Sjeverna pariška željeznička stanica sliči i danas, kao i svakog dana u ovo vrijeme, na uzavreli ljudski mravinjak, iako je još u toku štrajk osoblja prigradskih vlakova i pariškog metroa, a usto je i – minus pet.doletjelih i pobjeglih od zime, uzvodno Sienom, sa Atlantika.
A tu, pored stanice Gare du Nord, nalazi se i znamenita klinika – svojevrstan centar za reanimaciju najtežih bolesnika koji su ovdje upućeni iz drugih bolnica, posebno onih bolesnika koje i starost zove da odu sa ovog svijeta. Tri je sata poslije podne kad je ovdje dozvoljena posjeta bolesnicima, a koja traje točno do pet sati. Sniježi !. . Hladan mi vjetar ledi pocrvenjelo lice dok koracam u posjetu.
Uz vanjski zid ove znamenite bolnice, gdje je nekada žuborila česma (dok nije, prije tridesetak godina, zamukla zauvijek), leže na hladnom asfaltu, jedan pored drugoga – čovjek i pas. Stiskaju se jedan uz drugoga i vrpolje ispod deke, koju im je, zasigurno, ovdje doturila jedna od mnogobrojnih humanitarnih organizacija koje se brinu o beskućnicima u Parizu, a kojih u ove zimske dane ima preko dvadeset tisuća. Tako bar kažu. Pas nervozno cici, a čovjek umorno jeci i cvokoće od zime, kao da je u groznici. Samo mu se ispružena ruka vidi – iz koje mu golubovi, u letu, otimaju komadiće kruha.
Nitko od mnogobrojnih prolaznika i ne obraća pažnju na njih. Čak ni svećenik, koji samo zastaje za trenutak, a onda zabrinuto produžuje dalje. U sobi broj jedanaest, na trećem katu ove specijalizirane bolnice, nepomičan i nijem, opružen na krevetu i bez ikakve mogućnosti da se sam pokrene, leži Faik Dizdarević i teško diše, boreći se sa devedesetim godinama života. . . Porijeklom je iz Vitine, a pisac Zijo Dizdarević je njegov brat. Rođeni !
Dok ulazim, Faik otvara umorne oči i pojavljuje mu se njegov poznati osmjeh, ali drhtavo i sporo, onda naglo zastaje i gasi se odjednom.
Jedino mu otvorene oči govore da je još živ. I da, uz pomoć specijalnog slušnog aparata, još uvijek dobro čuje. Govori sporo, razvučeno i bolno- ali su mu, začudo, rezoni ostali netaknuti. Kao u mladića. To mu je jedino ostalo živo. I zato on voli kad ja dođem, jer od mene očekuje da mu svaki put ispričam poneku, uvijek novu priču, koju sa napregnutom pažnjom i sa zahvalnošću sluša, ma kako bila duga. A ja mu svaki put i najavim o čemu ću mu pričati idući put. Zato mi je sada rekao : Danas je o -fra Hazimu !. . .
Tako ja Faiku dođem kao neka muška Šeherzada koja mu dolazi u posjetu, i koja mora da se trudi da mu pricom uljepša dane i odagna strahove od smrti, a ona je u ovoj bolnici sastavni dio života. I gdje su sirene mrtvačkih kola uobičajen zvuk. Tako tim pričama Faik Dizdarević-Vitinjanin, povezuje svoje dane između moje dvije posjete.
-E, sada pričaj, kaže mi bolno i otvara oči.
-Ovoga puta sam priču i napisao, kažem Faiku i uzimam papire.
-Nije važno-čitaj!. . Ali čitaj kao da pričaš. . . važi ?
-Važi !
Prozor je već zastrt pahuljicama snijega, a meni se čini da, tu pored mene, leži dječak Faik Dizdarević i nagoni me da mu pričam o danima koje smo nas obojica smatrali sretnim.
