Tko sam ja da ti sudim?!?

Imam tu priliku (ili nepriliku, kako se god okrene) svako malo čitati dvije, a često i više strana jedne te iste priče, te se svakodnevno susrećem sa velikim brojem raznih mišljenja i reakcija na često suprostavljene stvari.
Nije to ništa čudno. Kako se meni čini, ljudi ovdje kod nas, u Hercegovini, ali čini mi se i svi Hrvati općenito neprestano nešto dijele, svatko vuče na svoju stranu.

Jedni su komunjare, partizani, drugi su ustaše i fašisti, treći su izdajnici i dezerteri, lopovi i kriminalci, a četvrti su pak štreberi i/li pederi. Jabuke i kruške, rajčice i paprike, krumpiri i luk. Kako se god okrene, stalno netko nekoga etiketira, stavlja u koš, generalizira, i čini mi se ta je to već odavno postalo dio folklora ovog našeg postojanja i kulturološko-socijalnog kreveljenja.

Hercegovina direktno, kao jedna od spominjanijih regija u zadnje vrijeme može to osjetiti jako dobro na svojoj koži. Jednostavnom voljom medija (i onih koji njima upravljaju, bilo u Hrvatskoj, bilo u BiH), javna slika o Hercegovcima se okreće i mijenja, distorzira onako kako nekome u tome trenutku odgovara. Fantastičan smo poligon za ispitivanje raznih ideja i praćenje utjecaja blaćenja jednog naroda na sam socijološki poredak unutar tog naroda kao jedinke i iz toga razloga što jednostavno nemamo odgovarajući način za suprostaviti se tom javnom mišljenju, jer ni jedan i malo jači i važniji medij nije u našim rukama, a možda ponekad i oni koji mogu nešto i reći, ne žele ili jednostavno ne znaju kako.

Ali ne želim ovim tekstom ulaziti sada u područje toliko prožvakane teme tko nas to blati i zašto, tko na nama (Hercegovcima) profitira i slično. Mene brine jedna druga stvar sada, koja je zapravo dio cijelog tog problema. Zašto zapravo imamo toliku potrebu za tim silnim etiketiranjem?

{youtube}G-cVlw1LDgw{/youtube}

U svijetu paradoksa

Zanimljivo je to što se većina tog etiketiranja provlači kroz prizmu religije i religijskih opredjeljenja, te su svi oni koji su i malo drugačiji, koji se ponašaju drugačije od uobraženih navika većine odmah etiketirani, kao po nekom automatizmu, kao “loši ljudi” i “loši katolici”.

Jesam li stvarno ja jedini koji vidi da je to jedan ogromni paradoks?

Zašto paradoks? Jednostavno zato što religija koja kod nas prevladava tako dominantno, dakle Kršćanstvo, i to Katolicizam, ima jednu zanimljivu stavku u svojim učenjima: “Nemojte suditi, da vam ne bi bilo suđeno”.

Samim time je veliki paradoks kada netko za sebe uzme pravo da kaže da netko drugi nije dobar katolik ili dobar čovjek, jer s tim činom zapravo taj koji osuđuje postaje loš katolik.

A da ne spominjem koliko se zapravo držimo one “ljubi bližnjega svoga”. Sve cvjeta od dobrih namjera, pa zato imamo 70 stranaka, svaku sa po tri frakcije unutar sebe koje se ne podnose. Spremni smo oprostiti apsolutno ništa i nikome, i smrtno ćemo se posvađati jedni s drugima i oko banalnih gluposti.

Imamo društo izgrađeno na dvoličju, na licemjerstvu i na zavisti. Bez da nekoga pokušavam prozvati, svi vidimo da smo puni iskrivljenih vrijednosti. Da veličamo krive životne vrijednosti i da se previše igramo “Boga” odlučujući prema nekim svojim subjektivnim pravilima o tome tko je dobar a tko nije.

Želim ovim tekstom malo skrenuti pažnju na ovu problematiku. Smatram da nema smisla nekoga etiketirati po tome kakvu muziku sluša, kakvu frizuru nosi, kakve tenisice i kakvu robu oblači, kakav auto vozi, i kakav mu je mobitel. To su jako površne stvari koje ne mogu funkcionirati kao ništa drugo doli maska pod kojom se netko skriva.

Znam da je teško istrpiti neke stvari, ali nije naš posao da mijenjamo druge. Ono na što možemo direktno utjecati smo mi sami, i smatram da bi svatko za sebe trebao težiti tome da postane što bolji čovjek. To ne može završiti loše, i siguran sam da bi u novom svjetlu prikazalo staru dobru poslovicu “ne radi drugom što ne želiš da radi tebi”.

Dobar čovjek nema potrebu suditi drugima, već im je spreman pomoći ako im pomoć treba. Odlika velikih ljudi je u tome da su bili spremni nesebično dati od sebe i ne tražiti ništa za uzvrat, i u njima trebamo tražiti uzore.

Sin Božji, Isus Krist, nikada nije sudio drugima. Nudio je samo oprost i pomoć čak i onda kada su mu nanosili nemjerljivo zlo. Ako ćemo njega uzimati za uzor (kao što i trebamo) i ako ćemo prema njemu mjeriti svoja dostignuća i dostignuća drugih, mislim da bi bilo vrijeme da shvatimo da put prema vrhu, put ka nebu, nije protkan gaženjem i omalovažavanjem drugih, nego poniznošću, predanošću i odricanjem.