Ivan Zovko (1864-1900) bio je prosvjetni i kulturni djelatnik, pisac i folklorist. Bavio se skupljanjem usmene narodne predaje. Sakupio je mnoštvo običaja, legendi, narodnih pjesama i priča.Tako i ovu zapisanu na stanicama Glasnika Zemaljskog muzeja u Sarajevu objavljenu 1890. godine. Legendu prenosimo u cjelosti i u izvornom obliku: Ljuba, žena Ercega Stjepana, šetala se jednom sa svojijem dvorskim gospogjama, te se malko od njih udalji i zagje u neku malu šumicu. No što je ona dublje zalazila, sve ju je nešto dalje vuklo, a šumica ]e sve više rasla i širila se i napokon postane gustom i nepreglednom šumom. Sva u strahu i upravo izvan sebe, lutala svijetla gospogja neprestano po šumi, ne bi li kako tako našla put i izlaz, da se odavle po što po to ispriprosti.
Dok je ona tako tumarala, tražeći svoj spas, dotle su je njezine gospogje, pune brige i straha iskale i dozivale, te napokon, kad im nije pošlo za rukom, da je nagju, otigju u dvorove ercega Stjepana i kažu sve što je i kako je. Namah s mjesta bude naregjeno najboljijem junacima ercegovim, da je traže i da premetnu i obigraju brda i doline, ne bi li je gdje god našli. Ali svaki trud bio im je izlišan i uzaludan. Nje nema, te nema. Već se stalo i sunoćavati, ali od vojvotkinje ni glasa ni traga, kao da ju je more popilo. Vas dvor bio je u crno zavit i u najvećoj žalosti. Svašta se nagagjalo i opet pogovarala. Jedni su je čak držali i mrtvom, ko da je nikad ni Bog nije dao.
Ovo je mnijenje za najviše maha preotelo, kad se saznalo, kako se nenadno iz nebuha i na jednoć stvorila ona velika i strahovita šuma, koju je priča brzo napunila najužasnijim i najgoropadnijim dusima. Od te šume svak je odsle zazirao više nego od smrti. Plač i lelek orio se po cijelom dvoru i po svojkolikoj vojvodini, jer se bio glas već svuda raznio o tom nemilom i nenadnom dogagjaju.
Dok se sve ovo ovako zbivalo i dok su hrabreni junaci i prvi dostojanstvenici vojvodstva obijali gore i bregove, tražeći nesretnu gospogju, ljubu svoga gospodara, dotle je ona sva iznemogla i poništena u najvećem očajanju Da pola mrtva pala pod jedan hrast. Ovaj hrast bio je nekoć nasred srijede današnjeg Ljubuškoga, a ona. čudnovata šuma protezala se na sva četiri kraja okolo njega. U kasno već doba noći usnije kneginja vrlo lijep san, koji ju je, čisto da reknem, oživio i ozdravio, a malo za tijem se probudi i okrene ponešto na desnu stranu. Sjajna mjesečina već je bila povisoko odskočila na obzor i čarobno je provirivala kroz gusto granje. Čim se ona okrenula na desnu stranu, odmah primjeti, kako malo dalje od nje zemlja postepeno raste i visi se. Čas prije tu je bila ravna čistina, od koje je narastao najprije omalešan brežuljak, koji se sve više i više uspinjao, dok se napokon ne rastvori i zasja se svuda iz njega naokolo velika i divna svjetlost. U najvećem strahu i uzbugjenosti, , od koje se malo prije lijepim snom okrijepila, gledala je sada smrtnijem pogledom hercegova ljuba ovaj prizor. A još, kad se ukazala u onoj svjetlosti čudnovata i prelijepa gospogja, koja je bila blažena djevica Marija sa silnom množinom angjela, tada ona nije više znali, gdje je.
Smrtni strah bio je posvema obuzeo. Tresla se, kao šiba na vodi. Na to će joj reći sveta bogorodica: „Ne treba, draga, ni najmanje da se bojiš. Sami je Bog htio, da ti ovamo zagješ i da se sve stvori, te da me izbaviš iz crne zemlje. Mnogo je godina, otkako čamim pod zemljom. Ja sam bila prilika samo djevice Marije; pa kad su navalili na crkvu i razorili je, spasla sam se pod zemlju od griješne ruke. Bog mi je bio još onda naredio, da će me izbaviti nekakva kraljica, koju eto u tebi vidim. Lijepa nek ti je hvala i prosto ti bude zaželjeti, što se samo pomisliti može, a ja ću ti to odmah ispuniti”.
Kad je to čula i razumljela kneginja, malo se povratila i došla sebi i zaželi da na onom mjesta postane grad. Odmah čim je ona to i pomislila, istoga onog časa stvori se lijep grad, a one šume nestane, ko da je nije nigda ni bilo. Kneginja, kako je bila dobra i pobožna, pokupi iz cijele svoje zemlje sve siromake i jadnike, što ih je bilo, te im pokloni onaj grad i u njem ih nastani. A ti siroinaci i jadnici, da se što zahvalnijim pokažu prema svojoj dobročiniteljici, prozovu taj poklonjeni im grad „Ljubuški” po njezinom imenu Ljuba i što ih je kao rogjena majka ljubila, pa se tijem imenom taj grad još i sada zove.
