Krajem mjeseca listopada u godinama prije demokratskih promjena obilježavan je dan prvog ulaska partizana u Ljubuški, kako su se znali hvaliti bez ispaljenog metka. Jedan od tadašnjih partizana, a današnji predsjednik SUBNOR BIH, Jure Galić – Rojak, rođen na Bijači 1921. u feljtonu za Hercegovačke novine prisjetio se vremena Drugog svjetskog rata iz svog kuta. Ovdje donosimo uvodni dio u kome govori o događajima na samom početku rata u ljubuškom kraju, odnosno svom rodnom selu. Inače, Jure je i napisao roman “Nepokoreno selo” radnja kojeg se događa također u Bijači tu vremenu 1941-1945. u kojem donosi stvarne likove, uz poslovično partizansko preuveličavanje. Preporučamo pročitati.
U silnoj i zaglušujućoj propagandi, velik broj gladnih, golih, nepismenih seoskih mladića, slušajući sve priče koje su pričane, kolebao se i dvoumio: što da radi, pri tome, pribojavajući se, da zbog svoje neodlučnosti ne propusti životnu šansu koja mu se uveliko nudi. Oni, uglavnom, ne znaju šta su fašizam, nacizam, ustaštvo, o čemu se toliko puno govori, jer oni sve ove pojmove u svojoj svijesti podvode pod pojam hrvatstva, kršćanstva i domoljublja, tome se podvrgavaju, time rukovode i time se oduševljavaju.
Fra Bogomil Zlopaša, za kojeg se pričalo da i sama njegova isposnička pojava puno govori, propovijeda, pa su ga zbog toga vjernici puno uvažavali. On je tako, jednoga dana, sa svom svojom pobožnošću i političkom angažovanošću, sa oltara, u bijačkom groblju, proklinjao Bijaču, jer je, kako je tada govorio, “poklekla pred komunistima i komunizmom i nije prihvatila pravi put koji joj se nudi”.
Strah i prokletstvo
{xtypo_quote_right}Bijačo, proklinjem te u ime Isusa Krista… Proklinjem te jer si se odrekla Boga, stvoritelja neba i zemlje i priklonila crnom komunističkom đavolu da sa tobom na đavolski način ovladava…!{/xtypo_quote_right} Nemoguće je iz sjećanja potisnuti stražnja sliku straha od prokletstva i molitve vjernika koju čovjek nosi iz tog vremena. Na ulazu u groblje, pred kapijom, sa konja na kojem je dojahao, sjahao je fra Bogomil Zlopaša, i bez razgovora bilo s kim i u potpunoj šutnji i tišini ušao u groblje. Što je u ovakvim prigodama bilo neuobičajeno, veliki križ sa razapetim Isusom nosio je u rukama i dosta žurno, u šutnji, prolazeći između vjernika, ušao u oltar, a da nikoga posebno ni pogledao nije. Brzo je počeo propovijed i moglo se zaključiti da se, uistinu, radi o nečemu krupnom, strašnom, što je u prisutne ugonilo još veću brigu i strah. Križ’ je objeručke držao, dizao se prema nebu, pratio ga ukočenim pogledom, gdje je zastao i zakovao se, da bi zatim nekakvim prodornim, drhtavim i plačljivim glasom ispustio prve riječi: „Bijačo, proklinjem te u ime Isusa Krista… Proklinjem te jer si se odrekla Boga, stvoritelja neba i zemlje i priklonila crnom komunističkom đavolu da sa tobom na đavolski način ovladava…!”
Masa je, u smrtnom strahu, padala na koljena, šakama se udarala u prsa i ruke, a pogled usmjerila prema nebu i od Boga tražila oprost grijeha. Ljudska tijela su se lomila, stenjala i jecala od udaraca i molitve.
Taj dan, fra Bogomil je u selu obišao neke uticajne familije, zalazio u njihove kuće i ukazivao im na smrtnu opasnost koja prijeti od komunizma, boljševizma, koji je, kako je govorio, sav satkan od zločina i nevjerstva. Govorio je i o novom vremenu, ustaškom, koje je došlo, o Anti Paveliću, koji je dolaskom na vlast razriješio mnoge hrvatske probleme koje ranije nisu mogla da riješe stoljeća: osnovao hrvatsku državu, vratio joj kraljevsku krunu, stvorio vojsku, Katoličkoj crkvi vratio njen visoki tradicionalni božanski sjaj, itd. Bila je ovo stvarnost toga vremena.