“. . . Dok su, Faik, druga djeca igrala, smijala se, pjevala, ili su naprosto bez ikakvog povoda plakala, dječak Hazim Krehić je, u osami, postavljao sam sebi mnoštvo pitanja, kao sto su: -Zašto se neki dijelovi njegovog brdovitog i strmog Ljubuškog zavičaja zovu:Crkvice, Vodica, Hercegusa, Zabljak, Gozulj, Gujista, Pobrisce, Glavica. . . I mnoga druga pitanja postavljao je on sam sebi, a i drugima, ali je na većinu tih pitanja, ponajčešće, dobivao dvosmislene i nepouzdane odgovore. A najčešće su mu pitanja ostajala bez odgovora, kao sto je odgovor na pitanje:ZAŠTO JE ZNAMENITI PUTOPISAC EVLIJA ĆELEBIJA LJUBUSKI NAZIVAO “PAKLENI ZAVICAJ?”. . . Ili, ili-zašto je u ljubuškom kraju godine 1905. bilo gotovo sto posto nepismenih, te kako je bilo moguće da neki fra Didak Buntić opismeni, sam samcat, trinaest tisuća ljudi- i to od 1910. do 1914. ? To ga je pitanje posebno zaintrigiralo. Postavljao ga je on mnogima, ali ti mnogi su bili, uglavnom, nepismeni pa mu i nisu mogli da odgovore. Zato se, jednoga dana, osmjelio da to pitanje postavi svom ozbiljnom ocu, koji je tada bio profesor na Muslimanskoj gimnaziji u Sarajevu. Profesor Sukri efendija Krehić, često iznerviran beskrajnim dječjim pitanjima, nimalo očinski, odbrusio je kronično znatiželjnom sinu:
-Stalno me bombardiraš nekim svojim djetinje glupim pitanjima, kao starmali !Kad bude vrijeme, saznati ćeš i to. . . Uostalom, upisi se u Učiteljsku školu i tamo ćeš dobiti odgovore na sva svoja pitanja. . . a možda postaneš i-FRA DIDAK DRUGI, okretao je na šalu otac, braneći se od njegovih dječjih pitanja.
Ali, dječak je bio naprosto opsjednut i mnogim ozbiljnim pitanjima, ne samo onim o Evliji Ćelebiji i fra Didaku, a očev savjet je shvatio ozbiljno-odlučio je da postane učitelj !
Čak je, poučen lošim iskustvom sa odraslima, počeo i sam da traži odgovore na mnoga pitanja. Posebno je bio ponosan na svoj zaključak da je Evlija bio u pravu, jer je svaki nepismeni zavicaj, zapravo-PAKLENI ZAVICAJ!
I sa tim svojim zaključkom i tom svojom istinom, kao sa zagonetnom i lijepom suputnicom, Hazim Krehić je počeo formirati svoje dječje snove.
Tako su prolazile godine. I tako je, iznad njegovog kamenitog zavičaja prohujalo mnogo proljeća, ljeta, jeseni i zima. . . Prohujalo je, Faik, mnogo proljeća, ljeta, jeseni i zima, Hazimu Krehiću-u postavljanju pitanja i u traženju odgovora. Ali i mnogo vremena od onog dječaka Hazima Krehića sa Gozulja, do ovog sada Hazima-visokog, naočitog, uozbiljenog i sijedog čovjeka, koji tu sada stoji pognute glave pored groba fra Ilije Petrovića, profesora vjeronauka u klobučkoj školi, u kojoj je Hazim Krehić dobio svoje prvo zaposlenje kao učitelj. Sa buketom ocvalih, crvenih ruža iz svoje izbeharale, strme bašče na Gožuli, stajao je sada- profesor Hazim Krehić kao kameni spomenik i zurio ukočeno u skromni grob fra Ilijin te, iza spuštenih trepavica, vrtio svoj dramatični životni film. . .
Bila je godina 1920. Bio je tada mlad, ambiciozan, lijep i učen dvadesetogodišnjak. Za uspješno završenu Učiteljsku školu, dobio je tada od oca na dar-nov novcat bicikl. Obradovao se Hazim tom lijepom i iznenadnom daru kao malo dijete, jer je tim riješio i važno pitanje svojih svakodnevnih putovanja u Klobuk, i opet nazad kući. A scene prvog dana učiteljovanja, Hazim Krehić nikada nije mogao zaboraviti. Cijelu noc nije mogao spavati od uzbuđenja. Ležeći poledjice, zurio je sa kreveta u potkrovlju kroz otvorenu badzu na krovu i promatrao zvjezdano, plavo nebo iznad Gozulje, na kome se pred zoru, ili mu se to samo tako pricinilo, pojavio mlad polumjesec-kao neki islamski znak, nekako ostar, svijetao i hladan kao mesingana ploca.
