Od petka do nedjelje 20. lipnja u župi Humac održava se duhovna obnova za sve župljane. Molimo sve župljane da se pridruže ovoj duhovnoj obnovi, osobno i obiteljski.
Gospodine Rajko, molimo Vas, opišite nam svoje vlastito iskustvo susreta s Bogom.
Naš istiniti, svemogući i dostupni nam Spasitelj jest Bog križa, raspeti Gospodin, Isus Krist. On je jedini posrednik između Boga i ljudi; naš pomiritelj s njime. Zato njegovi iskreni i postojani prijatelji osjećaju mu živu prisutnost u svome životu, naročito u molitvi i klanjanju. Njega svaka duša po njegovu križu prepoznaje i na vlastitom ga križu spoznaje po obilju praštanja i milosrđa. On je raspet među razbojnicima (grešnicima), a to smo mi i odreda to su naši ljudski rodovi.
Riječ je Božja došla da nas otkupi. Pojavila se među nama u ljudskom tijelu i tijelom bila raspeta na križu. Sreli smo je u Tijelu i Krvi Sina Čovječjega zbog toga što se borba između ropstva roda i slobode naše duše vodi u našem tijelu i u našoj krvi gdje nasljedni grijesi stanuju. Ne umire nam duša, već vječno živi, a tijelo umire, jer je na njemu okorjeli grijeh niza naraštaja.
Pri rođenju, bez naše krivice, Bog Otac nas je žrtvovao u te rodove, da, primajući od njih tijelo i krv, mukom duše i opredjeljenjem za ljubav sudjelujemo u službi otkupljenja, da postanemo Kristovi suradnici i baštinici slave istog uskrsnuća. S ljubavlju podnoseći teret nasljednoga grijeha, i to u najvećoj snazi duhovnoj – u živoj vjeri (postojanoj vjernosti), mi se po Spasitelju opredjeljujemo za izvršenje Božje volje. S Kristom zato zajedno molimo Vječnog Oca da pomiluje siromašne duše naših predaka koje su se sljepilu Zlome predale pa s neprijateljstvom prema Bogu napustile ovaj svijet.
Dakako, Spasitelj i za nas dolazi da opere ljage vlastitih nam slabosti.
Kao nevinu novorođenčad, Bog Otac nas šalje u taj lonac ljudske nesreće, u tu suznu dolinu, u te u opačinama grešne tradicije potamnjele ljudske rodove. Svakoga od nas raspoređuje u njemu dodijeljeni rod koji stenje u verigama ropstva. I, jasno, kad u Kristovu Duhu Bogu služimo, ti nečisti dusi “naših”, zapravo nama pri rođenju dodijeljenih rodova žestoko nas napadaju da ne uspije nam poziv i poslanje. Jer, ako uspije, ostat će bez plijena što su ga se kroz grešne naraštaje nakupili. Zato u rodu hvale one najgore, one što nastavljaju gomilati grijeh i povećavati i produbljivati groblje naraštaja. Za takve duše rod sa osmijehom i simpatijama veli: “Sav je Vražji!”, “Sva je Vražja!” ili “Baš je vragolan!”
Bog nas ovdje nije bacio pa zaboravio, već nam je poslao Spasitelja, Sina svoga, da pravedne nam borbe dokonča krvavom krunom svoje pobjede.
Ja sam Krista spoznao tek kad sam okusio gorki teret križa vlastitoga roda; kad su me pritisnuli grijesi predaka, kad su mi zbog njih svi životni vidici bili zamračeni, kad mi je obitelj izdisala pod gustim dimom nerješive krize i, usred toga uzvitlanog vihora svakojakih neprilika, kad mi je supruzi, po medicinskim prognozama, preostala još jedino smrt. Iz dubine duše uzdahnuo sam, kao onaj koji se sprema duboko roniti, pa zakoračio u avanturu vjere riječju: “Ako mi sve znanosti svijeta ne mogu pomoći, ima ‘nešto’ ili Netko tko me može iz ovog jada izbaviti jer ne mirim se s tako strašnim ishodom.”
Tad sam sreo čovjeka, progonitelja Crkve, koji me uputio k oltaru. Upravo on mi je rekao da se mogu spasiti po služenju Crkve snagom Svete Mise i njezinih sakramenata. Još istog sam dana otišao k župniku i, po savjetu tog “progonitelja”, zatražio pet svetih Misa za njezino ozdravljenje.
Župnik me lijepo primio i poučio da Svete Mise “djeluju” od onog trena kad ih s vjerom zaištem bez obzira kad i gdje će ih Crkva služiti. Rekao sam mu: “Vjerujem jer mi drugo ne preostaje!”
Već sutradan mi je supruga izišla iz kome, potpuno zdrava – kao da se dobro naspavala. Nakon toga, u bolnicu je navratila još četiri puta da porodi mi još četvero djece.
Tako sam sreo živog Spasitelja i vidio čudo otkupljenja. Zato sam svoj život i vjerničku praksu ukorijenio u svakodnevnu Svetu Misu i pripadajuće joj svete sakramente. Sva čuda što sam ih doživio, a doživio sam brojna, dotjecala su mi sa tog izvora. Bez samodopadnih i veleumnih privatnih pobožnosti, bez mnoštva kojekakvih učitelja i vođa, karizmatskih ili antikarizmatskih pokreta i stavova, po Svetoj Misi i sakramentima, redovito sam bivao obdaren plodovima ovog spasenja. Zato sam postao duboko crkven – euharistijski čovjek.
Moja me karizmatska iskustva ne odvajaju od svete Crkve, već me još dublje u nju ukorjenjuju. Moje karizme i Crkva nikad nisu bile u neskladu. Po ljubavi prema njoj, u poslušnosti, poučljivosti i odanosti, moje su se karizme obnavljale i jačale učiteljstvom Crkve, a i Crkva se bogatila neodoljivom snagom svjedočke mi misije. Zato sam, nakon posvuda rado prihvaćenih katoličkih radioemisija, kao voditelj duhovnih obnova, jednako rado prihvaćen i često nanovo pozivan u više od 120 župa diljem svijeta i naše domovine.
