„Izravno i neizravno s oltara, pozvao sam oko dvije sto ljudi, očekivao oko 150, a došlo je oko 230“, sažima brojkama fra Iko Skoko dojam u čitlučkom hotelu „Brotnjo“ neposredno nakon projekcije dokumentarca koji je posjetiteljima donatorske večeri trebao približiti stanje i potrebe prenapučene centralno afričke zemlje Ruande. Cilj ovog nesvakidašnjeg događaja bilo je prikupljanje inicijalnih sredstava za gradnju srednje tehničke u župi Kivumu koju vodi svećenik franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Ivica Perić.
„Za vrijeme mog posjeta u Kivumu sam sreo Kanađane i obitelj iz Beča, krenulo je spontano, donatorska večer je nedavno održana u Kanadi, a sinoć u Beču. Svi ljudi koji dođu dole, naprave nešto slično, jer to što vide potiče na akciju“, ističe fra Iko, inače kolega s bogoslovije misionara fra Ivice Perića.
Tako su djelovanjem franjevaca Hercegovačke provincije i Bosne Srebrene, spojene BiH i Ruanda kojima su na prvi pogled zajednički tragični ratovi u prvoj polovici devedesetih prošlog stoljeća. Prigodni dokumentarni film, a posebice obraćanja fra Ike Skoke i fra Ivice Perića, otkrili su Čitlučanima i Hercegovcima zaista nevjerojatne podatke o toj dalekoj zemlji.
Naime, čak 40 posto stanovništva ove afričke zemlje koja je upola manja od BiH, 26.338 stanovnika na četvorni kilometar, mlađe je od 14 godina. S obzirom da prema riječima fra Ivice Perića zemlja ima 11 milijuna stanovnika to bi značilo da su 4,4 milijuna ispod 14 godina. Dakle, Ruanda ima više mladih do 14 godina nego dva puta veća BiH uopće stanovništva, dok su gospodarske i socijalne prilike Europljanima teško shvatljive.
„Svi žive od motike, nema posla ni industrije. Župa Kivumu ima površino od 60 četvornih kilometara i čak 30.000 stanovnika, od čega 20.000 mlađih od 25 godina! U župi 50 do 60 posto stanovništva jede dva tri puta tjedno!? Pitate se kako, ne znam, vjerojatno su na to navikli“, za hercegovačke prilike nevjerojatne podatke sipao je fra Ivica Perić podatke o zemlji u kojoj djeluje i župi.
„Kad sam stigao, prije šest godina, mnoga djeca nisu dolazila u školu, nisu mogla, jer nisu jela. Nakon što sam dobio pomoć od franjevaca iz Njemačke, govorili su kako su djeca iz moje župe najdeblja. Škole koje vodimo, pohađa 219 djece, a u njoj radi 13 učitelja. Godišnji proračun škole je 40.000 eura. Srednju školu pohađa 47 djece…“, redao je podatke o teškoj afričkoj zbilji fra Ivica dok su prisutni s nevjericom slušali.
Činjenica da kako se slikovito izrazio fra Ivica „svi žive od motike“, nije problem samo po sebi, nego što obradivog zemljišta nema dovoljno. Cjelodnevni rad plaća se simboličnih 70 euro centi, odnosno nepunih 1,4 KM, a veliki problemi su kriminal i prostitucija. Mlade Ruanđane nije problem pridobiti za obrazovanje, već sam ručak u školi dovoljan je magnet da se prihvate knjige. U takvoj situacija srednja tehnička škola sa 24 učionice postala je san fra Ivice, odnosno župe Kivumu. Procjena je da će koštati oko 500.000 eura, pa je čitlučka donatorska večera bila svojevrsna pokretačka grudva snijega lavine koja bi trebala uslijediti i oko projekta, okupiti brojne donatore diljem svijeta.
Program donatorske večere u hotelu „Brotnjo“ uz dokumentarac fra Ikino i fra Ivičino kazivanje, pjesmom i glazbom upotpunili su Lucija Hrstić i Miljenko – Miki Musa. S obzirom na viđeno, bolje rečeno doživljeno, tijekom jednosatnog programa prema potrebama škole u Kivumu nije bilo ravnodušnih Brotnjaka i drugih Hercegovaca, koji su unatoč pravom povodnju dupke napunili dvoranu hotela „Brotnjo“.
Rekli su:
Zanimljiva su i viđenja nekih od sudionika donatorske večere:
Krešimir Šego, pisac: „Ovakve prigode su osvježenje za duh, mislim da bi nešto slično trebalo prirediti u svim našim mjestima“.
Ivan Gagro i Ivan Šantić „Došli smo pomoći, kad smo čuli kako je u Ruandi, nismo požalili unatoč ovom pljusku“.
Stipe primorac, direktor hotela „Brotnjo“: „Uvijek rado podržimo ovakve i slične akcije, odredili smo prigodne cijene, pa će tako hotel „Brotnjo“ biti jak donator u materijalnom smislu, za školu u Kivumu“.
Stigla i Njuorčanka Cristin
Na donatorskoj večeri u hotelu „Brotnjo“ našla se i Cristin Hammill Creag profesorica iz New Yorka koja će kao gostujući profesor provesti šest mjeseci na mostarskom sveučilištu.
„Zanimljivo je da ovdje postoji spremnost za pomoć ljudima u Africi. Bila sam tamo 1998. godine na regionalnoj konferenciji za rad s malom djecom, ovaj čin treba pozdraviti“, kratko je o akciji i prizoru kazala“, gošća iz New Yorka.
Za školu prikupljeno 26.000 KM
Da je donatorska večera za gradnju srednjoškolskog centra u Ruandi koju je pokrenuo fra Iko Skoko župnik iz čitlučke župe Čerin bila više nego uspješna uz odličan odziv pokazuje i podatak da je prikupljeno 26.000 KM. Inače, škola će nositi ime ubijenog misionara fra Vjeke Ćurića.
Fra Ivica tražio premještaj u Ruandu
Zbog strašnog rata koji je u prvoj polovici devedesetih prenerazio svijet, u kratkom vremenu ubijeno je čak milijun manjinskih Tutsija, od strane većinskog plemena Hutu, a onda je uslijedio krvavi revanš, čak i među požrtvovnim misionarima Ruanda nije na cijeni. Ipak za fra Ivicu Perića nije tako:
„Tražio sam premještaj u Ruandu, baš u župu koju je vodio pokojni fra Vjeko Ćurić. Za mene je to bio izazov. U Kivumu sam već šest godina, prethodno sam 13 godina proveo u Ugandi“, ističe ovaj misonar.
Inače, u afričke misije franjevci Bosne Srebrene krenuli su polovicom prošloga stoljeća.
Fra Vjeko Ćurić – afrički Schindler iz Ruande
U vrijeme najžešćih ratnih sukoba devedesetih godina prošloga stoljeća župu Kivumu vodio je bosanski franjevac fra Vjeko Ćurić rodom iz Lupoglava kraj Žepča. Njegov rad i djelovanje tijekom rata, pribavili su mu epitet afričkog Schindlera iz Ruande, a inspirirali su i američki film o ruandskom genocidu. Fra Vjeko je najprije spašavao Tutsije od Hutua, a zatim obrnuto, sklanjajući iz u crkve ili susjedni Burundi, gdje je odlazio po pomoć. Pod još nerazjašnjenim okolnostima ubijen je u središtu glavnog grada Kigalija 31. siječnja 1998. godine.