Ustao je prije zore i zastao na Gozulji pored cesme. Jedva je u mraku napipao lulu, iz koje je tekao debeo i hladan vodeni mlaz, da bi uzeo Avdes!. . I pomolio se.
Putovao je po mraku, izlokvanim drumom, sve do Vitine i-(sjecao se on sada), mislio stalno na ocevu preporuku da se, usputno u Grabovom vrelu, navrati u kavanu Ante Grbavca Josipova, njegovog druga iz djetinjstva, te da mu samo kaze da je on Hazim Krehić, sin Sukri efendijin. I nista vise. Samo to da mu kaze. . .
A tim nesigurnim i izlokanim makadamskim putem, Hazim nikada do sada nije prosao, iako ga od Klobuka dijeli samo petnaestak kilometara.
I tog svog prvog puta na biciklu kroz Vitinu on se nostalgicno sjecao, kao i krakog predaha-tek toliko da se napije vode sa izvora Vriostice. I pitanja se sjecao koje ga je tada mučilo:Da li je Hasanaginica, u pjesmi opjevana, zaista bila Ljubusanka udata u Vitinu, a nesretno napustila muza i vratila se u Ljubuski te, po starom obicajnom pravu, morala ostaviti djecu u Vitini, kao sirotice?. . A onda, kad ju je kao ljepoticu zaprosio i sam Imotski kadija i kad su svatovi prolazili kroz Vitinu, ona je, guseci se u suzama, htjela da vidi svoje sirotice. . . !
Stojeci tako iznad fra Ilijinog groba, sada se profesor Hazim sjecao kako je to pitanje postavio i fra Iliji, i kako mu je on odgovorio da bi to tako i moglo da bude, s obzirom da je Hasanaginici, zapravo, pravo ime bilo DELFA, sto je, kako je naglasavao fra Ilija, tipicno i istorijski ljubusko ime, podjednako zastupljeno-posebno u to vrijeme, i kod krscana i kod muslimana. Od pamtivijeka!
Navratio je on i u kavanu Ante Josipova u Grabovom vrelu, vitinskom naselju, koje je samo par kilometara udaljeno od klobucke skole u koju sada on ide na svoj prvi uciteljski sat, a koja je smjestena u privatnoj kuci ugledne kuce Petrovica-Dujmovica.
-Ne,nije moguce! Ti si Sukri efendijin sin? Ma nije moguce, odkud sad Ti. . . hajde sjedi evo ovdje, popi kavu, jesi li gladan?. . .
Taaakkoo, sjedi bas ovdje, tu ti i otac sjedi kad god iz Sarajeva dodje u Ljubuski!. . Eh, prodje veseli Sukri efendija sve kavane od Ljubuskog do Vitine, i evo ga kod mene. Eto, sad ima i sina, pa-dobro dosao!- govorio je mladicu Ante Josipov, visok, naocit i snazan covjek, iskrenog osmjeha i gospodskog stava.
Sjecao se tako Hazim, stojeci tu iznad groba fra Ilijinog, vec zaraslog u travu, kako ga je tada -tu u kavani, posluzivala desetogodisnja djevojcica, Antina kcerka Marija, koju su od milja zvali MARECKA. Vesela i vragolasta djevojcica, na Hazimovu radost, isla je u skolu i to u Klobuk, a to je mladicu bila sansa da od nje cuje mnoge novosti o skoli u koju ga je sudbina poslala. I zajedno s djevojcicom, na molbu Antinu, vozeci bicikl pored sebe-Hazim Krehić je posao na svoj prvi cas u Klobuckoj skoli. . .
Na ovom dijelu svoga razmisljanja i svojih uspomena, tu pored groba fra Ilijinog, Hazimu zadrhta buket ruza u ruci i on ga njezno polozi pored kriza, pocistivsi malo oko groba, a onda sjede na jedan izdvojeni kamen. Da razmislja.
Slike njegovog prvog skolskog dana zaigrase mu tu pred grobom fra Ilijinim: Djeca su ga docekala sa mrznjom u ocima, i u postupcima. Neki su zvizdali, neki spominjali Turke neko je glasno opsovao Muhameda!?. . I to je bio povod(sjecao se Hazim)da se gomila ucenika, kao u nekom mladalackom ludilu, odjednom zatalasa i da svi pocnu glasno da zvizde i da psuju. Samo je djevojcica Marecka stajala kao ukopana, tu pored Hazima, i nije mogla da razumije nista.