Eto, tako sam po otkupljenju i vjeri, što po Crkvi dade mi je Kristova dobrota, postao Božji čovjek. I tek sada, u svjetlu Božje Riječi i u dobroti Božjeg Svetog Duha (Duha molitve) jasno vidim kako sam ranije često bio nečovjek, premda to onda, bez svjetla vjere i Kristova strpljenja, pod utjecajem svih vragova “samoobrane”, kao ni vrag – nikad nisam htio priznati. Danas mi je iskreno žao što tako dugo nisam mario za ljude, ni poštivao svetinje ljubavi, ni čuvao zdravlje i čistoću tijela za tako uzvišena sveta Božja djela od kojih mi se sada život sastoji. Nego sam, kao pravi bezumni buntovnik, robovao niskim strastima, požudama podlih prohtjevima i “potrebama”svake ispraznosti što je nude vojske pomodarstva. Sve to uvijek na štetu bližnjih, a vlastitu sramotu. Onda mi srce nije bilo ganutljivo kao danas u Kristovu Duhu niti su mi suze lako tekle. Danas ne mogu vidjeti muku siromaha, a da ga ne pokušam blago utješiti, makar žarkom molitvom svog srca.
A Bog voli takva čovjeka i izlijeva mnoštvo utjeha duž cijelog mu životnoga puta.
Ne tražim idealnu Crkvu, jer takve ovdje nema, već na križ grijeha razapetu Crkvu gdje živi Isus liječi rane dušama. Tu ja vidim svoga Gospodina. Tu nalazim vlastito poslanje.
Uvijek je ista napast među ljudima. Kako nekoć među teolozima što porodili su bolne raskole, tako i danas među nekim zanesenim pismoznancima i karizmaticima; da čovjek pred čovjeka postavlja previsoke – tobože svete – kriterije koji služe potajnoj optužbi malih duša za koje je Gospodin u smrt pošao. A zar On nije “među razbojnike bio ubrojen”? Zar se nije družio s carinicima i grešnicima? Zar nije rekao: “Nisam došao da sudim, nego da se smilujem”?
Pravi Kristov karizmatik, pravi kršćanin je prije svega onaj čovjek koji prema malenima i nejakima ima milosrdno srce, koji – i kad nema vremena – nađe vremena za njih. Jer sva znanja i čudesa što zaobilaze srce ne dotječu s Božjeg izvora.
Nekad je dovoljno da te netko srcem pogleda pa da te iscijeli i oslobodi od tlačenja Zloga. Dovoljno je zastati u tihoj prisutnosti sveta čovjeka pa da budeš mirom obasjan i iznutra sasvim slobodan. Eto, takvoga sam Boga iskusio. Raspetoga, što ulazi u moje raspeće da mene i moju obitelj svojom smrću vrati u život, a pri tom da nikom od nas ne uzme slobodu.
Snažnim iskustvom obraćenja nije nam zajamčena budućnost u vječnoj Božjoj slavi jer se u slobodi uvijek možemo odmetnuti. Slobodna volja je Božji dar po kojem, ako to želimo, možemo ga i napustiti. Zato je ona naša najveća slabost i najveća opasnost. Zato u svakom trenu svog vjerničkog života možemo propasti. Zato moramo biti budni i neprestano bdjeti. Sva ropstva i sva propast začinju se u zlorabljenju dara slobodne volje. To je stablo s kojeg plod ne treba kušati, već podvrći se volji Gospodnjoj što nam sav život okružuje rajskim vrtom životnih darova.
Na sebe se osloniti ne mogu. Ne mogu se osloniti ni na svoju ženu, ni na svoju djecu, ni na župnika, a ni na ikoga od duša koje me u crkvi okružuju. Čak ni na svetoga Oca papu. Mogu se osloniti jedino na neizmjerno Božje milosrđe i njegovu sakramentalnu i euharistijsku prisutnost. Ali ne bilo gdje, već samo tamo gdje nam je On odredio mjesto svetog susreta; u jedinoj – uvijek istoj – svetoj crkvi.
Mimo ispovjedaonice ne mogu zadobiti njegovo milosrđe i mimo žrtve na oltaru ne mogu ući u kraljevstvo njegove ljubavi. Varaju se koji misle da je to drukčije moguće. To su dva jedina pouzdana znaka Njegove trajne prisutnosti kroz sva vremena do svršetka svijeta. Zato sam osjetljiv na te svete stvarnosti što mi ih Crkva nudi. Ovo su vremena teškog križa pod kojim izdišu svi rodovi i narodi, vremena najvećeg otpada i najvećeg tereta što ga mučenici nose. Sasvim je prilično da muke njihove traže Spasitelja. Zato je ovo najkristovskije vrijeme – vrijeme najvećeg bijesa protiv Krista i ujedno najveće potrebe za Kristom. Ovo je Kristovo vrijeme. Vrijeme Božje utjehe. Nad propast svijeta uzdiže se živa Crkva koja svjedoči o živome Kristu koji i danas čini ista čudesa. To me raduje jer sam i sam svjedok Božje ljubavi. Pa ipak, volio bih da se više poštuje sveti Božji hram. Da se sveta Misa ne izvlači u kojekakve pogane prostore što nisu posvećeni, što nisu trajna mjesta okupljanja Božjeg naroda.
Gdje god u svijetu vidim zvonik, tamo mogu naći Božje milosrđe i djelotvornu utjehu. Mogu se ispovjediti. Mogu se pričestiti. Mogu se Bogu pomoliti. To je zajamčeno mjesto gdje Duh Sveti kroz sva stoljeća okuplja Božji narod.
No, ako se kao stranac nađem u ovome gradu, kako mogu znati u kojoj se sportskoj dvorani događa nekakav seminar gdje Isus čudesima ljubavi tješi svoje otkupljenike?
Nisam protiv seminara, već smatram da bi bilo razborito da voditelji tih seminara, kao pravi Kristovi sluge, vode Božji narod do zakonitih mjesta milosti, do crkvenih prostora i posvećenih oltari. Da se ne zaborave mjesta stoljetne milosti, da crkve i katedrale ne postanu staromodni suvišak, da se ne pretvaraju u izložbene prostore i koncertne dvorane, da se ne prodaju za disko-klubove zbog tobožnjih troškova održavanja. Siromašniji naraštaji su ih mogli izgraditi, a hedonisti – mlaki kršćani prebogate današnjice ne mogu ih ni održavati.
Ta vjekovna mjesta milosti trebaju biti i ostati sveto tlo, kao što i jesu na temelju učinjene posvete hrama. Ono što smo Bogu posvetili, to više ne možemo prodati. Teško je vjerolomstvo naći bilo kakvu izliku da se crkva proda za neke druge, u biti protuvjerske namjene. Nije samo povreda crkvenog propisa, nego je svetogrđe premještati svetu Misu na nezakonito mjesto gdje to biskup s blagoslovom nije dopustio.
U tom smislu sam istodobno duboko karizmatska i duboko crkvena duša. Ne odijeljujem te dvije stvarnosti.
