U nedjelju je bila svetkovina Duhova s kojom je završilo Uskrsno vrijeme. Duhovi su blagdan nade, ohrabrenja, Božje prisutnosti. Stoga sam u nedjelju propovijedao kako vjernik ne može biti očajan. Unatoč svemu, svim problemima, svim poteškoćama, izazovima, porazima, padovima, ne smijemo ostati ljudi bez nade. Jer ako se prestanemo nadati, ako prestanemo očekivati nešto dobro od sebe, od bližnjih, ili od Boga, nismo li već umrli unatoč tome što još dišemo? Nada je obilježje života. To doista mislim.
No, da budem iskren, tjedan koji je iza mene nije mi baš protekao u optimističnom duhu, i da mi je tema u sljedeću nedjelju ista, nisam siguran da bi rekao isto. Muči me neki čudni kašalj, razočarao me netko od koga ne bi očekivao, spremam se posjetiti prijatelja u Zagreb koji me vjerojatno neće prepoznati jer ga je rak toliko svladao, a osjećam se i bezvoljan i umoran. Izlazim iz škole i čujem kako đaci psuju Boga bez ikakvoga razloga, što dosta govori o stanju duha i vjere u okolini u kojoj radim. Nitko ga neće opomenuti da je to loše, nego zato što ‘eto pratra’. Možda će doći vrijeme kad ću biti stariji, kad ću sve poravnati i kad će mi sve biti svejedno. Ali još nije. Zato se dogodi da i sam kažem nešto što ne želim, reagiram kako nije prikladno, miješam se gdje mi nije mjesto. Možda se pitate zašto to sada govorim na radiju, koga briga šta mene muči, kao da svatko nema dovoljno svojih problema. Eto, ne znam ni sam zašto to govorim. Kažu da prijatelji i služe zato da kad imate loš dan – onda ga i njemu pokvarite. Ali sad zapravo lažem, znam zašto vam to govorim. Na jedan način želim opravdati i sebe i svoje kolege. Oni koji me poznaju, znaju da ne veličam svećenički poziv, iako ga volim i mislim da je taj poziv toliko dobar i vrijedan da mu mogu darovati svoj život. No, jasno mi je da nema nekakve koristi da ja govorim kako je dobro biti svećenik, kako su svećenici dobri, vrijedni i Bog zna kakvi. Sami znate kakvi smo. A ja znam da nisam savršen i znam da me moja savjest sudi strože nego bilo tko drugi kad sam je spreman saslušat. Znam isto tako da ja mogu zavarati ljude i da se oni mogu prevariti dok me procjenjuju, bilo dobro bilo loše. No znam da će Božja presuda biti poštena, a nadam se i milosrdna.
Ali ono što me ponekad zaboli jest činjenica kako ljudi dugo pamte neke naše pogreške. Nismo nedodirljivi, moramo biti podložni kritici kao svatko drugi. Ali kome se to ne dogodi da ne povisi glas, ne kaže neku neumjesnu riječ, zloban komentar…? Vjerujem da se to “zalomi” svakome barem ponekad. I nekad mi doista nije jasno zašto je to tako teško oprostiti. Naravno da ljudi od svećenika uvijek očekuju prikladno ponašanje, i barem pristojan odnos. I imaju pravo na to. Ali nije na odmet sjetiti se da i nama naiđu crni dani. Možda bi nam zato ipak neki mogli lakše opraštati, jer Isus reče: kako sudimo – nama će se suditi, mjera kojom mjerimo – nama će se zauzvrat mjeriti. Za kraj ovoga uvoda jedan tekst koji ste već čuli:
Svećenik treba biti, u isto vrijeme, velik i malen. Plemenita duha kao da potječe iz kraljevske obitelji, jednostavan i naravan kao da je seljačkog porijekla. Heroj u vladanju samim sobom, čovjek koji se borio s Bogom. Izvor žive svetosti, grešnik kojemu je Bog oprostio. Poslužitelj bojažljivih i slabih, ne klanja se pred bogatašima, nego se sagiba pred siromasima. Učenik svoga Gospodina, glavar svoga stada. Prosjak široko raširenih ruku, donosilac bezbrojnih darova. Hrabar muž na bojnom polju, majka što jači bolesnike. Mudar kao osoba u zreloj dobi, povjerljiv kao dječak. Pruženih ruku prema Uzvišenom, nogama na zemlji. Kao stvoren za radost, iskusan u trpljenju. Daleko od svake zavisti, Vidovit, iskren i otvoren. Prijatelj mira, neprijatelj nerada. Uvijek postojan… Tako različit od mene!