Galamu je cuo i fra Ilija, profesor vjeronauke u Klobuckoj skoli, i izisao iz zbornice u dvoriste. Na pojavu fra Ilijinu, koji je drzao u ruci svoj staracki stap kao ovecu toljagu i bio namrgodjen i crven u licu-odjednom, kao da su vjetrom odneseni, umukose svi djecji glasovi. I sve oci bijahu uperene prema fra Iliji. A fra Ilija, nijem i srdit u isto vrijeme, nije nista progovarao, samo je dugo sibao pogledom jednog pojednog ucenika i na kraju, kratko i ostro rekao:Svi u ucionicu broj jedan!. .
Sta se tamo u ucionici događalo, Hazim nikada nije saznao, a nikoga on o tome nije smio ni pitati. Niti je ko Hazimu smio o tome govoriti.
Vec tog istog dana izmijenila se atmosfera u skoli i odnos prema ucitelju Hazimu Krehiću. Odmah ga je primio direktor skole, predstavio ga ostalim uciteljima, a fra Ilija ga je osobno uveo u ucionicu broj jedan i predstavio ga sedmogodisnjacima, ucenicima prvog razreda. I odmah u pocetku sata, fra Ilija je naucio djecu kako se zove njihov prvi ucitelj, trazeci od njih da glasno, onako u zboru, ponavljaju ime :Hazim Krehić !
Fra Ilija se, na kraju, obratio Hazimu molbom da, ako moze, dodje poslije nastave u njegovu sobicu, koju je on nazivao “ćelija”, tu odmah pored crkve. I izisao iz ucionice.
Mladi ucitelj je ostao sam ispred djece. Nije se zbunio. Prilazio je jednom po jednom uceniku i pitao ih za ime, i jos ponesto, a onda je iz unutarnjeg dzepa izvadio malu, drvenu, svijetlu frulicu i poceo svirati. Djeca su, ponajprije, zanijemila od iznenadjenja, a onda pocela lupkati po klupama, u taktu muzike koju su slusali. Cak je i direktor skole, cuvsi neobicnu muziku iz ucionice prvog razareda, otvorio polakovrata da vidi sta to mladi ucitelj radi, a onda ih isto tako polako i pazljivo zatvorio.
Na kraju prvog casa, sva su djeca coporativno izisla u dvoriste, nastojeci da budu sto blize svom ucitelju, nastojeci da ga dodirnu i moleci da im svira. Hazim je na tu molbu otisao do svog bicikla i iz posebno objesene torbe izvadio novu novcatu tamburicu, koja se presijavala na zarkom hercegovackom suncu. Onda je izvadio bijelu krpicu i brisao tamburicu, kao da je ziva. I poceo da svira. I da pjeva. To je bio povod da se i sva druga djeca okupe oko njega, a fra Ilija je stajao na onom istom mjestu gdje je jutros bio ljut kao ris, i smjeskao se.
Prva do Hazima, nekako se nasla bas ona mala Marecka iz Grabovog vrela, ucenica cetvrtog razreda, koju ce on danas i da vrati kuci. Ona je pljeskala u taktu muzike sa Hazimove tamburice.
Tako je vec prvi cas donio nesto kao slavu mladom ucitelju. Neki su se stariji ucenici cak javno izvinjavali za ono sto se jutros desilo, ali Hazim nije obracao paznju na njihove rijeci, nego je svakog pojedinacno milovao po glavi i dozvoljavao im da malo udaraju po zicama tamburice, za koju je fra Ilija kasnije govorio da, “u Hazimovim rukama izgleda-kao da svira sama!”
I tako je zavrsen prvi skolski dan ucitelja Hazima Krehića. Cekao ga je, toga dana, jos samo susret sa fra Ilijom u njegovoj “ćeliji”. Tamo je posao sa onom Mareckom, jer je ona poznavala i ćeliju i fra Iliju, koga je bas ona posluzivala svaki put kad dodje u ocevu kavanu u Grabovom vrelu.