Pravi Božji sluga sve će učiniti da otvorenu mu dušu što prije uputi i preda Kristu, a ne da je sveže za sebe i pretvori u kopiju svoje nesavršenosti i odmetničke bijede. Jer nema nikoga koji nije sagriješio; “svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja” (Rim 3,23). Zato se ja ustrajno borim protiv te napasti svetim strahom da duše pokajnika i bogotražitelja ne navežem na sebe. Namjerno nemam nekakve svoje molitvene zajednice koju vodim ili kojoj posebno pripadam da me “učitelji i vođe” ne bi porobili i odveli od živoga Krista u svoje jalove pobožnosti ili da se ljudi ne bi jatili oko moga imena. Jer Gospodin nas posebno upozori: “Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća.” (Mt 23,10) Nego, tko me hoće naći, neka ide tamo gdje je sveta Misa sa svojom ispovjedaonicom i sakramentima, svetačkim moćima! Tamo Bog u vremenu prebiva, tamo treba doći i pokloniti mu se. “Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20) – govori Gospodin. To se obećanje ispunja u crkvama, a ne na trgovima i stadionima niti tamo gdje su moje kosti. Inače bi se čovjek u metežu svijeta lako izgubio. Kada bi to svi ljudi stigli na grob svetog Antuna?! No, k oltaru Kristovu može svatko prići, jer je na sve strane svijeta.
Tko to najviše slavi Boga? Živ čovjek! Sâmo njegovo postojanje, njegov mir i ljubav najveća je proslava Boga. A to da ustima ispovijedam, a srcem ne činim ništa, to je “lončić što zveči i mjed što ječi”, kako kaže sveti Pavao. To je uistinu ništa. Zato manje riječi, a više ljubavi, pa će i Boga “više” biti među nama! Amen.
Molimo Vas da nam kažete nešto o proročkoj ulozi pojedinca, tj., što znači biti prorok u današnje, aktualno vrijeme?
Biti prorok – to uvijek znači govoriti, a još više i životnim opredjeljenjem odražavati Božju istinu i prisutnost, a ne svoju niti čiju ljudsku. Neovisno o slabostima, klonućima i padovima, što ih moraju i sveci trpjeti – radi korjenitije poniznosti i većeg žara u vapajima za svojim posvećenjem, on je ponajprije istinoljubiva duša. On želi svim srcem i svim naporima svog života biti vjerodostojni i vjerni Božji čovjek, jer sotonskog nema.
Svaki odmetnik je nečovjek što među ljudima ne ostaje zauvijek. Kada ode, “ne pamti ga više ni mjesto njegovo”. (Ps 103,16)
Zlodusi svijeta preziru svetost što zrači iz Božjeg čovjeka. Zato svatko, tko njihova nadahnuća uzljubi i slijedi, kao onaj opsjednuti iz groba kraj Gerase, mrzi Krista, strašnog Suca svijeta, koji živi u svetu čovjeku.
Tko god je svim srcem na strani Božje volje, već sama njegova pojava osuđuje ovaj pokvareni svijet. Zato ga uvijek ista svjetina ne voli pa, kao u sva vremena, o njemu misli i govori upravo onako kako to Duh Sveti otkriva u recima Knjige mudrosti. Bolje reći, raskrinkava nadahnuća Zloga, jer “nema ništa novo pod suncem” (Prop 1,9).
Prvi znak pojave proroka u ljudskoj zajednici je upravo taj da oni, koji traže Boga, vesele se njegovu pojavku, dok oni, što ne mare za Boga, već na prvi pogled ne mogu ga podnijeti. Vidi slučaj proroka Jeremije!
Drugi znak pojave proroka u ljudskoj zajednici je taj da čovjek koji živi u Bogu, ne može govoriti iz duha svijeta. Zato je u raskoraku sa svime što je svjetovno, a ni iz duha roda ne može govoriti pa je u raskoraku sa okorjelim običajima i navadama svoje rodbine. On govori iz Božje riječi koja živi u njemu. Ona oblikuje njegov pogled prema mjerilima Božje istine i volje, Božje ljubavi i mira. Dok svijet uvijek zbog nečega bjesni, on je mirotvorac, pomiritelj – “ratnik” protiv svoje sebičnosti. Taj je čovjek Riječ rado čuo svim dubinama svoga otvorenog bića pa je cijelim srcem prihvatio.
Ta Riječ najprije iz njega progovara njegovim kreposnim životom pa tek onda i njegovim ustima. Ne kad bi to on htio po svojoj procjeni, već kad što Božjem Duhu tako zatreba. Zato on, uvijek kad mu dođe sveto nadahnuće, govori gorljivo i razlikuje se, kako od bijesnih, tako i od mlitavih ljudi. A kad ga Duh Sveti ne potiče, on šutke podnosi ludovanje svjetine, baš kao Isus pred Pilatom.
Njegov govor je krajnje jednostavan i jasan. Ne posjeduje pjesnički uzvišene i zanosne riječi, kao što to rade šamani, vrači, gatari i bajači, štono u zavijajućoj formi izgovaraju tajne riječi što ih ne razumiju, već se ta Riječ rađa u njegovu srcu kao odraz žive istine protiv koje on ne može biti.
Prorok nema osjećaj da je prorok, ali ima osjećaj dubokog prijateljstva s Bogom. Ta prijateljska bezuvjetna podložnost prvi je oslonac njegova života. Sva hrabrost mu je u neupitnu uvjerenju. Ispunjen je dubokim bogoljubljem. Zato protiv volje ljubljenog Gospodina niti želi niti može griješiti. Drugi mu je snaga srca u Kristovu čovjekoljublju što je spremno i život svoj dati za spas ljudskog roda i za dostojanstvo čovječje naravi. Tako je u njemu utjelovljena zapovijed: Ljubi Boga i bližnjega svoga.
Prorok ne određuje sam sebi poslanje, već mu ga Bog iz dana u dan daje, primjereno okolnostima što ih Duh Sveti pripravlja za Božju slavu po spasenju ljudi.
Tko traži Boga, taj ga i nalazi. A čim ga nađe, već proročki djeluje – i u Crkvi, i u svijetu.
Svako vrijeme ima svoje proroke, tj., Božje prijatelje i svjedoke. Oni bogobojazno ljube živu svetu Riječ što im iznutra, kao Samuelu, progovara. Po istoj se bogobojaznosti ona u njih nastanjuje. Kao prvi dar na ljubav prema Kristu (njegovoj utjelovljenoj Riječi), Bog šalje Duha Svetoga da On “djelo Kristovo dovrši i izvrši svako posvećenje” – kako stoji u Rimskom misalu, u četvrtoj euharistijskoj molitvi. Taj mu Duh daje sve vidjeti Božjim očima, tako i ovaj zavodljivi, prijevarni svijet bez maske laži na njemu; gledati ga u vječnoj Božjoj Istini po kojoj ćemo jednom biti suđeni.
