Na današnji dan 1991. godine u borbi na Trpinjskoj cesti poginuo je Blago Zadro, legendarni zapovjednik 3. bojne 204. brigade… Iako nije imao vojno obrazovanje, smatra se najzaslužnijim što je “JNA” zaustavljena u svom prodoru na Vukovar baš na Trpinjskoj cesti, gdje su onesposobljeni njihovi brojni tenkovi, pa je to mjesto nazvano “groblje tenkova”… Hvala mu što je svoj život žrtvovao za slobodu sviju nas.. Neka mu je pokoj vječni u nebeskoj Domovini!
Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u Donjim Mamićima – Ledinac, općina Grude u Hercegovini. Obitelj se 1954. seli u Borovo Naselje, industrijsku četvrt Vukovara gdje Blago završava osnovnu i srednju školu te se zapošljava u Kombinatu ‘Borovo’. Nakon prvih izbora politički se aktivira i postaje prvi dopredsjednik HDZ-a u Vukovaru te se uključuje u organiziranje obrane. Do pogibije osobno vodi akcije koje zaustavljaju prodore JNA na Trpinjskoj cesti.
{youtube}DiWXwz-YkEU{/youtube}
O hrabrosti ratnog zapovjednika Blage Zadre svjedočili su vukovarski branitelji i njegovi suborci, no o Blagi kao suprugu i ocu, svjedoči njegova obitelj, koja je zauvijek ostala bez njega. Blago je bio pažljiv, dobar i odan suprug i izuzetno nježan i brižan otac našoj djeci, prisjeća se supruga Katica trenutaka svoje obitelji, čija se svakodnevica odvijala u obiteljskoj kući, u Bosanskoj ulici. Između obitelji i zaposlenja u tadašnjem kombinatu Borovo, obitelj Zadro živjela je pravim obiteljskim životom skrbeći o svoja tri sina Robertu, Tomislavu i Josipu.
{xtypo_quote_right} − Zajedno s tisućama hrvatskih vitezova krenuo je u ostvarenje sna o neovisnoj Hrvatskoj, ali nije imao sreće to dočekati − rekao je Tomislav Ivić, ministar branitelja, dodajući kako je Zadro “živio i umro za Hrvatsku“ {/xtypo_quote_right}
Nitko tada nije ni slutio kako će 1991. godina iz korijena promijeniti, ne samo njihov život, nego i živote svih Hrvata i nesrba u Vukovaru. Tih kobnih dana, prije 15 godina, u meni je bio nekakav velik pritisak, pritajeni strah i neka bol u duši, koji nisam mogla opisati. Bila sam s najmlađim sinom, Josipom, u Tučepima, u progonstvu uz mnoge naše Vukovarce, dok su srednji i najstariji sin ostali s Blagom u Vukovaru braneći grad od srpskog agresora, priča Katica suznih očiju. Nitko mi od tih žena nije ništa rekao samo su me nekako čudno gledali i pitali me kada sam se posljednji put čula telefonom s mojim Blagom. A prošlo je već dosta dana kako se nismo čuli. Kada sam nakon nekoliko dana na vratima svoje sobe u Tučepima ugledala rodbinu iz Hercegovine, kojima je netko javio kako je Blago poginuo, sve moje sumnje, pritajeni strah i neobjašnjiva tjeskoba, obistinili su se. Sin Josip je od šoka pao u nesvijest.
Iznemogla od boli Katica je na nekoliko dana otišla kod rodbine u Hercegovinu, no ponovno se vratila u Tučepe. U pomoć su joj priskočile neke gospođe. Držali su misu zadušnicu za pokojnog Blagu. U Tučepima je Katica dočekala obojicu sinova, koji su s ocem branili Vukovar. Robert je iz Vukovara izašao pet dana nakon njegova pada. On je nakon pogibije svoga oca, zajedno s nekoliko svojih suboraca izvlačio očevo tijelo s prve crte bojišnice. Srednji sin, Tomislav, izašao je iz Vukovara u proboju s prvom skupinom. Robertu sam tada u Tučepima rekla neka ne uzima više pušku u ruke, jer je strah od još jednog mogućeg gubitka sada bio ogroman. Nisam željela još više boli i tuge svojoj obitelji. Ja ću te hraniti, valjda nećemo umrijeti od gladi, kazala sam mu. No, sudbina je htjela drukčije i oduzela mi je i Roberta, koji je poginuo boreći se na Kupresu. Od 1992. godine otkada je poginuo, tražila sam ga punih sedam godina. Identificirala sam ga 1999. godine i sahranila kao i njegovog oca na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, priča Katica.