Hazim je ostavio djevojcicu pored bicikla, a sam se popeo na prvi sprat male kucice, u kojoj ga je docekao fra Ilija i uveo ga u “ćeliju”. ćelija je Hazimu licila na minijaturnu biblioteku, sa malim stolicem i vostanicom na njemu. I krevetom zastrtim bijelim i debelim pokrivacem od sukna. Fra Ilija se tada (sjecao se zivo Hazim), onako poguren, oslonio na zid i prekrizio ruke, tako da je (cinilo se Hazimu) sličio na ostarjeli nisan nagnut na jednu stranu, u napustenom muslimanskom groblju.
I sada, tu pored fra Ilijinog groba, kao ostarjeli profesor Hazim Krehić-on se zivo sjecao tog fra Ilije koji je, kao i svi Petrovici, bio onako-malo “na svoju ruku”.
Govorio je malo i rijetko izlazio iz svoje ćelije, u kojoj se, uglavnom molio, ili citao Bibliju. A kad bi i izlazio, bilo je to -ili na misu, ili u skolu na sate vjeronauka. Kretao se sporo, tiho i necujno kao sjena i tako, svojom povucenoscu, skretao paznju na sebe. Hazim se tu, pored njegovog groba, posebno zivo sjecao svog prvog ulaska u ćeliju fra Ilijinu sa velikim, zidnim raspecem i vostanicom koja je stalno gorila. Posebno se sjecao njegovih rijeci koje mu je uputio, onako oslonjen na zid, i to bez uvoda:
-Evo, dijete, mozes doći svakog dana u ovu moju ćeliju kad treba da molis po svom zakonu. . . Prostri ovu, ev ovu malu serdzadicu i klanjaj, te tako i molitvom vezuj svoje dane u Klobuku. . . Nemoras Ti, moj Hazime, da molis Boga da te vas svijet slusa i gleda”-govorio mu je tada fra Ilija, dok ga je mladi Hazim Krehić slusao sa zaprepastenjem!. .
I tako je i bilo. Uglavnom je tako bilo!
A svaki put, kad bi Hazim dolazio u fra Ilijinu ćeliju na molitvu, sto se događalo vrlo rijetko i to samo petkom, fra Ilija bi se tada uvijek nasao u “nekom poslu” u dvoristu, ili oko crkve. To nije promaklo ocima saldzija klobuckih koje su, doduse, to samo tiho i gotovo bezglasno saputale-kako” fra Ilija u crkvenom dvoristu “UZIMA AVDES!”. . .
To do fra Ilije nije dopiralo, niti se ko osudjivao da se na taj nacin s njm sali, ali je dopiralo do Hazima- koji se grohotom smijao ovoj seljackoj “ujdurmi”. Medjutim, ni on nikada nije smio da to, cak ni u sali, isprica fra Iliji.
Tako su tekli Hazimovi jednolicni dani u Klobuku, sve do jednog dana!. . Jednog dana, kad se oko Hazima okrenuo svijet. Kad se oko Hazima sve izmijenilo.
Naime, fra Ilija je pao u postelju, danima se nije oglasavao, a u ćeliji nikoga nije htio da prima. Djeca su ostala bez Vjeronauka, a Hazim bez fra Ilije!
Neocekivano i odjedanput, poceli su da teku dani bez fra Ilije.
A jednog od tih dana, dotrcala je do Hazima ona mala djevojcica Marecka i priopćila mu da ga fra Ilija hitno zove u “ćeliju”, i to odmah!
Hazim je trkom stigao do ćelije fra Ilijine i pokucao. Niko se nije javljao. I tako dva-tri puta, a onda lagano. . . otvorio vrata. . . Na krevetu je lezao fra Ilija u habitu, blijed u licu kao brasno, i bezglasno otirao svojom teskom, starackom rukom, znoj sa cela. . . .
-Sjedi Hazime. . .
Hazim je sjeo i primakao se blize. Fra Ilija je, gledajuci nepomicno u jednu tacku na plafonu!, mirno nastavio:
-Starost je, moj Hazime, kao mladost koja je zauvijek prosla. Kad covjek ostari, i onemoca. . . ev ovako kao ja, onda su svi putevi teski, razdaljine duze i usponi strmiji. . !
I sto je najteze, govorio je sa zastajkivanjem fra Ilija, sve se tada okrene protiv starosti. . . Sve osim Boga!A Bog je jedan, moj Hazime. Kao sto je i ovaj prolazni zivot covjekov -jedan.