Rekoh, ni jedna zajednica ne može stvoriti proroka, već ga rađa Božja ljubav u svom prijatelju. Odmah ga podiže kao svog svjedoka pa ga šalje bogotražiteljima i stavlja ga za osudu grešnih savjesti.
Ako tražimo Božju istinu, lako ćemo prepoznati proroka. Ljubiteljima laži oni su smetnja na nečistom putu. Smatraju ih luđacima i neugodnim, štoviše opasnim ljudima.
Prorocima nije lako u svijetu, kao ni Gospodinu, ali im ne pripada ni manje nego njemu: sila riječi i obilje Duha, a o uskrsnuću, pobjede nad svim njihovim neprijateljima i nagrada vječnog blaženstva. Po njima se uvijek jasno vidi da je Bog živ i da putuje sa svojim narodom.
Postoje proročke službe Crkve. To je nešto drugo. To su staleški darovi Duha Svetoga za spas Crkve i rast njezine djece u svetosti. Najveći prorok u svijetu je sama Crkva. Ona živi od Božje ljubavi i toj ljubavi kroz tisućljeća služi. Crkva svoju proročku službu podjeljuje kroz vrijeme za to od Boga pozvanim i od apostolskog sabora ovlaštenim dušama. Te duše raspolažu svim zaslugama Crkve po rukopolaganju i pomazanju Duha Svetoga. Tako ima služba egzorciste koji po zaslugama Crkve ima pravo zapovijedati zlim duhovima i izgoniti ih. Iako taj svećenik nema osobnih zasluga svetog mučeništva, molitve, posta, žrtve i pokore, on po ovlasti službe raspolaže svim tim blagom Crkve. Zato – ne pred njim, već pred autoritetom Crkve, koju ovaj u sili pomazanja i posebnog ovlaštenja predstavlja – svi đavli kroz svu povijest redovito uzmiču.
Tako naročito pomazanjem pri ređenju u proročkoj službi stoje biskupi i pape.
No, Bog šalje i izvanredne proroke kad vremena postanu preteška i kad ljudi crkve tonu u mlakost. Proročka ih riječ tad budi iz smrtonosne uspavanosti pa daje zamah svetim službama. Proroci uvijek putuju s Božjim narodom. Ne ostaju na Horebu niti Taboru, nego s narodom idu kroz nevolje i kraj naroda silaze u getsemansku muku. Proročka je služba temeljna zadaća kršćanskog poslanja. Njome se Bog po ljudima približava svačijoj slobodnoj volji i poziva je na obraćenje s obećanjem spasa. Zato Spasitelj veli svojim učenicima: “Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.” (Mk 16,15-18)
Zbog nedokinute naše slobodne volje, tako mora biti kroza sva vremena. Zato svećenik bez proroka ne može ispravno voditi Spasiteljevo stado, a niti prorok bez svećenika. Ni živa Crkva ne može bez bratskog zajedništva proroka i svećenika pa joj Bog u sva vremena njezine povijest šalje svoje izvanredne sluge, moglo bi se reći svojevrsne svećenike, ne po ministerijalnom, već po redu Melkisedekovu.
Bez proroka Crkva brzo zamire padajući u formalno mrtvilo i farizejsko licemjerje, to jest u haljine izvanjskoga slavlja. Tada se za arbitre lako podižu pismoznanci, a ne Kristoznanci, koji teološki cijede komarca, a proždire devu, to jest, ne mare za živo Božje djelovanje i živu potrebu spasa ranjenih, tlačenih i zarobljenih duša. Zbog tog mrtvila, zbog te kitnjaste teologije bez srca, kod onih koji silno trpe, a u Crkvi nisu našli utjehu, lako bujaju krivovjerja što onda Crkvu progone žešće od đavola pristiglih iz pakla. Ja ne vjerujem da Crkva ne može spasiti čovjeka, jer je Crkva Krist. Nevjera ga ne može spasiti. Licemjerna služba i pobožnost ne mogu tješiti izranjeni Božji puk. “O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!” (Mt 17,17)
Toliko o prorocima.
Malo o obitelji. Imate šestero djece. Što biste savjetovali današnjim mladim obiteljima?
Nikome ništa ne bih savjetovao jer otkud znam tko su oni i na što ih je Bog darovima života pozvao? Neka Njega pitaju tko su i što im je činiti pa će u njegovu unutarnjem glasu i mirnoj jasnoći naći odgovore na sva svoja životna pitanja! Pun je svijet lažnih učitelja i njihovih lažnih savjeta. Radije ću svjedočiti o vlastitim obiteljskim borbama i pobjedama u Bogu pa, kome je na poticaj, nek’ se okoristi!
Nemam ja “svojih” šestero djece, nego Bog ima svojih šestero djece kod mene na privremenom čuvanju. Žrtvovao ih je nakratko meni da na njima se naučim očinskoj ljubavi kako bi mi se po toj ljubavi srce sjedinilo sa velikim i u svakom dobru savršenim Srcem našeg Stvoritelja. Dakle, nisam vlasnik te djece, već “sluga beskorisni”. Na neko vrijeme, dok u tijelu rastu, podižem ih i čuvam kako znam, a ostalo Gospod dovršava po njihovoj savjesti i stidu, po gorčini njihovoga križa, po Crkvi i svecima na njihovu putu, po izravnoj zraci milosti u pogibeljnim okolnostima njihova života, po anđelima što nad njima bdiju. Čim im se počne duša buditi i učiti se odlukama slobodne volje, već tad Bog ih zove u zajedništvo svetih da se vrate u njegov rajski dom.
Uzornim roditeljskim životnim primjerom i pripadajućim mu svetim odgojem, dijete na vrijeme može otkriti, recimo, da je svijet zao, a Bog dobar, živ i prisutan, da njegova mudrost čuva ljudski život, a da ga vražja (svjetovna) upropaštava, da bez budnosti i stege nad sobom može lako zapasti u razne zamke propasti i u ralje Zloga, a da se krotkošću, poniznošću i djelima vjere uvijek može spasiti.
Roditelj dijete može dovesti pred Vrata Spasa (Krista) i svjetlom mu svetog evanđelja raskrinkati vrata propasti (grijeh). Može mu čuvati i njegovati tijelo da bude živo i zdravo do ulaska u osobnu borbu s izazovnim duhovima svijeta. U toj, kroz sav život, iscrpljujućoj borbi treba mu reći da se u svakoj izazovnoj prilici mora jasno opredijeliti želi li zaista biti s Bogom ili robovati svojim idolima pa ratovati glupo protiv Svemogućeg. To je temeljna zadaća očinske službe što je mnogi, radi parenja bez ljubavi u kojem im se djeca začinju, propuštaju vršiti.
