Papa nije ovlašten donositi sudove o tome je li se Gospa pojavila ili nije.” Tako je novinar u subotu zabilježio moje riječi o navodnom skorom dekretu Svete stolice o ukazanjima u Međugorju. Istina je da vjernik o tome nije dužan papi vjerovati, jer papa nije ovlašten prosuđivati o nečemu što nije objavljeno – čega nema ni u Bibliji ni u Predaji. Zato i nema opasnosti da papa zabrani slavljenje međugorske Gospe.
O tome nema ništa ni u Bibliji ni u Predaji – pa ni papa ne može u Božje ime o tome suditi. Ali je dužan pratiti što se događa i procijeniti je li to u skladu s vjerom i ispravnim ponašanjem. Vidjelice i vidioci mogu iz dana u dan prenositi Gospine poruke; to može nekome biti neobično, čak dosadno – ali ako nema ništa protiv vjere, ne može to Crkva zabraniti.
Razumije se da vjernik svet to nije dužan vjerovati – može se osobno neslagati ni sa štovanjima u Lourdesu, ni u Fatimi, pa ni u Međugorju. Ako ima zato svoje razloge, ako se to ne slaže s njegovom duhovnošću. Ali takav neće svoje mišljenje u Božje ime drugima nametati. To je sloboda mišljenja u samoj Crkvi i mogućnost da se nešto vjeruje ili ne vjeruje od onoga što nije iskonski objavljeno. A Božji narod redovito dugim i smišljenim štovanjem otkriva što tu zapravo Bog hoće.
Slično je i s vjerničkim štovanjem, primjerice, Turinskoga platna. Svaki vjernik ima pravo o tome razmišljati, dokaze provjeravati.
Kako god, dakle, bude izgledao ili ne izgledao mogući crkveni naputak o događajima u Međugorju, to tamošnju pobožnost može samo pročistiti i unaprijediti.
Ali – može se dogoditi da se sada glasno jave neki što međugorsku Gospu iz svojih razloga ne podnose zato što ne podnose vjeru, možda ni domoljublje.