A Bog je jedan, moj Hazime, ma kako mu se mi molili-govorio je fra Ilija, kao da pravi uvod za nosto sto je vazno, sto je vrlo vazno! -Ti si, moj Hazime, mlad i vole te te ljudi ovdje. To je vazno. To je jako vazno!. . . Nego, imam jednu ideju:Bili Ti, Hazime, ako ti nije tesko i ako, s tim u vezi, nemas nekih vjerskih zapreka i smetnji. . . BI LI TI MOGAO MENE DA ZAMIJENIS I PREDAJES VJERONAUK UMJESTO MENE, DOK SE JA PRIDIGNEM?A ja bi ti pripremio Program?
Sjedeci na onom kamenu pored fra Ilijinog groba, profesor Hazim Krehić se trze, malo se strese, cak se i nasmija prilazeci blize grobu, da bi po njemu rasprostrao ruze iz buketa koga je ovdje donio. Tri najljepse ruze povezao je jednu za drugu i stavio ih na kriz, na ono mjesto gdje je bilo fra Ilijino ime. I tu, kao i uvijek, Hazimu je lice fra Ilijino bilo zivo ispred ociju, kao da je sada- tu ispred njega.
I toga se sjecao nebrojeno puta u svom zivotu, posebno u vrijeme studentskih dana, za vrijeme kojih je, onako nostalgije radi, uvijek nosio medju studentskim skriptama i onaj fra Ilijin “PROGRAM VJERONAUKA”. Ali, kao i danas pred njegovim grobom, nikada nije mogao da objasni-zašto uvijek kad se sjeti te scene u fra Ilijinoj ćeliji, odmah predje sa mislima i na fra Ilijinu sahranu, na kojoj je on bio prisutan i sjedio na ovom istom kamenu na kome sjedi i sada, tuzan kao i na sahrani.
I tu, kao i danas ovdje, on je u mislima bio u fra Ilijinoj “ćeliji”u kojoj je prvi put zaplakao kao dijete.
Naime, JEDNOGA DANA FRA ILIJA NIJE DOSAO U SKOLU. Ni sutradan. Ljudi koji su dolazili do Crkve, pricali su da fratar nece nikome da otvara vrata, uzalud su ga zvali.
Drugoga dana, direktor skole je poslao Hazima da ga udobrovolji da otvori vrata, jer se zakljucilo da Hazima fra Ilija nece odbiti, osim toga Hazim je jedin i imao kljuceve od njegove “ćelije”.
U Dnevniku skolskom bilo je tada upisano. . “Da je fra Ilija te noci, i to u snu, ispustio svoju plemenitu dusu i otisao, po Bozijem pozivu, u ljepsi i vjecni svijet.
Njegovo ukoceno tijelo, ispruzeno na krevetu u ćeliji, pronasao je ucitelj Hazim Krehić, provalivsi vrata, posto se fra Ilija na pozive nije odazivao, a kljuc je ostavio u zakljucanim vratima. Iznutra!
I to je bila ta scena u fra Ilijinoj “ćeliji”koje se Hazim najcesce sjecao i zasuzio, kao i danas na ovom kamenu pored fra Ilijinog groba. I svaki put u takvim situacijama, Hazim bi, kao neizljecivi optimist, prelazio na onaj dan kad je od fra Ilije zamoljen da predaje vjeronauk u Klobuckoj skoli. I kad je to prihvatio, uglavnom iz ljubavi prema fra Iliji, i prema djeci. I to su dani kada je Hazim poceo da radi novi, dodatni posao. Bila je to velika senzacija za skolu, za selo pa i za cijelu Bekuju i Nahiju.
A bilo je protesta, komentara, cak i prijetnji. Nije sala da se nesto desi u Klobuku sto se nigdje i nikada nije desilo. Nikada Sto se nigdje i nikada nije desilo, i to u selu u kome se pjevalo:”Klobuk selo u cara te nema, jer u tebi turske kule nema”!. . I onda bas tu da katolickoj djeci vjeronauk predaje jedan musliman-govorkalo se, sa puno nevidljivog, ali i stvarnog ogorcenja. Ali, sve je to u svojim rukama cvrsto drzao fra Ilija i uspjesno, bez pogovora, neutralizirao-i to, prvo šutnjom, ignorancijom i velikim autoritetom u narodu. A taj autoritet je bio iznad svega toga. Na kraju, fra Ilija je i sa oltara, onako onemocao, najavio -da o vjeronauku ima ko da brine, i da o tome nema vise nikakve price!. I tako su sve price o vjeronauku u Klobuckoj skoli, bar javno, prestale. Sve dok nije dosao kraj skolske godine. A onda je sve krenulo u drugom, neocekivanom, pravcu.