Licemjeri služe Zlome kada moralno-osjetljivim dušama nabijaju krivice neugodnim zapitkivanjima zašto nemaju više djece. Nepošteno je, čak smatram đavoljim glasom, to prisiljavanje ljudi na brojno potomstvo. Brojnost potomaka sama po sebi nikoga ne spašava. Ta brojnost nikog i ne posvećuje; baš kao što je jedna kratka i jasna molitva iz srca daleko snažnija pred Bogom od farizejskog nabrajanja i gomilanja krnjih pobožnosti, što kite samo nevažnu vanjštinu, dok iznutra su bez suza i daha. Jedno jedino sveto dijete svetih roditelja više vrijedi od svih gradova punih razbojnika.
Pitaj Boga, i on će ti o svemu govoriti! U pravi čas će ti sve postati jasno. Ali ga moli ustrajno i dugo, dok ne preseliš se i srcem i umom u njegove najdublje tišine, jer On u tišinama govori! A da bi duša u njih uronila, ustrajno velik napor treba ulagati u krotku budnost da ušutka unutarnje brbljavce koji joj, umjesto Nebeskog Jeruzalema, kule od magle podmeću i priječe let do smirenosti unutarnjeg neba.
Ponekad se divim ljudima koji nemaju ni jedno svoje dijete, a srcem su svoj djeci na svijetu veći roditelji od onih koji su ih rodili. Osobito se divim nježnoj ljubavi svetih djevica, što godinama čeznu za udajom, a nije im bilo dano udati se.
Kad mi je u Mostaru prišla neka starica blizu svojih osamdeset godina pa mi se predstavila: “Ja sam djevojka.”, ostao sam zadivljen. Ljepšeg ženskog lica od njezina ni mudrijeg, ali ni ispaćenijeg u životu nisam vidio. Došla je po blagoslov. Ne za se, već za djecu svoje braće i sestara i za njihovu brojnu unučad. Svakoga je imenom zazvala u blagosti najnježnije majke. Shvatio sam: to je majka cijeloga joj roda. Još više, po Duhu Svetom to je u njoj Majka cijelog ljudskog roda, sveta Bogorodica, sa kojom je čvrstom vjerom uvijek povezana.
Svjetina te divne Božje mučenice smatra jadnim, bijednim i nečasnim pa ih želi na svoj način “usrećiti”.
Duhovne zmije, kroz umiljate riječi i tobože dobronamjerna pitanja, znaju gorko ujedati srca Božjih djevica. To ne čine samo zavodljivi demoni svijeta, nego i demoni roda po jeziku bliskih ukućana, a da ljudi ne znaju ni što ni zašto tako govore: “Što čekaš? Zašto se ne udaješ? Prolazi ti vrijeme. Ti si previše izbirljiva. Tebi nitko ne valja. Udaj se za crnog Ciganina; samo se udaj. Ti bi bila divna supruga i majka. Baš mi te žao. Jadnica!”
U svom roditeljstvu, redovito tražim pomoć svetih djevica. Govorim im iskreno: “Budite djevičanske majke svakom mome djetetu, jer vaša Bogu posvećena srca na moju (odnosno Božju) djecu mogu više ljubavi izliti od nas koji živimo nesavršenu bračnu ljubav u svojim bračnim i obiteljskim neredima i tjeskobama.”
Ne griješim ni protiv Boga ni protiv supruge niti protiv naše djece kad djevice molim za majčinsku pomoć, jer roditeljstvo nije bitno povezano sa fizičkim začećem i rađanjem. Ono je duhovna kategorija. Prvenstveno to je služba srca. Zbog tog nedostatka prečiste ljubavi Boga, Oca našega, umjesto da djeca svoje biološke roditelje poštuju i vole, veoma često ih ne podnose, osuđuju, u najgorim slučajevima duhovno propalih rodova, čak i proklinju.
Zato se treba obraćati prečistoj Majci Božjoj i svetim djevicama-mučenicama koje Boga proslavljaju da nam budu trajna pomoć u roditeljskoj službi.
Mnogi roditelji i porođeni svoju djecu kroz grubi obiteljski život trajno abortiraju, a da toga nisu svjesni i da se pri tom još u roditeljstvu smatraju savršenim.
Bog hoće da čovjek bude stvoren – da se tijelom rodi. On hoće da bude spašen, da mu se duša iz klonuća i ropstava u koje zapada na prostranim i izazovnim poljima slobodne volje spasi. Napokon, on hoće da se i duhom rodi za vječni životu u njegovu raju; da se posveti. Mnogi nisu svjesni ni da je tjelesni abortus, ne samo tjelesno ubojstvo čovjeka, nego i njihova objava rata vlastitom Stvoritelju. A da, osim tjelesnog, postoji duševni i duhovni abortus na to ni ne pomišljaju.
Roditeljstvo se mjeri Božjom ljubavlju u svetosti trajno otvorenom srcu, a ne brojem tjelesnoga jata djece iz prečesto nečistoga krila. Katkad ta brojnost više očituje bludnost negoli svetost kršćanskih roditelja. Zato što su začeta “Bogu iza leđa”, to jest, mimo molitve i duhovne priprave na sveti bračni stvaralački čin – u čisto ljudskoj požudi i strasno raspamećenoj pohoti, bez Duha Svetog od samog začeća, ta djeca su, poput svojih roditelja, jednako siromašna – sasvim tjelesna. Zato se u njihovim obiteljima očituju plodovi tijela: “bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično.” (Gal 5, 19-21) A kad su djeca svetih roditelja začeta u Duhu Svetom i potpunom predanju Božjem roditeljstvu, onda se u takvim obiteljima jasno očituju plodovi Duha: “ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.” (Gal 5, 22)
Kršćanin na radnom mjestu?
Moji kolege su ljudi kao i svi drugi ljudi
U ovo, po svjetsku, globalno uniformirano vrijeme, u kojem smo izdresirani biti članovi bezbožničkog društvenog čopora – s “novim” ujednačenim i monopolu poželjnim navikama i običajima modernističke antikulture i anticivilizacije, a ne biti osobe, kako je to Bog htio, tko god pokuša napraviti mali iskorak iz općeprihvaćenog, zapravo općenametnutog pomodarskog stroja društvene dresure, “svojima” izgleda u najmanju ruku čudak, zato što ih njegova sloboda “napada”, bolje reći, zorno prokazuje njihovo ropstvo. Zbog toga svaka formalno okoštala običajna sredina i društvena struktura, pa tako i ona formalno kršćanska, s nelagodom trpi slobodna čovjeka, čak ako i nije iz njihova roda ili društvene sredine. Robovi se boje slobodnoga jer pred njim moraju gledati svoje ropstvo. Inače umišljaju da su kraljevi, da su im dronjci raskošne haljine, a straćare raskošni dvorci u kojima žive buljeći u televizor što ih vara da je sav svijet njihov.
