Pismo Čovjeku: U spomen Martinu Peri Borasu

Dragi profesore i prijatelju, nije li neprikladno da glazbeni anti-talent piše posmrtno slovo tebi, čovjeku koji si ne samo živio za glazbu nego živio glazbu? U pravom smislu riječi živio glazbu. Jer, kako drugačije objasniti nevjerojatnu energiju, trud, rad i strpljenje koje si morao ulagati da bi mogao održavati mnoge FRAME u Hercegovini, nastavu u Ljubuškom i Čitluku, vježbanje i sviranje po našim crkvama, nebrojene sate potrebne da se od mnoštva raštimanih glasova dobije jedan zbor?

Kako objasniti da si tako strpljivo podnosio neozbiljno shvaćanje i poigravanje s glazbom koja je tebi bila toliko važna, da smo unatoč tvome trudu toliko puta propuštali izvježbati ono što si zadao i izbjegavali probati ono što si preporučio? Kako objasniti tvoj smiješak s kojim si prihvaćao da kao učenici nismo imali volju naučiti niti nekoliko stranica koje bi izdiktirao, nego bi to pročitali iz bilježnice a ti se pravio da ne vidiš… Kako mogu shvatiti da si dopustio da naši odgovori za svakoga skladatelja uvijek imaju jednu te istu shemu: „Bio je jedan od najvećih skladatelja svoga vremena, snažno je obilježio svoju epohu djelima koja su izazivala veliku pažnju ne samo tada nego i u naše vrijeme…“?

Ne znam. Na ta pitanja nema jednoznačnoga odgovora. Ali ga slutim u onoj izreci da glazba oplemenjuje duh. Doista, imao si plemeniti duh kao malo tko u mnoštvu ljudi koje sam upoznao. Mogao si i htio voljeti ljude unatoč svemu. Bilo je lijepo s tobom razmijeniti par riječi nakon proba, otići kod tvoje Ruže na mezu, nasmijati se na uspomene koje su dozivale u sjećanje kako nama sjemeništarcima u pjevanju „note nisu puno smetale“ ili kada je tebe sa kumom Paponjom rakija sa srčanikom umalo glave došla…

Često sam ti znao iskreno dobaciti da mi svaki put izgledaš sve mlađi i mlađi, a nisam ni slutio ono što zapravo svatko zna: da pješčani sat našega života tiho ali neprekidno sipi minute, sate, dane, godine… i da dođe trenutak kada treba stati pred Onoga koji nam je povjerio i život i vrijeme. Koliko čovjek o tome može suditi, ja sam uvjeren da si ti dobro iskoristio i život i vrijeme. Uvjeren sam da si među onim ljudima koji će bez straha prihvatiti probodenu Kristovu ruku iza one tako tanke, a ipak tako čvrste granice koja dijeli život i smrt.

Iza tebe ostaje tvoja obitelj, tvoja žena i tvoja djeca. Ostaju prijatelji i đaci koji te vole. Ostajemo svi mi koji sa suzom u oku, ali s ponosom možemo reći: bio si ljudina! Stvarno, dragi profesore, bio si i čovjek i ljudina. Poslije smrti velikih ljudi ne ostaje praznina, nego naprotiv: ostaju djela, bezbrojne male i velike uspomene koje su urezali u tuđe živote. Hvala ti za te uspomene. Oprosti na drskosti da tako veliki život svedem na par nabacanih rečenica. Znam da si lako i često opraštao, znam da ćeš oprostiti i što anti-talent piše o tebi. Ali i dok ovo pišem progoni me misao: nisi li već na nebu, ne promatraš li sve ovo sa svojim karakterističnim osmjehom, čudeći se zašto od smrti pravimo toliko veliku dramu jer smo svi na putu kojemu si ti došao do kraja…

---