Skolski inspektorat se posebno pozabavio skolom u Klobuku, i posebno predmetom:VJERONAUK. . . A i rezultat je bio iznenadjujuci!
Glavni skolski inspektor je, uz suglasnost fra Ilijinu, dao najvecu ocjenu Cazimu Krehiću, predavacu predmeta VJERONAUK u klobuckoj skoli! Ali, ne samo to. Usto je dosla i nagrada od hiljadu dinara. Hiljadu dinara-godine 1920!
Kako seljaci sve mjere svojim mjerilima, mnogi su bili gotovo zabezeknuti-kako neko moze dobiti tolike pare za koje se moze kupiti-najbolja krava?!
Ali, sve to nije moglo biti i bez vraga. Ljudi su o tome zbijali sale i izmisljali svakojake price, koje su se sirile po selima kao iznenadni pozar i sluzile, uglavnom, za uveseljanje. Prosirio se i vic- kako je tih hiljadu dinara, zapravo, dao fra Ilija licno-da bi platio Hazimu “sto ga je naucio da uzima avdes”!. .
Cak je i ona mala Marecka, jos od prvih dana “Hazimova vjeronauka”, po selu i u kavani rastrubljivala kako je ucitelj Hazim novi fra Ilija, a ona mu je i dala ime-“fra Hazim”!I od tada su ga svi poceli tako i zvati-fra Hazim! U to vrijeme, u kavani Ante Josipova u Grabovom vrelu igrana je cesto ista predstava, kad bi se ucitelj Hazim navratio tamo. Mala Marecka bi oblijetala oko njega i zadirkivala bi ga: Hajde, ispovidi me fra Hazime. . . ispovidi me, vikala bi ona po kavani i imitirala Hazima kako se pogresno krsti!
A nevista Kata Tica, kako su zvali Mareckinu majku, ganjala bi je metlom po kavani i vikala za njom : Kus, kus. . . tebe ni biskup ne bi moga ispovidit-toliko je vragova u tebi. . . kus!
Ali, djevojcica se nije smirivala. Oblijetala bi oko Hazima i dalje-i zadirkivala ga, a on se nije ljutio, nego se i sam ukljucivaao u “predstavu”:
-Bili se ti mala udala za mene?. . okretao je Hazim pricu na salu.
– Ne, nebi se nikada udala za tebe!. . . Nikada !
-A zašto, je li zato sto sam ja musliman-pitao je Hazim, a kavana se grohotom smijala.
-E, nije zato, smijala se glasno djevojcica, -nije zato. . !Nego, ti si pra Hazim, ti si pratar, a pratri se ne zene!. . .
-Dobro, nije se dao Hazim, doci ces ti meni u Ljubuski, prevest cu ja tebe na islam inaturit ti feradzu na glavu, pa kad te Hodza opatrzi!. . .
I svi su se gosti u kavani smijali ovom dijalogu, osim neviste Tice. Znala je ona, ako se ovo nastavi, da bi vrag mogao odnijeti salu, i zato je pozvala svoju stariju kcerku Kristu, odraslu i ozbiljnu djevojcicu, da zamijeni sestru, a Marecku je otjerala na neki drugi posao.
-I eto tako, moj dobri Dizdarevicu, svako cudo u Hercegovini traje tri dana, jer gazamjenjuju druga cudesa. !. . Oko Hazimovog zivota, Faik, te tog jedinstvenog i izdvojenog slucaja, kao i fra Ilijinog vjeronauka, pocela je da buja, raste i osvaja -trava zaborava!Vremenom sve sve zaboravilo, sve izmijenilo, sve osim jednog. Ime Hazima Krehića tada je malo dopunjeno, samo malo dopunjeno. Svi su ga od tada zvali kratko:PRA HAZIM!
I tako je to i ostalo dugo. Vrlo dugo. A onda se polako gubilo i nestajalo. Kao i sve drugo u zivotu samom. Ipak je Hazim Krehić, na kraju, i svojom smrcu priredio ljudima iznenadjenje: prvi put je, kazu, na jednoj muslimanskoj dzenazi ilo vise krscana nego muslimana. . . Tako se pricalo, pa se i to zaboravilo.
