Vjerovati u sebe i biti svoj; imati visoke ciljeve, obrazovati se i uporno raditi, ali pritom biti dobar čovjek i ne misliti samo na sebe. U tom slučaju i Bog će biti uz vas – riječi su kojima je moj sugovornik dr. sc. Božo Skoko zaključio naš razgovor, ali koje nedvojbeno zaslužuju početak priče o ovom profesoru na FPZ i u Zagrebu i jednom od vodećih stručnjaka za PR. Odrastao je u slikovitom mjestu Klobuk pokraj Ljubuškog, uz samu granicu s Hrvatskom; u obitelji koja nije bila bogata, ali ga je naučila da ulaganjem u sebe, upornim radom i poštovanjem drugih (makar mu vratili i drugačije) može ostvariti sve ciljeve.
Bio je novinar i urednik, a još uvijek ima savjetodavnu funkciju u jednoj od vodećih agencija za odnose s javnošću “Millenium promociji”, čiji je jedan od utemeljitelja. Savjetovao je mnoge menadžere, političke dužnosnike, korporacije i institucije u Hrvatskoj i susjednim zemljama, uključujući i Delegaciju Europske komisije u Hrvatskoj. Božo Skoko je autor prve knjige posvećene identitetu i imidžu Hrvatske “Hrvatska – identitet, image i promocija”, “Priručnika za razumijevanje odnosa s javnošću”, a na pomolu je i izdavanje treće knjige.
Televizijsko iskustvo počeo sam stjecati početkom 1997. odradivši praksu u Zagrebačkoj panorami. Očito su kolege bile zadovoljne, pa su mi ponudili i trajniji angažman. Počeo sam raditi u tadašnjem programu za dijasporu, a kasnije u Vijestima i Dnevniku. U vanjsku politiku prešao sam 2000. godine. Biti honorarac u to doba na HTV-u uistinu je bilo naporno. Sve odrađujete, a prava su bila minimalna. S druge strane, zapošljavalo se uglavnom po prijateljskim, stranačkim i rodbinskim vezama. To vas živcira kada imate osjećaj da ste dovoljno obrazovani, imate iskustvo i profesionalno odrađujete svoj posao; hvale vas, a onda ostave na cjedilu. Napravio sam rez i otišao dalje.
LivingStone: O Hercegovcima u Zagrebu ispričani su mnogi vicevi.
Božo Skoko: Ti stereotipi su se prilično “istopili”. Biti Hercegovac, Dalmatinac, Zagrepčanin ili Istranin u Zagrebu danas je sasvim jednako. Možda je Zagreb postao istinska metropola ili su neki manipu-latori shvatili da ne mogu dio naroda procjenjivati po dva, tri glasna i polupismena pojedinca, zanemarujući vrhunske znanstvenike, sportaše ili kulturnjake iz toga kraja. Ovih dana iz tiska izlazi monumentalna fotomonografija Ive Pervana posvećena Hercegovini, za koju sam imao čast napisati tekst. Uvjeren sam kako će ta knjiga, koju je dizajnirao Boris Ljubičić, uvelike pridonijeti rušenju tih stereotipa.
LS: Novinarsku karijeru započeli ste vrlo rano. Bili ste jedan od najmlađih suradnika dječjega katoličkoga mjesečnika – Maka, gdje ste uz Glas Koncila “ispekli zanat”.
B. S.: Dobro ste informirani! Čim sam naučio pisati, počeo sam surađivati s Makom, najnakladnijim hrvatskim dječjim listom. Tijekom osnovne škole pisao sam i za sarajevske Male novine, a u srednjoj školi počeo sam raditi kao radijski voditelj, brinući i o marketingu svojih emisija, i od toga sam – moram priznati – zarađivao pristojan džeparac. Kad sam s 18 godina preselio u Zagreb i upisao studij no-vinarstva, uredništvo Glasa Koncila mi je ponudilo suradničko mjesto i stipendiju. Bilo je to odlično iskustvo. Osim što sam naučio pisati za ozbiljne novine, jako dobro sam upoznao zagrebački Kaptol, te sudjelovao na mnogobrojnim projektima – od vjeronaučnih olimpijada do posjeta papi Ivanu Pavlu II.
LS.: Kako tumačite jaki utjecaj Crkve i franjevaca na ljude u Hercegovini, iako se danas često govori o tome da smo moralno potonulo društvo?
B. S.: To je razumljivo kad se zna da su Hrvati u Hercegovini stoljeći-ma bili pod tuđinskom vlašću, a jedini istinski zaštitnici, prosvjetitelji i skrbnici koji su ostali uz narod bili su franjevci. Franjevci su i dalje uz narod, ali očito su se okolnosti njihova djelovanja promijenile. Nekadašnje vrijednosti su se poljuljale i izgubile. Ljudi tragaju za duhovnošću više nego ikada, ali očito na pogrešan način i s pogrešnim motivima.
LS.: Tijekom studija dobili ste dvije Rektorove nagrade: za doprinos znanosti iz povijesti novinarstva i iz međunarodnih političkih odnosa.
