Mi se danas sjećamo i spominjemo onih koji su svoje živote položili, ugradili u ono što danas imamo. Mi danas s ponosom gledamo na svoju prošlost, na svoje svjedoke i njihovu žrtvu. Ne zbog prošlosti radi prošlosti, nego upravo zbog budućnosti.
Povodom 64. obljetnice mučeničke smrti hercegovačkih fratara pročitajte tekst dr. fra Ljudevita Rupčića o čuvenoj gimnaziji ubijenoj zajedno sa svojim profesorima:
Materijalna, moralna i duhovna kultura, a ponekad i sam opstanak svakog naroda vežu se, prije svega, za njegove školske ustanove. Jer bez znanstvenih, moralnih i religioznih istina koje istražuju i njeguju nijedan narod nije sposoban niti kadar prijeći granice animalnog i efemernog, a još manje stvoriti kulturu ili omogućiti sebi svestran napredak i prodor u bolju budućnost.
To na očit način potvrđuje gimnazija na Sirokom Brijegu. Nikla u srcima hercegovačkih franjevaca, iz ljubavi prema Hrvatskom narodu, bila je ognjištem, na kojem se pekao kruh istine, a istodobno i riznicom vrijednosti, kojima se obogaćivao um i srce toga naroda.
U pustinji koju je stvorilo Osmanlijsko carstvo na bosansko-hercegovačkom duhovnom prostoru s Gimnazijom je nastala oaza duha. U mraku koji je nesvjesno i svjesno podržavan od svih stranih osvajača izbila je s njom svjetlost koja je razgonila mrak. U Gimnaziji se također otvorio izvor stvaralačkih energija koje su Hrvatskom narodu ne samo u Hercegovini nego i dalje, pomogle da se osvijesti, pribere i preuzme svoju sudbinu u svoje ruke. Krš i prošlost gimnazija nije prihvatila kao okove nego kao poticaj. U krš je zasadila znanost, u ljude volju, snagu i odlučnost da i sebe i njih učine ljudskijim.
Gimnazija je uz vjeru promicala ljubav prema istini, pravdi, slobodi i domovini, što je stvorilo određenu posebnost Hrvatskog naroda. I zahvaljujući upravo njoj uspio je ostati što jest, a ne ono što su drugi htjeli. Ništa nije u sebi, ni u okolici, ni u povijesti smatrao gotovim i svršenim da ga se ne bi trebalo i smjelo mijenjati. Znao je da u probleme ne treba gledati nego ih rješavati. Tuđa rješenja nisu njegova rješenja. Iz stoljetnog iskustva ponio je odlučnost da bude svoj na svome. Idejnu orijentaciju i potrebnu snagu za to stjecao je kroz gimnaziju. Odatle njegova strastvena zaljubljenost u vjeru, slobodu i hrvatstvo, koje ostavlja pravo svakom drugom da bude ono što jest.
Gimnazija nije bila samo hram duha nego i bedem pred kojim su morali zastati sve najezde i pohodi s Istoka koji su prijetili uništenjem fizičkog, biološkog, vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta Hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Upravo njoj jednako treba zahvaliti što je obranila unutarnje hrvatske duhovne granice, tako da ni komunistička lavina nije nikad prešla prag srca i duha Hrvatskog naroda. To su gimnaziji priznavali neprijatelji i prijatelji. Zato su je neprijatelji spalili, a prijatelji hvalili.
…
Gimnazija je učila ljude da su granice Hrvatske šire od Hercegovine. U njoj su se školovali sinovi cijele Hrvatske, jer je imala univerzalni hrvatski karakter i značenje.
Gimnazija na Širokom Brijegu spaljena je zajedno sa svojim profesorima. Oni su se pretvorili u svjetlost, koja budućim naraštajima ima pokazivati istinu da ono za što se umire nikad ne umire.
Gimnazija nije bila potrebna samo prošlosti hrvatskog naroda nego isto tako i njegovoj budućnosti. Jer i sad poslije osvojene slobode još su prisutne opasnosti koje vrebaju na život, dušu i budućnost Hrvatskog naroda hoteći pretvoriti njegovu slobodu u raspuštenost, život u iživljavanje, a budućnost u obnovu prošlosti. Te su opasnosti tim opasnije što dolaze od nas samih i nastupaju u ime nas s argumentima koji vode na rub, provaliju i degradaciju kulture i života. Tim postaje sve ozbiljnije pitanje što raditi od slobode? Ljudi ne rastu na drveću. Što onda učiniti da budu brojniji i ljudskiji? Kako prikupiti snage za neupitnu duhovnu obnovu svega Hrvatskog naroda?
Humanizam, hrabrost, hrvatstvo i kultura Hercegovine nisu koliko ni ljepota slučajnost, oni imaju izvor i uzrok. To su trajne vrijednosti i potrebe Hrvatskog naroda. Ne bi bilo dovoljno da one imaju samo prošlost. Stvari se najbolje čuvaju na onaj način na koji se stječu.
…
dr. Ljudevit Rupčić,hardomilje.hr