Rođena u Mostaru. Odgojena u Klobuku. Živim u Zagrebu. Najteže mi je odgovoriti na pitanje ”Odakle si?”. Jer, nema pravog odgovora. Ni u jednu kategoriju, ni u jednu ladicu se ne uklapam. I tako je cijeli život. Sjećam se, kroz osnovnu školu sam bila ”ona mala Hercegovka s aparatićem”, kroz srednju ”ona bogatunka, tatina ‘ćer, takvi su ti Hercegovci”, a sad sam na faksu ”ona što ti je kupila sve ispite”. I ne bi mi to toliko smetalo, da sam bar u svom Klobuku njihova. Ali, ne, tamo sam prava purgerica. Ne zovu me imenom, već se odazivam na ”Zagrepčanka”. U Zagrebu sam dotepenka i glupača, dolje sam umišljeni turist.
Pa vas pitam sve, čemu takva potreba svrstavanja ljudi u kutije, s već definiram mišljenjima, stavovima i idealima? K vragu, zašto svi težimo tome? Kao da život sam po sebi nije dovoljno težak, još i kroz njega moramo ići prkoseći silnim pretpostavkama. Zar smo zaista, u tolikoj mjeri, mi kao osoba samo odraz našeg boravišta, zemljopisnog položaja? Globalizacija je davno uzela maha, zar nije došlo vrijeme da se barijere, jezične, kulturne i socijalne, ostave u prošlosti, ili bar negdje sa strane?
Slobodna sam ptica, radim što želim, mislim što želim, volim što i koga želim. Ne želim da me u životnim izborima sputava porijeklo, da se moram prikloniti nečemu samo zato jer netko misli da to tako mora biti. Ali, ne uspijevam. Dva životna prostora, koja toliko volim, ne uspijevam spojiti u jednu harmoniju, cjelinu, već se ona konstantno, po zakonima koje su drugi izmislili, odbijaju. I onda razmišljam. Gdje da idem kad sam svugdje stranac? Nigdje nisam jednaka, nigdje nemam pravo glasa, jer nisam njihova. Ne smijem komentirati stanje u Hercegovini, jer sam otišla u Zagreb, pa je meni sad lako i nemam prava se petljat u takve stvari kad sam izdajica. Ili, u drugu ruku, šta mene briga situacija u Hrvatskoj, kad sam Hercegovka koja ionako može uvijek naći posao preko veze, ili u krajnjem slučaju, okrenuti se mutnim poslovima, jer smo mi takvi.
Možda vam sve ovo izgleda smiješno, al tako je, vjerujte mi. Jer, u Hercegovini sam bila premalo da bi stekla toliko širok krug prijatelja da bi me prihvatili kao svoju, a u Zagreb sam stigla prerano da bi imala s kime podijeliti svoju tugu, šok i nevjericu jer nisam prihvaćena. I sad sam na pola puta…fakultet privodim kraju, družeći se s ljudima koji se namjeravaju vratiti svojim kućama, roditeljima u svoj rodni kraj i promijeniti nešto. I kad oni odu, opet će mi ostati oni koji me nikad nisu ni prihvatili. A nemam se kome vratiti, jer je moja obitelj u Zagrebu, ponosno i čvrsto se inati svima koji nas ne vole. I opet sve ispočetka. Opet sam ni na nebu ni na zemlji. Panika, strah, paranoja. Kako ću i što ću dalje. Život tek počinje, a ja sam u ničijoj zemlji. Uvijek s nekom kategorijom napisanom na čelu, i uvijek spremljena u neku ladicu.
I sad već umorna od svega, pitam vas ”Čija sam….?”
Piše: angie 6 l www.udruga-nobilitas.hr