I dan danas se katkad na širem prostoru Hercegovine mogu čuti stihovi koji su vezani za bleiburšku tragediju i Križne putove što su uvelike pogodili Hercegovinu. Evo nekih:– Di je moje poginula dika, niti groba niti spomenika
– Bila sam ti dragane na grobu, zvala sam, dozvat te ne mogu
– Kad se sitim ko mi je u grobu, crna zemljo, smislit te ne mogu
– Maribore – do Zidana Mosta, na tisuću samo jedan osta
– Slovenijo, tvoje ti radosti, što uradi od naše mladosti…
Jedan iznimno bolan i istinit je stih koji kaže:
– U Ljubuškom, kraj Mostarskih vrata, tri su moja ubijena brata.
No, ono što je posebno bolno iz tog vremena svakako je jedna krajnje potresna priča o stradanju Mirka Kolaka i Filipa Rudeža iz Tihaljine koje je konac rata kao domobrane zatekao u Sloveniji, odakle su u kolonama smrti stigli do Požege, prolazeći sva poznata maltretiranja, provjeravanja i razvrstavanja.
U Požegi su posebno izabirani Hrvati iz Bosne i Hercegovine, po kotarevima. Odatle su upućivani tobože svojim kućama. Koliko se zna, odatle su koncem svibnja dvije skupine Hrvata, po nekima ukupno 5.000 njih, otpremljeni na Kozaru i tamo strijeljani. U drugoj skupini, njih oko 2.600, a tu su se našli Kolak i Rudež i još dvadesetak drugih iz Tihaljine, te je njihov dio Križnog puta išao kroz Novu Gradišku i Staru Gradišku, gdje su im dali pojesti vrlo malo dvopeka.
Iz Stare Gradiške prebačeni su u Bosansku Gradišku, a odatle su povedeni prema Kozari. Jedno vrijeme išli su uz neku željezničku prugu, u Gornjim Podgracima su bili smješteni, bolje rečeno nabijeni u ratu spaljenu zgradu tamošnje škole, a odatle su ih prozivali po stotinu i odvodili. Pretpostavljali su da ih se vodi na strijeljanje, ali budući da nisu čuli pucnjeve nisu u to bili sigurni.
Kad su njih i još neke iz Tihaljine prozvali već je bila noć. Tada su ih prozivali po pedeset, vezali im ruke na leđima žicom, svrstali ih u dvored vežući ih za nadlaktice, a potom po dužini. Kolak je odmah uspio odriješiti svoje ruke, a potom i ruke Filipa Rudeža koji je bio vezan uz njega, odvezati između sebe i Rudeža te čak i onoga ispred sebe.
Dogovorili su se da će bježati prije nego ih počnu ubijati, odnosno kad im se pruži prilika. Međutim, netko je u koloni ispred njih također počeo bježati, pa su i oni počeli bježati na različite strane. Kad je straža i za njima zapucala pali su, a kad je prestala pucnjava podigli su se i stali dalje bježati svaki na svoju stranu.
Taktika bježanja i noć pomogli su im, iako su bila obojica ranjeni, da pobjegnu stražarima. Budući je Kolak u tom kraju služio vojsku dobro je poznavao samo područje i to mu je pomoglo pri orijentiranju prema selima nastanjenim Hrvatima. Dva su ga puta uhitili seljaci Srbi, ali im je oba puta uspio pobjeći.
U hrvatskom selu Motike jedna bolničarka partizanka Hrvatica, previla mu je ranu, a nakon tri dana, kad se od svega toga oporavio, krenuo je na put prema Hercegovini, opremljen od tamošnjih Hrvata. Kroz šume i planine, daleko od ljudi i prometnica, dvanaesti dan došao je kući i krio se do objavljivanja amnestije u početku kolovoza 1945. godine.
Umro je 1993. godine. Kolakov suborac i sudrug u patnjama Filip Rudež bio je pri bijegu teže ranjen, ali je uspio pobjeći i skloniti se u jednu obitelj koja mu je previjala rane i nakon dužeg vremena, prije amnestije, došao je kući. Budući da je u Ljubuškom bio „komadant“ njegov rođak – ujčević Rudo Kolak, koji je negdje u Srijemu stupio u partizane, Rudež je otišao k njemu i prijavio se, nadajući se da će ga zaštiti.
Međutim, tvrdi se, da ga je upravo on i ubio, kao što se u to vrijeme tvrdilo da je taj isti Rudo Kolak negdje u Sloveniji ubio i vlastitog brata – ustašu, zarobljenika! Za takav postupak prema Rudežu, kao i prema stotinama tisuća drugih nije bilo nikakvog razloga. Iako je ovaj osvrt tek mali dio okrutne i potresne slike događaja i vremena o kome se govori, on će ipak pridonijeti sagledavanju jedne povijesne drame čitavoga hrvatskoga naroda u jednom od najpresudnijih trenutaka u njegovoj ukupnoj povijesti.
Upravo zbog takvih i sličnih detalja iz minulog vremena, a ima ih napretek, žalosno je što se u tolikoj mjeri i dan danas veličaju antifašisti, koji su počinili tolike i takve zločine. Žalosno je da ti isti i dan danas vladaju i drže predavanja. Tolika svjedočanstva, toliki zapisi a da se nikome nije sudilo.
I dobro što se nije sudilo u Jugoslaviji, ali je poražavajuće i za Hrvate i Srbe i Bošnjake da im se ni u posljednjih 10-15 godina nije sudilo. Najprije se moglo očekivati da će im se suditi u Hrvatskoj, ali gle čuda, oni su u Hrvatskoj čak znatno jači nego u Bosni i Hercegovini ili Srbiji!