U početku, pri mojim prvim nespretnim i nesigurnim koracima u vjeri, naročito kad bih se morao javno očitovati kao kršćanin i praktični vjernik, snaga je svijeta bila mnogo jača od mene. Bolno sam proživljavao već najsitnija podbadanja. Oni su također bili tlačeni od istih zloduha koji su ih silili na grubost prema meni. Ja sam tad mislio da su namjerno zli, a nije bilo tako, jer su bili robovi, a ne dragovoljne sluge Zloga. Čim sam se ohrabrio u srcu oprijeti njihovim neprijateljskim nadahnućima pa biti jasan u stavovima vjere, hrabro svjedočeći za Boga, ne obzirući se na to što će tko o meni misliti, Duh Sveti je počeo sve dublje prodirati u moj život i davati mi Kristovu pobjedu. Tek po jasnom opredjeljenju i čvrstom predanju, mogao je s lakoćom obuzdavati moć zlih nadahnitelja i kolege mi pretvarati u opet blage ljude. Malo po malo, kao svjedočki kvasac, moj je život počeo djelovati na njihove živote. Ako i nisu prišli Crkvi, nisu više mogli biti zagriženi crkveni protivnici jer im je živi Krist u živu kršćaninu među njima dobrotom Duha Svetoga postajao blizak, poznat i poželjan.
Zbog nepatvorene i postojane ljubavi kojom sam s lakoćom svladavao svako zlo među nama, kolege me sada odreda poštuju. Postao sam mirni dio njihovoga srca. Naročito mi se u životnim opasnostima prisno obraćaju i traže molitvu. Dodjeljuju mi onu službu koja je svjetovnom umu nerješiva, komemoracije za pokojne naše članove.
A i u mome je obraćeničkom sazrijevanju prošlo vrijeme straha od Zakona, kad sam im, zbog zakonske krute pravednosti, bio čudan, a i oni meni neugodni zbog ideološke zadrtosti protiv kojeg su mi nedostajale jasne i snažne riječi. Pristankom na ljubav najprije sam pobijedio sebe pa tek onda, snagom iste ljubavi, poražavam zla njihovih srdaca.
Iskreno im poštujem slobodu. Premda žarko želim, ja čak ni srcem ne zahtijevam da budu drugo od onog što jesu. Za uzvrat su i oni pristali da im budem njihov “malo neobični um”, svojevrsna duhovna egzota, jer s Gospodinovom blagošću u mom srcu, osim kad se odlučuju na grijeh, uvijek im se ugodno susresti.
Mi ne živimo kao paralelni svjetovi. Božji Duh i mojom naizglednom pasivnošću potajno djeluje u njihovim srcima. Recimo, kolegica koja psuje, čim me ugleda, kaže kolegama: “Ja nisam normalna; ja pred njim više ne mogu govoriti.”
To su dobronamjerni ljudi i naši su osobni i radni odnosi jako dobri. Otkad ustrajno molim za svoje radno mjesto i duše svojih suradnika, u ovom kazalištu nema više svjesno zlu okrenutih ljudi. Njih je na mom životnom putu bilo samo onoliko koliko je moje srce bilo bez ljubavi. Pred ljubavlju svaka zloća bježi. Tako i okorjeli grešnici urlaju na svete kao onaj opsjednuti iz Gerase u kojem je bila Legija.
Tako, kad je pred premijeru jedna kolegica u glavnoj ulozi pala sa trapeza pa povrijeđene kičme ostala ležati, upirući prstom u me, režiser te predstave, žestoki protivnik Crkve, rekao je pred svima: “Ako se on pomoli, siguran sam da će ozdraviti i da će premijere biti.” Tako je i bilo. Za dva dana igrala je predstavu bez ikakvih posljedica. I s njim sam godinama vodio rat čistom ljubavlju – mojim strpljenjem u najdubljoj šutnji i Gospodinovim Svetim Misama.
Kazalište je u svakom svome poslu jedno prostrano duhovno bojište gdje se žestoko bore i nadmeću sve raznorazne inspiracije, a to znači svi duhovi – Božjeg i paklenog svijeta.
Ne mi, nego Duh Sveti na radnom mjestu jednog kršćanina.
– Hvala Vam za to, i molimo Vas da nam povežete ovaj Vaš zadnji govor sa, nazovimo to ‘slučajem’ drage kolegice glumice Edite Majić; njezinim odlaskom u karmelićanski samostan u Španjolsku, u Avilu. Upoznali smo osobu koja je njoj posvjedočila vjeru, pokazala joj put u Crkvu, molila s njom, obična baka koja je prodavala kalendare i krunice kraj kapelice ‘Ranjenog Isusa’ na Trgu. Vaš dojam srca o njenom potezu?
Jednom, na Hrvatskom radiju, snimali smo neku radio dramu. Začuđeni njezinim odlaskom u samostan, razgovarali su kolegice i kolege: “Sva su joj vrata bila otvorena – prve uloge u kazalištima, na festivalima, filmovima, televiziji. Sve je imala za napraviti jednu blistavu glumačku karijeru uz ugodan i bogat život. Što joj bi da ide u samostan i to još u jedan tako strogi klauzurni samostan?” Na to će kolega, Zvonimir Zoričić iz HNK: “Možda bi nam o tome najbolje mogao nešto Rajko reći.” Pomolio sam se za dar blage riječi pa im rekoh: “Kad bi vama netko ponudio nešto što je bolje od svega što imate, biste li odbacili sve dosadašnje imanje da postignete to što je bolje?” “Naravno da bismo!” – uglas rekoše. “E, sad razmislite što je to što je ona našla, ako je to bolje od svega što je do sad imala.” Božji mir je dubokom šutnjom svih završio razgovor. No, to više nije bio glumački kolektiv, nego skup u se živo zadubljenih osoba. Sva glumačka umijeća tome stanju nisu do gležnja dorasla.
Da nije srela živoga Boga, ne bi tamo išla. Za ljude u svijetu je čudo što je otišla u samostan. Za svete najnormalniji i najsretniji čin u životu. Za nju to je životna novost s čijim će se otajstvenim dubinama tek susretati.
