Kao uvod, želim vam ponuditi nekoliko misli o radničkim pravima, s tim da želim naglasiti da je ovaj komentar moje osobno mišljenje.
Valjda je svakome jasno da neka prava pripadaju čovjeku samim time što je čovjek. To su temeljna, takozvana ljudska prava. Među njih se ubrajaju osnovno pravo na život, pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, pravo na vjersko opredjeljenje, odgoj svoje djece i slično. Osim temeljnih ljudskih prava, čovjek treba imati i politička i građanska prava među koja se ubrajaju pravo birati i biti biran na izborima, pravo na sindikalno organiziranje, pravo na pravednu plaću i slično. Dok se u ovom našem kraju ljudska prava barem donekle poštuju, sa građanskim pravima – a posebno radnim – ima mnogo više problema.
Crkveni nauk o socijalnim pitanjima se posebno počeo razvijati nakon enciklike pape Leona XIII pod naslovom Rerum Novarum, odnosno „O novim stvarima“ u kojima on potaknut pojavom ideja komunizma, a ipak osjetno prije Komunističkoga manifesta, traži zaštitu radnika i tzv. obiteljsku plaću koja može omogućiti članovima obitelji radnika dostojan život. Pravo na plaću i pošten odnos prema čovjeku ne izvire iz dobre volje poslodavca ili vlasti, nego se temelji na ravnopravnosti koje mi kao ljudi imamo budući da pred Stvoriteljom imamo isto dostojanstvo. Isus u evanđelju izravno kaže: Vrijedan je radnik svoje plaće. I Njegova je Sveta obitelj živjela od rada, i to onoga fizičkoga: Sveti je Josip bio stolar, Marija je bila kućanica, mnogi su se apostoli bavili ribarstvom i slično. Uskraćivanje poštene plaće radniku Katekizam Katoličke crkve ubraja među grijehe koji vapiju u nebo. Teško griješi poslodavac koji radniku uskraćuje zasluženu plaću, manipulira sa isplatom, ne uplaćuje doprinose za zdravstvno i mirovinsko osiguranje, ostavljajući tako čovjeka potpuno nezaštićenog pred izglednim i mogućim nevoljama koje život donosi. Ako oni koji rade u takvim uvjetima i počmu govor o svojim pravima, često će naići na rečenice tipa: ako ti nećeš raditi, ima tko hoće. Takav odnos nije samo nemoralan, nego je već u domeni kriminala. Zato su država i lokalne vlasti dužne zaštiti ne samo radnike u javnim službama, nego jednako i one koji rade kod privatnika. Nažalost, ta je zaštita otežana ponajprije neprovođenjem zakona, a zatim i spregom vlasti i krupnoga kapitala, što nije samo naš problem, nego i mnogo šire.
Osim ljudi koji rade kod privatnika, probleme imaju i oni koji rade u javnim službama, makar su barem donekle zaštićeniji od samovolje poslodavca. Već nekoliko dana traje i štrajk prosvjetnih djelatnika u Zapadnohercegovačkoj županiji zbog smanjenja plaća od 10%, te više nego prepolovljenog toplog obroka i prepolovljene naknade za prijevoz. Iako mnogi podržavaju zahtjeve za povratak plaća na staro, često se čuju ili mogu pročitati i podcjenjivački komentari kako profesori i nastavnici ionako ništa ne rade, imaju najduži odmor i velike plaće. Svima koji tako misle preporučio bih da pogledaju koliko imaju problema i teškoća sa svojom djecom, kojih je dvoje ili troje. Neka onda razmisle kako je raditi sa 30 djece u razredu, od kojih nekima nerijetko nedostaje i osnovnoga kućnog odgoja i poštovanja koje su dužni pokazati prema drugima. Kada se pozovu roditelji, često razrednici zaključe da je dijete još dobro, kakvi su roditelji. To svi znaju, samo se svi ne usude reći da je mnogo puta na školu prebačena ne samo obrazovna nego i osnovna odgojna dimenzija. Svatko bi volio da je njegovo dijete najpametnije, najsposobnije, najbolje, ali je problem kada ljudi počmu misliti da je stvarno tako pa onda vrše pritisak na profesore da poklanjaju ocjene i pravdaju sate koje su ovi proveli u kafićima. Sve to vidi i ona većina koja pošteno radi i uči.
Zbog svega toga, posao u prosvjeti je izuzetno stresan a još ga težim čini materijalana nesigurnost i smanjenje prihoda, posebno kod onih koji su opterećeni kreditima. Nekada se teško oteti dojmu da je od fakultetske diplome koju imaju profesori važnija bliskost nekoj političkoj struji. Zato osobno podržavam zahtjeve prosvjetnih djelatnika, iako teret krize moraju podnijeti svi zajedno. Ne moraju se svi složiti s mojim mišljenjem, ali je krajnje nepošteno reći ili napisati da ljudi tamo ništa ne rade i lijenčare. Nadam se da će djelatnicima u školi, kao i svim drugim radnicima priznati dostojanstvo koje zaslužuju, koje se ne očituje samo u plaćama nego u općem odnosu prema njima. Znam da ni oni nisu imuni od pogrešaka i krivih poteza, ali to ne umanjuje važnost ni težninu posla kojeg obavljaju.