Poznat pod nadimkom Hamlet, uvaženi bh. slikar Hamo Ibrulj, rođen u Ljubuškom 1946., preminuo je prije točno godinu dana u Zagrebu, gdje je i pokopan na groblju Markovo polje u Sesvetama. Prepoznatljiv po motivima svoje Hercegovine, konja, šipaka, ljudi…, Hamo je, gdje god se pojavio on ili njegova slika, širio dobrohotnost i dobroćudnost, veselje i zaljubljenost u život.
Sjećanje na Hamu itekako je živo, jer čovjeka kakav je bio on vrijedi se sjećati i još uvijek mnogo iz tog sjećanja učiti jer, kako je jednom kazao likovni kritičar Ivan Vukoja, Hamina ljudska i slikarska veličina nije bila samo u tome što je bio dobar čovjek i sjajan slikar, nego u tome što je i sve nas koji smo poznavali i voljeli njegovo slikarstvo činio boljim ljudima.
Intelektualac i boem
Slikar Marin Topić, Ibruljev prijatelj i kolega, sa sjetom kaže: ”Otišao je Hamo, otišao je Vlado, Toni…”
”Hamo Ibrulj je bio legenda, kao i Vlado Puljić, Toni Pehar… Bili su to pravi intelektualci, ljudi starog kova, boemi…, a takvih je sve manje, i to ne samo u Mostaru, gdje je kultura praktički izumrla, nego na prostorima cijele bivše Jugoslavije. Sada dolazi nova generacija umjetnika. Nema više tako kompletnih umjetnika, pravih intelektualaca i gospode. Ova nova generacija nema slobodu boema”, kaže Topić. A upravo ta sloboda boema i odlike pravih umjetnika krasile su legende kakve su bile i Ibrulj i Puljić i Pehar, a svi su otišli iznenada, do posljednjeg daha predani umjetnosti.
”Hamo Ibrulj je bio intelektualac u pravom smislu te riječi i veliki umjetnik. Teško će ga itko naslijediti. Daj Bože da neki mlađi umjetnik novije generacije bude novi Hamo, novi Vlado, novi Toni… Sjećanje na njih je itekako živo. Dok god živimo mi, sjećat ćemo se našeg Hame, Vlade, Tonija…, naših legendi”, kaže Topić. I kipar i predsjednik Društva hrvatskih likovnih umjetnika u FBiH Florijan Mićković kaže da vrijeme ne može izbrisati sjećanje na Ibrulja.
”Za mog dugogodišnjeg prijatelja me vežu trajna sjećanja. On je uvijek tu. Sad sam u svom ateljeu u Međugorju, a tu imam dvije Hamine slike – jedna su konji, a druga portret. Godinama smo zajedno izlagali. Živio je život do posljednjeg daha, nikad ne odustajući i ne usporavajući”, kaže Mićković.