B. S.: Studij vam daje onoliko koliko vi želite od njega uzeti. Možete uistinu studirati, širiti vidike i stvarati mrežu poznanstava, a možete se i “provući”. Tulumario sam, ali i puno čitao i pisao. Napisao sam rad o razvoju katoličkoga tiska u Hrvatskoj i za to dobio prvu Rektorovu nagradu na drugoj godini. Kasnije sam istraživao ulogu hrvatskih iseljenika u SAD-u i njihov utjecaj na američku politiku prema našim prostorima i ponovno dobio nagradu. Iseljeništvo me dugo privlačilo kao tema, a bio sam i stipendist prestižne hrvatsko-američke zaklade Croatian Scholarship Fund iz San Francisca. Zahvaljujući poznavanju te problematike, nekoliko godina sam surađivao i s Hrvatskom maticom iseljenika.
LS.: Na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu zaposleni ste od 2001. godine kao stručnjak za odnose s javnošću i brendiranje odredišta. Tada ste imali samo 24 godine. Zašto ste odabrali upravo to područje?
B. S.: Tražio sam nove izazove. Dekan Fakulteta, prof. dr. sc. Ivan Šiber, nastojao je pomladiti fakultet i našao sam se među kandidatima za asistente. Tu sam već bio na poslijediplomskom iz međunarodnih odnosa. Odnosi s javnošću su bili struka koja se na Fakultetu tek počela izučavati, pa mi je bila prilično zanimljiva.
LS.: Paralelno s odlaskom u znanost posvetili ste se odnosima s javnošću u praksi. Jedan ste od utemeljitelja Millenium promocije, jedne od prvih agencija za odnose s javnošću u zemlji?
B. S.: U genima nosim i poduzetnički duh, pa sam s kolegom Marijem Petrovićem utemeljio PR agenciju u vremenu kad su ljudi pitali: “Što je to?”. Uložili smo svu ušteđevinu, bili uporni, puno uči¬li i prilagođavali se klijentima… Do poslova smo dolazili isključivo preporukom. Nakon otprilike pet godina postali smo druga po snazi PR agencija u zemlji. Potom smo razmijenili udjele s tada najvećom konkurencijom – vodećom hrvatskom PR agencijom Premisa i postali smo dio Digitel-Pristop skupine, najveće komunikacijske grupacije u ovom dijelu Europe. Angažman na Fakultetu me je natjerao da se povučem iz agencijske operative, ali surađujem na nekoliko važnih projekata kao savjetnik za strateško komuniciranje.
LS.: Napisali ste i “Priručnik za razumijevanje odnosa s javnošću”, a taj predmet predajete i na Fakultetu. Jesu li oni koji se time bave u našoj zemlji svjesni pravog značenja tog posla?
B. S.: Odnosi s javnošću su postali nužnost, a nikako luksuz. Kao što imamo menadžere financija ili prodaje, tako imamo menadžere koji upravljaju svim komunikacijskim procesima i brinu o najdragocjenijoj imovini tvrtke – njezinu ugledu! Ova struka u Hrvatskoj je relativno mlada i zato tek posljednjih godina imamo dovoljan broj stručnjaka školovanih za ovo područje. Ova će struka i dalje rasti, a od onih koji se njome budu bavili tražit će se još više znanja, brzine i poznavanja medija, te branše za koju rade. Kroz Hrvatsku udrugu za odnose s javnošću uvest ćemo i licenciranje.
LS.: Zašto oglašavanje kroz reklame u medijima gubi pozornost publike i kredibilitet?
B. S.: Zato što nas reklame zasipaju s radija, televizije, jumbo plakata, iz poštanskih sandučića, mobitela. Zar mislite da netko ima volje i živaca sve to analizirati? Stoga morate biti drugačiji, originalni. Zbog toga se budžeti preusmjeravaju na druge oblike komuniciranja, osobito odnose s javnošću, koji ne uvjeravaju, već samo informiraju i educiraju.
Za potrebe doktorata proveo sam opsežno terensko istraživanje o imidžu Hrvatske. Susjedi imaju dobro mišljenje o Hrvatskoj, ali mi taj dobar imidž nedovoljno koristimo. U utrci za članstvom u EU zaboravljamo iskoristiti šanse koje nam pruža regija, gdje smo lider…
LS.: Stječe se dojam da hrvatski političari Vaše i usluge i znanja Vaših kolega nedovoljno koriste?
B. S.: To najbolje možete procijeniti na temelju njihova ponašanja. Iskreno, rijetki političari prihvaćaju kritiku, a bez suočavanja s vlastitim pogreškama nema pomaka nabolje. Međutim, imam i dobrih iskustava. Moramo shvatiti da nitko od nas nije nadaren baš za sve i da za neke stvari moramo angažirati stručnjake. To je uvijek najisplativije.
LS.: Kako ocjenjujete kredibilitet hrvatskih medija?