I eto, moj Faik, moj dobri Vitinjanine-to je to!To je ta prica. Za danas. Faik. . . za danas ti je: CICA MICA-I GOTOVA PRICA!, rekao sam Faiku Dizdarevicu i ostavio mu tekst price pored jastuka.
-Cica mica. . . cica mica, ponavljao je sa usiljenim osmjehom Faik, gledajuci listove teksta price, tu uz njegovo uzglavlje.
-Eto, ostavljam ti to kao Novogodisnji poklon, kakav je da je, kakav je da je-od srca je, rekao sam Faiku i prisao prozoru. Padao je i dalje snijeg.
-Prica je neobicna, moram da ti kazem- i nevjerovatna. I nezamislivo je da bi moglabiti istinita, posebno ne u Hercegovini!. . . Gdje Ti, zapravo, nadjes te price?Ja tu nikada nisam cuo-govorio mi je Faik kao stari i iskusni novinar, koji uvijek trazi izvore i dokaze.
Otsetao sam ponovo do prozora. Soba je zaudarala na lijekove, a Paris je vec bio prekriven snijegom. Okrenut tako ledjima Faiku, odgovorio sam mu:
-Dokazi, dokazi ! Zašto dokazi?. . A zar prica, zapravo saga, ne bi bila isto tako vrijedna da ju je narod smislio i prenosio s koljena na koljena, kao snove ?
Kao stremnjenje ka ljubavi medju ljudima?. . . Jer, narod kaze:”kad prestanemo voljeti i sanjati-prestacemo i zivjeti!”. . Ni CRVENKAPICA, Faik, nije istinita, ali se ipak na njoj odgajaju generacije!. . A nasa prica je, u osnovi, istinita. Imaju i dokazi. Prvo, to je zabiljezeno u Crkvenoj kronici.
Drugo, prica je zapisana, kad vec trazis preciznosti, i u knjizi koju je pripremila zagrebacka “STVARNOST”, i to godine 1974, preciznije-knjiga druga, stranica 152. HRONIKE O LJUBUSKOM KRAJU!. .
A i da nije toga, moj Faik, da i nije toga-ima i treci dokaz, jaci od prva dva. I to iz usmene tradicije, koju prenose bake i nene unucima. Naime, ona mala djevojcica Marecka iz Grabovog vrela, i iz nase price, postala je Faik, postala je – tisuću devesto trideset i četvrte godine, postala je, Faik-moja MAJKA, moja majka Marecka! I umrla je u devedesetoj godini 1999. i sahranjena u Vitinskom groblju, tu pored svog oca Ante Josipova i majke Kate Tice-prva grobnica lijevo, odmah na ulazu. Ima i slika. Zagonetno se Mara smije, kao da je ziva. Bog joj dao pokoj dusi!. . .
-VIZITA. . . VIZITA. . . prolomio se zvonki zenski glas hodnicima bolnice za reanimaciju najtezih bolesnika uz stanicu Gare de Nord!To je bio i znak da je posjeta zavrseena, da dolazi liječnički konzilij, i da se sobe moraju
brzo napustiti. Na izlazu, glavni doktor mi kaze:
-Za Dizdarevica pitate. . . Izvuci ce se, izvuci ce se on, jos nekoliko dana i poslati ćemo ga kuci-Vidite kako se smije kad to cuje!. . I jos k tome cuje od mene!
Izisao sam napolje. Snijeg je vec pokrio Paris, oh Boze! Snijeg u Parizu-pa to je pravo cudo!. . A i onaj pokrivac iznad covjeka i psa prekrio je snijeg- te izgleda kako gomila snijega dise! Odnekud se, odjedanput, oglasise zvuci cegrtaljki i uzvici gomile ljudi. To su strajkaci u sukobu sa policijom.
– Eh, bas je ovaj zivot- pasji zivot, pomislih. Trebalo bi vise vjerovati u cuda. Naprimjer, da Faik stvarno ozdravi i da, poslije dvadeset godina neuspjesnih pokusaja, zajednicki posjetimo Vitinu-posjetimo Vitinu zaista, a ne samo u pricama.
E, to bi vec bilo cudo. Zapravo, bilo bi to-cudo nad cudima!A cuda se zaista i događaju.
Posebno onima koji vole. . . I koji vjeruju !