Nikada neću zaboraviti ljubušku Gimnaziju. Prijatelje iz školskih klupa, profesore i staru zgradu časnih sestara milosrdnica o kojoj smo kao pučkoškolci od starijih generacija slušali fantastične priče pune ponosa i strahopoštovanja. Trebalo je naučiti fiziku od Milana Čuljka, odgovarati filozofiju pred Nevenkom Blažeković ili Miladom Orman, sociologiju pred Ivanom Matićem, znati matematiku kod Ivana Pavlovića , geografiju kod Pere Delića ili povijest kod tada mladih profesora Drage Grgića i Keme Mahića.
Valjalo je savladati hrvatsku i svjetsku književnost kod profesorice Ljilje Vokić, kod moje drage razrednice Ljilje Marić ili profesora Mate Grbavca. Dilema maturanata: Krleža ili Andrić? Trebalo je progovoriti francuski kod Vesne Majić, njemački kod Ivana Brkića, a tek latinski kod dobre profesorice Ane Lončar? Činilo se da čitava Nahija strahuje od latinskog i da je lakše bilo preorati Beriš nego naučiti sve konjugacije, deklinacije, riječi i poslovice. Dum spiro spero.
Biti gimnazijalac tada je puno značilo. Na nas se gledalo kao na elitu, mlade ljude na putu znanja, ljude koji će biti bolji, pametniji i mudriji. Koji neće kisnuti i kopati. Bili smo rijedak ostatak građanskog društva, ali i avangarda, iako najčešće nismo napredovali u pravcu kuda su nas usmjeravali. Naši roditelji, susjedi, sugrađani, a posebno profesori vjerovali su u nas. Jesmo li ih iznevjerili?
Dok sam živ pamtit ću prvi dan u ljubuškoj Gimnaziji. Bio je rujan 1976., a prvi sat bila je kemija. Prvi profesor koji je ušao u našu učionicu bio je Bonaventura Bono Bagarić. Već nam je njegovo ime djelovalo nekako učeno, a njegov asketski lik, gospodsko držanje i odijevanje ulijevali su poštovanje. Nije nam tada govorio o kemiji već o životu. Rekao je da više nismo u osnovnoj školi, da smo sada gimnazijalci. „To je vaš izbor, ova škola nije obvezna, ovdje morate učiti. Od vas će se puno tražiti, ali ćete puno i dobiti“.
Kemiju sam zaboravio ali ove riječi neću nikada. Kao što nikada neću zaboraviti ni profesora Bonu Bagarića i onih nekoliko iznimnih propovijedi koje nam je održao umjesto nastave. Jedanput kada smo se mladalački neobuzdani potukli između sebe, profesor Bagarić nam je umjesto nastave, čitav sat, u pol glasa, govorio kako je „najveća sebičnost udariti čovjeka“ i da nema „ništa gore od toga“.
Pogođen dječjom opačinom jedva čujnim glasom ispisivao je u naše duše pravila kojih ćemo se držati i kada nikakva pravila ne budu vrijedila.
Jučer, 11. studenoga 2009. umro je profesor Bono Bagarić! U Bosni, u Kiseljaku, tamo gdje se i rodio. Tri desetljeća je živio u Bosni, a onda četiri u Hercegovini. Nakon četrdeset godina života i rada u Ljubuškom otišao je nakratko u svoj rodni Kiseljak samo da umre. Danas su ga vratili u Ljubuški da u njemu ostane vječno.