Nemili događaji u Širokom Brijegu razotkrili su ono što je već godinama prešutno svima jasno, a što je sada brutalno izašlo na vidjelo – BiH je bure baruta, u kojem svaki veći međunacionalni incident može dovesti do potpunog sloma daytonskih institucionalnih okvira i trenutnog obnavljanja ratne psihoze. Koliko god političari nastojali minorizirati užas koji se dogodio i ostaviti dojam kao da je riječ o pukim huliganskim neredima, ono što se dogodilo i događa nakon njih puno je šire i opasnije. U nedjelju i ponedjeljak u Federaciji BiH dogodila se institucionalna i moralna katastrofa. Pokazalo se potpuno nepovjerenje u institucije pravne države, koje su se u trenu raspale na “našu” i “njihovu” policiju, “hrvatsku” i “bošnjačku” obdukciju, “hercegovačku” i “bosansku” istinu.
U administrativnom središtu države, Sarajevu, kao krajnja, suverena instanca nametnuli su se nogometni navijači, koji su u nedjelju navečer blokirali centar grada i na koncu odredili potpredsjedniku Federacije BiH što mu je činiti, štoviše, postavili uvjete koje je morao ispuniti. Susret sarajevskog izaslanstva u sastavu potpredsjednik Federacije-potpredsjednik Hordi zla i zapadnohercegovačke županijske vlasti nalikovao je na pregovore zaraćenih strana o razmjeni zarobljenika. Nakon pritiska na županijsko tužiteljstvo, privedeni huligani puštaju se iz pritvora i s Kebom odlaze u Sarajevo, gdje su dočekani kao heroji koji su u Širokom “branili Bosnu”, a istodobno osoba osumnjičena za ubojstvo navijača Sarajeva bježi iz pritvora.
I u Sarajevu i u Širokom već su se odigrali prosvjedi građana, a najavljeni su novi, još masovniji, i kraj cijeloj priči se ne nazire. U međuvremenu, internetski forumi, uz neviđen govor mržnje, pozivaju na rat. Pokazuje se da u Federaciji BiH raste provalija između dviju zajednica – nema zajednički priznate, više instance koja bi istražila stvar i iznijela na vidjelo neovisnu verziju, potkrijepljenu dokazima, koju bi prihvatile obje strane. Nogometni čelnici nastoje “smiriti strasni”, u osnovi prikrivati problem, pretvarati se da je riječ o sporadičnom incidentu, unutar u osnovi harmonične zajednice.
No stvarnost je potpuno drukčija. Četrnaest godina nakon rata čini se da BiH nije napravila ni koraka naprijed. Nedavno je objavljen podatak da je u nju, po stanovniku, međunarodna zajednica već sada uložila više novca nego što je Marshallovim planom investirano u poslijeratnu Njemačku. A BiH je i dandanas poluprotektorat koji životari od međunarodne pomoći… Od rata, a dijelom već od prvih demokratskih izbora, unutar nje funkcioniraju tri odvojena društva, od vrtića do sveučilišta. Ljudi navijaju za različite reprezentacije, u svatove nose različite zastave, ustaju na različite himne. Heroji jednih su zločinci drugih i trećih, i obratno. Tko onda uopće voli daytonsku BiH? Teško će neki Bošnjak reći da voli Republiku Srpsku, vojsku RS-a, HVO ili zastavu Zapadnohercegovačke županije, a sve su to legalne i legitimne sastojnice daytonske BiH. Isto vrijedi i za druge dvije strane. Zajedničke institucije su uglavnom predstava za međunarodnu zajednicu, kojoj takva situacija kontroliranog kaosa očito odgovara. BiH joj služi kao mješavina kontejnera za islužene diplomate i neperspektivne službenike (deseterostruko bolje plaćene od lokalnog stanovništva) i laboratorija za socijalne pokuse. Neriješeno nacionalno pitanje glavni je generator nacionalizma, i gorka je istina da ovakav državni sklop potencira probleme, umjesto da vodi prema njihovom rješavanju. Četrnaest protraćenih godina, u kojima je četrnaest generacija djece koja odrastaju u tri odvojene, u osnovi međusobno neprijateljski nastrojene zajednice, zamijenilo četrnaest generacija koja su imala iskustvo suživota, pravi su daytonski saldo. I svakim danom sve je manji potencijal za postizanje bilo kakvog dogovora o samoodrživoj BiH. Priča o preustroju stoga nije priča o podjeli, jer ispod krhke daytonske koprene sve je već gotovo dva desetljeća duboko podijeljeno, već o možda zadnjem pokušaju dogovornog pronalaska nekog političko-administrativnog okvira koji bi doveo do održive države, koju će svi njezini stanovnici osjećati kao svoju.
Istina o daytonskoj BiH najbolje se vidi u Mostaru, spletom ratnih prilika jedinom istinski multietničkom gradu, koji činjenicu da u njemu nije bilo vojnog pobjednika plaća drugim gradovima nepoznatim “komplikacijama”, poput činjenice da je već godinu dana bez gradonačelnika, jer se glavne hrvatske i bošnjačke stranke ne mogu više postići dogovor ni oko čega. U Mostaru je svaki susret “naših” i/ili “njihovih”, a posebno oni reprezentacija Hrvatske i BiH, mogući izvor teških navijačkih sukoba i strepnja njegovim stanovnicima.
Činjenica da su u nedjelju igrali Zrinski i Velež dijelom je “kriva” za ono što se dogodilo u Širokom Brijegu, jer su svi “specijalci” bili upućeni u Mostar. No on je ovaj put ostao miran, ali se na razini Federacije zadnjih dana proživljava psihoza poluratnog ozračja, koju Mostar proživljava nakon svake “važne” utakmice. Krhka Federacija BiH, oličena u svojoj policiji, sve više nalikuje na prekratak pokrivač – može pokriti Mostar, ali će onda, u najmanju ruku, nazepsti Široki Brijeg. Ili sutra neki drugi dio. Kako vrijeme prolazi, čini se da je prekrivač sve kraći, a dah opasnosti sve ledeniji.