Božji borci stoje pred mnogim kušnjama i neprestanim izazovima. Neće joj biti lako u redovničkom životu, i to znatan dio puta dok joj se duša sasvim ne očisti od tragova staroga života jer će agresivne duhove kazališta i karijere trebati poražavati možda i godinama. Oni se ne mire s njezinim izlaskom iz njihovoga ropstva. Oni se najočitije vide u ispadima glumačke taštine. Zato će se, Edita, uporno i dosadno, katkad zavodljivo, katkad iznenada i surovim tlačenjem žaljenja, tuge i bolećivih uspomena obrušavati na njezinu dušu ne bi li je natrag povukli. Te će slike staroga života moći svladati samo odlučnim i jasnim odricanjem. Također i ustrajnim opredjeljenjem za novi život u Kristu, mudri život u obilju svete Božje ljubavi.
Ja vjerujem da će ona, u blagosti srca puna svete ljubavi prema svima, moliti za glumački svijet, kao što to i sam molim, ne navezujući se ni na koga niti se obzirući na ispade ičijega ropstva. Tako će se u kazališni zrak spuštat njezin vječni Mir (Krist).
Gospodin Isus je svim svojim prijateljima zajamčio patnju. Uvjeren sam da će je i ona imati. To je patnja po promislu Božjem koja rađa spasonosno i trajno obraćenje, kako kaže sveti Pavao. Ispit vjere – vjernosti Ljubavi! – polaže se u nevoljama.
Nameće mi se pitanje: nije li već samim izborom samostana stavljena na prvu svoju kušnju u redovničkom životu?!
Naime, ako se već odlučila za Karmelski red, zašto nije ponizno prišla prvom samostanu karmelićanki u svojoj blizini? Zašto baš “u glavu” – u Avilu, tamo gdje je bila sveta Velika Terezija? Je li to žarka želja za posvećenjem pod zagovornim okriljem svete Terezije, ili je tu još prikriven mali repić glumačke oholosti koja se ne da iskorijeniti doli da se duša spusti u prašinu. Morat će jednom shvatiti da je potpuno svejedno je li u Terezijinom matičnom samostanu, u Avili, ili ovdje kod nas u Brezovici, Kloštru Ivaniću, Mariji Bistrici…
Kad to shvati i doživotno prihvati, tek tad bismo u njezinu liku mogli nazirati jednu našu novu sveticu.
Dug je put do pobjede nad demonskim svijetom i mučna je borba posvećenja. Želim da do svršetka svog zemaljskog vijeka ostane Bogu vjerna pa postigne vijenac neprolazne slave, za razliku od napuštenih patvorina slave u glumačkoj karijeri što već tjedan nakon premijere padaju u nepovratni zaborav.
Ne mislim da je odlaskom u Avilu što krivo učinila, žarka ju je želja za Karmelom tamo odvela, već iz riznice svetačke mudrosti znam da je nezrelost prva muka svakog čovjeka, tako i kršćanina. Baš svatko samo kroz nevolje može i treba sazrijevati. Ona danas nije zvijezda samostana u Avili, već pravo malo duhovno dojenče koje Crkva Božjim mlijekom doji dok ne poraste u gorostasnu ženu od koje se svi demoni straše, kao što je bila sveta Terezija.
– Kažite nam što smatrate kako laici mogu najbolje doprinijeti u Crkvi danas i što je uopće Crkva?
Mlada mi žena jednom reče: “Sanjala sam da sam skupila hrpu mačića u našoj kući pa ih izbacila kroz ulazna vrata, a onda čvrsto zaključala kuću. No, tad čujem kako se šuljaju ispod prozora, da ih ne opazim, i šapću međusobno: ‘Idemo se presvući u bijelo da nas ne prepozna!’ Ne znam što bi to moglo značiti.”
Rekoh: “Ti mačići su demoni tvoga roda, kućni duhovi – kako su ih poznavali i zvali stari Rimljani, umiljati duhovi laži, grešnih nagnuća, navika i oholih misli što ih “naši” maze kao općeprihvaćene stavove i navike grlatih i šaljivih muškaraca i žena naših okorjelih rodova i domova. Ti si ih, kroz ove naše razgovore i molitve, prepoznala pa izbacila iz svoje kuće (duše). Postom i pokorom ih iz svog tijela tjeraš pa ih tako zbiljskim činom obraćenja osuđuješ u vlastitom rodu. Kako više ne mogu na isti način zavodnički djelovati protiv tvoje duše, prerušavaju se u nešto što bi tebi u novoj želji i znatiželji moglo biti prihvatljivo. Ovaj put u ruho lažne crkvenosti, u vukove u janjećem runu, u lažne duhovne učitelje i vođe, samozvane karizmatike, zanesenjake što odstupaju od jedinog ispravnog, krotkog i poniznog puta posvećenja s kojeg se na oltar uspinju svi sveci. To su oni ljudi što svojim naukovanjem i čudesima zaobilaze tajnu križa i spasonosne posvećujuće Muke. Zato kažu: ‘Sad ćemo se presvući u bijelo da nas ne prepozna.’ Zato budi budna na svom novom (duhovnome) putu da te ne prevare pa zavedu neki skorojevići (novatori) koje Bog ne šalje, već pakleni knez da s vječnoga Puta odvraćaju Božju nejačad. Ti duhovni hedonisti, iluzijama opijeni “veseljaci”, što svojim se veseljem rugaju Muci Raspetoga i strahoti getsemanske noći, što lutaju po dolini suza kao da su u raju, kako ne žive u Raspetoj Istini, nije im dano shvatiti da su vražji poslanici i najgori su od svih napasnika duša. Čuvaj ih se! Provjeravaj duhove i ne idi za bilo kim znajući da svaki čovjek služi svome nadahnitelju!”
Tipičan znak da netko nije Božji je taj što druge nasilno tjera u “raj” skovan prema mjerilima svoje samovolje. Tjera u umjetno veselje, što ne mari za suze i bol pa tako, zapravo, prezire realnost križa kojeg treba uzeti i s njim vjerno nasljedovati Isusa. On ništa ne poduzima da se duša posvećuje kroz oganj patnje, kroćenja i odricanja, gdje je posvećenje volji Božjoj jedino moguće.
Ni bračni ljudi, muž i žena, ne mogu se posvetiti mimo življenja sakramenta Božje ljubavi koja im je povezala srca; sakramenta svete ženidbe. On u sebe uključuje podjednako brižnu i odgovornu supružničku i roditeljsku dužnost i službu koja se dade izvršiti samo u vjernosti Božjoj ljubavi. To je njihov temeljni ugovor s Bogom, što je najprije perom Duha Svetoga tajno potpisan u Božjem Srcu i njihovim srcima pa tek onda javno ozakonjen na svetom oltaru pred očima crkvene zajednice koja im je pritekla u pomoć svojom žarkom molitvom. Mimo trajno živog saveza Božje i njihove ljubavi, nema za njih drugog posvećenja. No, često se može sresti, kako ljudi vele – “sjajnih”, “angažiranih” (formalno) laika u Crkvi, a sablažnjivih muževa i žena, nemarnih roditelja i njihovih teško oskvrnjenih i zapuštenih obitelji.
