ne sad!“ Svi se sićamo iznenađenja prošlih izbora Amerikanca s Trešnjevke, Borisa Mikšića, a sitio se i on – kandidirati, kako kaže – „drugi i posljedni put“. U jeku beskrajnih pograničnih sporova sa Slovenijom, borac i zastupnik hrvatskih štediša propale Ljubljanske banke, Božidar Vukasević, na tom antislovenskom raspoloženju gradi svoje minorne šanse. Aktualan je i kandidat, stručnjak za izlazak iz krize (ili ulazak u nju), do neki dan na čelu Hrvatske Gospodarske Komore, i bivši član HDZ-a, Nadan Vidošević. Spominjali su se još i najneelokvetniji hrvatski novinar Denis Latin, te bivši ministar, nedosanjani sanjar Hrvatske kao „društva znanja“, po ćaći naš, iz Kašča, Dragan Primorac, no oni to još nisu potvrdili.
Tko tu može pobijediti? Pitanje je koje muči skoro svakog hrvatskog građanina, i svih onih koji su se borili za hrvatsku državu, pa eto iako ne plaćaju tamo porez, imaju pravo glasa. Među njima su najglasniji Hrvati dijaspore koji – iako vole svoju Hrvatsku iznad svega, čiji su didovi bili ustaše, koji se busaju u prsa da su oni ti koji su najviše pridonili stvaranju nove Hrvatske – svoju budućnost ne vide u njoj, nego u toj nekoj dalekoj Americi, Australiji i šta ja znam gdi sve ne. Priviše se brinemo i mi Hrvati BiH, dok nas u našem (šta je tu je) glavnom gradu Sarajevu pridstavlja osoba čiji je maternji jezik ni više ni manje nego – tzv. „bosanski“. No sve dok je dokaz o pripadnosti hrvatskom narodu domovnica RH (čudno, ali istinito), predsjednik takve RH, iako to nije ona prava Hrvatska o kojoj se sanjalo, predsjednik je svih Hrvata. Što želim reći, jest da, ispada da nisi Hrvat ako nemaš domovnicu RH, a ako imaš tu domovnicu onda kao državljanin te države kojoj pripadaš imaš i pravo glasa u izboru njezinog predsjednika.
Od navedenih se za rišavanje hrvatskog pitanja u BiH, objektivno rečeno, najviše založio Miroslav Tuđman. Konkretno je pridložio najpravedniji mogući ustroj BiH, a to je tri republike plus distrikt Sarajevo. Iza njega stoji intelektualni milje, ima jaku podršku u dijaspori i BiH, u braniteljskim krugovima, Crkvenim krugovima, a dobio je i neizravnu podršku kontroverznog, u narodu omiljenog, Marka Perkovića Thompsona. Na predstavljanju knjige o Thompsonu – koja usput rečeno ipak nije zadovoljila očekivanja, budući da je rič o jednoj tako velikoj ličnosti – general Davor Domazet Lošo povezao je Thompsona uz Tuđmanovu kandidaturu, od čega se pivač nije distancirao, nego dapače kruže priče da će ubrzo na jednom svom koncertu pozvat okupljene da stanu uz Tuđmana, i time kao osoba od ogromnog uticaja stvoriti teško nadmašivi lobi, desničarske, domoljubne, braniteljske, raseljene, katoličke Hrvatske. Tuđman redovito šalje priopćenja za javnost o aktualnostima, kao što su virska obilježja, pravo glasa za iseljeništvo, školstvo, a to što mu mediji nedaju ni najmanji prostor, stvar je dubljih i ne baš dobronamirnih nakana, onih kojima očito nije stalo do hrvatske budućnosti prožete dostojanstvom i ponosom, a ne sluganjskom politikom.
Andrija Hebrang kandidaturu je počeo tvrdnjom da će se prvenstveno boriti za antifašizam i za ulazak Hrvatske u EU. BiH-pitanje otklonio je uz zbilja neočekivanu izjavu da ni nenamjerava voditi kampanju u BiH, jer to kao „nije uredu prema drugoj državi“. Mi smo njemu tamo netko drugi. Grdno se tu zabrzao. Bojim se da neće ovde ugrabiti puno glasova, ko Jadranka Kosor prije 5 godina, čime je i priskočila dotad drugoplasiranog Mikšića. Hebrang se s tim „antifašizmom“ želi uvući glasačima Stipe Mesića, a njih je u dva navrata bilo oko 70 %. Čak je u sukobu između Crkve (točnije: Glasa Koncila) i Mesića stao na stranu predsjednika, držeći neprimirenim neke navode koji su Mesića neizravno proglašavali izdajnikom. Još zvoni u ušima i ona njegova izjava „Između Crkve i EU, ako moradnemo birati, biramo – EU!“ To i jest problem politike koju je slipo vodio Sanader, pokoj mu duši, a posmrtnim govorom nastavio Hebrang ričima: „Gospodin Ivo Sanader imao je samo jedan jedini cilj – uvesti Hrvatsku u EU“. Problem je što je to cilj, a sredstva su rasprodaja banaka i tvrtki, ratnih dokumenata i ponosa, ZERP-a i teritorija. Tribali bi ciljevi biti moderna, jaka, gospodarski i politički i moralno stabilna Hrvatska, a ako je EU provizorij u to, ne triba od njeg bižat u izolaciju, no nažalost EU se nije baš iskazala po tom pitanju. Sanaderov bijeg more se usporediti jedino s Pavelićevim prije 65 godina, uz malu razliku što je Pavelić između odlaska u još neumrloj nadi za obnovom Hrvatske i časne smrti izabrao prvo, a Sanader između časne smrti i nečasne smrti – ovo drugo. Onaj tko ga slidi u tome, i tko opravdava njegove čine, po zdravoj i objektivnoj logici, ne bi tribao dobro proći.
Poznato je da u našim krajevima nema puno livo orijentiranih lobija, no Josipović, Pusić i Kajin, političari su koji će više nego očito podilit glasove skoro pa podjednako, što ne bi tribalo nijednom kandidatu omogućiti više od 15% na izborima. Josipović će dobit glasove samo na ime stranke; Kajin na ime svojih neumornih donkihotovskih saborskih govora, replika i ispravaka netočnih navoda; a za Pusićku zbilja ne znam tko bi mogao glasovat, virovatno ima i takvih. To dovodi do zaključka da će se glavna bitka voditi na desnoj strani.
Od ostalih kandidata, inače slab govornik hrvatskog jezik (ko Mikšić…) Dean Golubić, s pozdravima „Bog i Hrvati“ i neozbiljnim izvanrezonskim pozivanjem na vraćanje Hrvatske na poviestne granice sigurno neće privući značajan postotak. Mikšić je jednom uspio, ovaj put ne će, kao što nije ni na parlamentarnim. Jurčević, ako pod hitno ne mobilizira svih onih petnaestero nazočnih na prvoj tribini održanoj u Grudama, teško da može zapet do kojeg postotka. Vidošević je najnovija priča i upitno je koliko i kako ga narod percipira i valorizira, a Vukasević je nepoznanica x jednako je nula.
Tko će koga nadmudriti, tko će kome smistiti, čije reklame će biti upečatljivije, čiji slogani orginalniji, čiji mediji će biti glasniji, tko će samo izlićat iz pašteta, tko će pričat viceve, tko će pak ponuditi nešto konkretno, tko biti novi predsjednik Republike Hrvatske…?