Imamo li se pravo kockati sa vlastitom slobodom

Nikakvo čudo da dobar dio hrvatskih ljudi, koji su godinama izloženi različitim dezinformacijama o navodnom hrvatsko-srpskom dogovoru, žrtvovanju Posavine za Hercegovinu, Ahmićima, agresiji Hrvatske na BiH, i sporazumu Tuđman-Milošević promišlja upravo na ovakav način. Naravno, ima i onih koji spomenute procese dezinformiranja hrvatske nacije pravilno tumače. Međutim, takvih je, na žalost, svakim danom sve manje i manje.

Pripadnicima ove posljednje skupine svakako je poznato da je, koncem 1991. i početkom 1992., istočni dio Hercegovine, zajedno sa Mostarom,  bio operativna i logistička osnovica za velikosrpske napade i strahovita razaranja Dubrovnika. Upravo ovoj skupini potpuno je poznato da se vojna operacija deblokiranja  Dubrovnika, kao i oslobađanja čitavog prostora od Slanog do Prevlake, nije mogla voditi niti iz pravca Ploča, niti sa jadranske pučine.

Taj priobalni pojas hrvatskog juga mogao se, naime, pod okrilje hrvatskog suvereniteta, vratiti isključivo promjenom odnosa snaga u njegovom prirodnom zaleđu, odnosno na prostoru s kojeg  su velikosrpske snage  napadale i razarale Dubrovnik. Kazano jednostavnim govorom, da bi do preokreta na tadašnjem Dubrovačkom ratištu uopće moglo doći bilo je  potrebno prethodno protjerati agresorsku JNA iz Mostara, Čapljine, Stoca i Ravnog, kao i ostvariti potpuni fizički nadzor nad što većim prostorom  u trokutu Mostar-Neum-Dubrovnik.

Upravo s ovim ciljem  7. lipnju 1992. otpočela je vojna operacija „Lipanjske zore“. U zajedničkoj vojnoj akciji snaga HVO-a, HV-a i HOS-a, koja je trajala do 26. lipnja 1992., oslobođena su sva hrvatska mjesta u dolini Neretve i istočnom djelu Hercegovine. U ovoj blistavoj vojničkoj pobjedi srpski je agresor protjeran sa  1800 četvornih kilometara u zaleđu Dubrovnika, što je dovelo do potpune promjene odnosa snaga na ovom djelu ratišta pa i deblokade Dubrovnika.

Ovo su povijesne činjenice i  nikakve ih naknadne spekulacije različitih političko-medijskih spekulanata ne mogu obezvrijediti.

Međutim, zabrinjava nešto drugo. Zabrinjava činjenica da se nitko od službenih predstavnika Republike Hrvatske, Hrvatske vojske, Županije Dubrovačko-neretvanske ili grada Dubrovnika nije udostojao pojaviti na ovogodišnjem obilježavanju ove značajne obljetnice. Naravno, posljedica je to desetogodišnjeg procesa podizanja „čeličnog zida“  između dijelova jednog naroda koji trenutačno živi u dvije susjedne države, na kojoj istrajno rade određeni politički krugovi i većina „hrvatskih“ medija.