B.S.: Često se kaže da društvo ima onakve medije kakve zaslužuje. Hrvatski mediji su u krizi, a posebice novine. Previše je žutila i crnila, tračeva, poluinformacija i crne kronike. Većina informacija je površna, neprovjerena, polupismena i beskorisna. Sve više ljudi nema vreme-na ni volje čitati takve informacije. Zbog toga padaju naklade naših dnevnih i tjednih novina. Mislim da će na cijeni dobiti kvalitetni sadr-žaji, koji ne podcjenjuju publiku, već nam pomažu da lakše donosi-mo ispravne odluke i nazore o svijetu oko nas. Vrijeme je da se naši mediji uozbilje i postanu profesionalniji.
LS.: Stalno se govori o nedostatku etike u novinarstvu. Kako biste riješili taj problem?
B.S.: Zakonskim rješenjima. Kad pravosuđe profunkcionira, novinari će redovito tražiti informacije s obje strane i dodatno provjeravati činjenice, a urednici će dvaput razmisliti kakav će naslov sutra objaviti. I strukovna udruga bi novinaru koji je prekršio profesionalna načela morala uskratiti licencu za rad, kao što je to slučaj u zapadnim zemljama. Kad struka bude dovoljno zrela za podizanje standarda, vratit će se i povjerenje u hrvatske medije.
LS.: Prošle ste godine doktorirali na temu “Komparativna analiza imidža Hrvatske u državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije. Pa kakav nam je imidž?
B. S.: Za potrebe doktorata proveo sam opsežno terensko istraživanje o imidžu Hrvatske. Susjedi imaju prilično dobro mišljenje o Hrvatskoj, ali mi taj dobar imidž nedovoljno koristimo u “osvajanju” regije. Jadransko more, obala i otoci najmoćniji su hrvatski brend u regiji, ali i globalnim okvirima. U utrci za punopravnim članstvom u EU zaboravljamo iskoristiti šanse koje nam pruža regija, gdje jesmo lider.
LS.: Mislite li da postoji način na koji se hrvatsko društvo može ponovno moralno i duhovno uzdignuti?
B. S.: Naravno, prije svega ako u društvu afirmiramo istinske vrijednosti. To ćemo postići i ako budemo više pošto¬vali i cijenili sebe i svoje kvalitete, a manje kopirali nazadne trendove koje nam drugi prodaju kao “cool” robu. U svemu tome presudnu ulogu imaju obiteljski odgoj, obrazovanje i mediji.
LS.: Gost ste predavač na Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija RH. O čemu tamo govorite?
B. S.: Budućim diplomatima govorim o načinima i modelima promocije vlastite zemlje u svijetu. Često se pozivam na iskustva drugih zemalja, koje su shvatile da je moderan diplomat istinski promotivni i gospodarski agent svoje zemlje.
LS.: Gostujući u jednoj TV emisiji s predsjedničkim kandidatima svojom ste elokventnošću oduševili gledatelje do te mjere da su mnogi sugerirali da se kandidirate za predsjednika države. Možemo li to očekivati u dogledno vrijeme?
B. S.: Ja imam tek 33 godine i prerano je za bilo kakvo bavljenje ozbiljnom politikom, ali je to lijepo čuti. Očito su ljudi željni novih lica i novih ideja.
LS: Čime se dugoročno želite baviti?
B. S.: Znanošću i radom sa studentima. Vjerujem da ću napisati još poneku knjigu. Trenutačno s Maticom hrvatskom pripremam op-sežnu teorijsku knjigu o upravljanju identitetima i imidžima država. Sigurno se neću smiriti ni kad su u pitanju poduzetničke ideje. Uz sve to nadam se da ću jednog dana moći raditi odnose s javnošću za hrvatsku državu. To mi je poseban izazov.
LS: Za kraj, kako provodite slobodno vrijeme?
B. S.: Savjest me peče jer nemam dovoljno slobodnog vremena. A kad ga imam, volim ga provoditi s obitelji i prijateljima ili putovati. Bez prijatelja i obitelji sve bi bilo besmisleno. Oni su mi pokretačka snaga. Obožavam dobre filmove pa često idem u kino, a bez glazbe ne bih mogao funkcionirati. Prije nekoliko godina počeo sam jahati na zagrebačkom hipodromu i otkrio uistinu sjajan sport.
http://www.livingstone-magazine.com/LS_FP/Bozo_Skoko_Interview/index.html
Razgovor objavljen u novom broju magazina Livingstone. Magazin je Livingstone dvojezični časopis za kulturu življenja, a ima ekskluzivnu distribuciju s 45.000 primjeraka u svim marinama na Jadranu, u 220 hotela s četiri i pet zvjezdica. U Zagrebu se primjerice nalazi u svakoj sobi Westina, Sheratona, Panorame, Esplanadea, u malim obiteljskim hotelima, prisutan je na svim poznatim kulturološkim događanjima. Također se nalazi i na svim boljim lokacijama Tiska. Okuplja najpoznatija pera Hrvatske kao i sve najbolje fotografe.
Koliko je magazin Livingstone ugledan govori i činjenica da je prvi hrvatski časopis kojeg će po nalogu Vlade RH, već od slijedećeg mjeseca MVPEI distribuirati u inozamstvo svim svojim diplomatskim putevima.
lj::portal