To se događa kada parovi po tjelesnoj požudi sklapaju “crkvene” brakove što nisu ni imali otajstvenu stvarnost svetog sakramenta jer su nastali iz neurednih želja. Požuda se ne može obući u haljine svetosti ni nositi krunu sakramenta Božje ljubavi jer Gospodin svoje probodeno Srce ne spušta na ono što nije djelo Očevo, što su đavli napravili kao patvorinu istinitog braka. Zato je redovito teška i trajna muka živjeti u takvim lažnim brakovima.
Lažni brakovi mogu nastati po zavođenju pomodarskih trendova (to su duhovi svijeta) ili po prisili roditelja (duhovi roda). Može i po otvorenom sotonskom nadahnuću: sumnji, tjeskobi i strahu. Sumnja veli: “Možda je Bog na me zaboravio.” Tjeskoba veli: “Ne mogu ja više čekati. Idem bilo koga loviti.” A strah veli: “Vrijeme mi prolazi. Bolje mi se oženiti (udati) za bilo koga samo da ne ostanem sam (sama.)”
Kod onih što srcem nisu čvrsto u Bogu, i magija čini svoja zla; čaranje, vračanje, gatanje, proklinjanje, zlo oko, uroci, horoskopi, bioenergije, radiestezije, reiki, bioritmovi, gledanje u dlan, kavu, olovo, listove čaja, proricanja i kojekakva samozvana vidovnjaštva i moći.
Treba se paziti da nas ne zavedu prividi svetosti, što ih je među kršćanima mnogo, što nastaju katkad namjerno, a katkad iz nužde da se nesretnik i strašljivac iz svog ropstva ljudskom snagom izbavlja. Raspoznati duhove u ovoj zagoneci može se po temeljnoj istini da Bog svog sveca izgrađuje iznutra, u slobodi, radosti i miru utvrđujući u njemu temeljne kreposti – vjeru, pouzdanje i ljubav. Raj pripada unutarnjem bogoštovlju.
Pojednostavljeno bi se moglo reći: čovjek svijeta čovjek je akcije, a Božji čovjek je čovjek kontemplacije, sjedinjenja s Bogom po ljubavi. Čovjek svijeta sve čini slično vihoru što za sobom pustoš ostavlja, dok je Božji čovjek poput cvjetnog mirisa što opija duše božanskom ljepotom i smiruje ih u zajedništvu vjere, pouzdanja i ljubavi već na zemlji do rajske ugode.
Ljude od pretjerane akcije muče neke potajne nevolje. U obiteljskom životu ili kojem drugom životnome krugu nije im sve u redu. Kad nađu priliku, žale se kako ih njihovi ne prihvaćaju. Čak tvrde kako bi za Boga mogli mnogo više učiniti kad ne bi živjeli s takvim ljudima.
Biti muž, biti žena i biti roditelj, to troje je istinito ljudsko određenje. A što se tiče odrastanja i sazrijevanja, tu svatko od nas zauvijek ostaje Božje dijete koje raste prema svetom roditeljskom uzoru, što nije mu korijen u nesavršenom čovjeku, već u savršenom Bogu.
Kršćanstvo nije tržnica na kojoj biraš: ovo hoću – ovo neću, već određenost i jasnoća istine u kojoj se uzima sve ili se sve ostavlja. Nema drugog puta u život mimo Istine. Služenje i samovolja nikad ne idu zajedno. Među njima nikad nema mira.
Kolika je po Vašem mišljenju uloga Crkve u vječnom spasenju čovjeka?
Nezaobilazna. Nezobilazna! Sveta je Katolička i apostolska Crkva, ne samo onodobno djelo Kristovo, kojim je vidljivo očitovan plod žrtve otkupljenja, već živi Krist koji se po svetim sakramentima neprestano žrtvuje na svakom kraju svijeta sve do njegova svršetka. Naime, žrtva otkupljenja nije jednokratni magijski čin koji ostaje zatvoren u svome djeliću vremena i na jednom konkretnom mjestu Božjeg stradanja, već je ona neprestano žrtvovanje Božje ljubavi za svaku dušu kroz sve naraštaje. Zato nju treba promatrati u otajstvenom smislu sveopće, ali i veoma konkretne ljubavi prema svakom Očevom djetetu. Ona traje kroz sva vremena jer dolazi od ljubavi koja nikad ne prestaje. Ona traje u jednakom intenzitetu želje Božjeg Sina da se djelo Očevo spasi, a to je svaki čovjek. Upravo je ona savršenstvo ljubavi prema Bogu i čovjeku na koju smo u Kristu pozvani.
Crkva je rođena u apostolskom zboru i ona je kroz sva vremena apostolska.
Krist je apostolima neopozivo dodijelio svoju vlast: “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” (Mt 18,18) i još potvrdio riječima: “ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20). On se tako po služenju uvijek jedne te iste apostolske Crkve otajstveno i iskustveno daruje nama. Mi se Njime pričešćujemo u Crkvi, u njezinom temeljnom obredu, Svetoj Misi. Kroz otajstveni čin svete pričesti, duša nam uranja u Božji mir i uživa plodove blagoslova u samoj bogočovječjoj naravi. Eto zašto se mimo Crkve ne može ući u zbilju otkupljenja i preobrazbe iz smrtnika u besmrtnika.
Jedan je komunistički obraćenik nakon obraćenja priznao: “Kad ozbiljno razmislim, komunisti nisu imali nikakve šanse pobijediti Crkvu, jer oni nisu imali ljudima ponuditi ništa bolje od ovog iskustva spasa i milosti što im Crkva nudi.”
Kršćanski su licemjeri gori od neznabožaca i pogana. Oni su trulež unutar Crkve jer u njima ne živi Krist (Život!), već nečastivi, koji se Božjoj volji uvijek opire premda, radi zavođenja nejačadi i navođenja klonulih kreposnih duša na grijeh, glumi anđela svjetla.
Tko nema istinske vjere, ne može se pričestiti. Ne može. Ne. Jer milost ne silazi u nevjernu dušu. Prema tome, temeljna je svrha služenja Crkve sveta Pričest s Gospodinom koji je već proslavljen uskrsnućem i sjedi s desna Ocu na nebesima. U tom smislu je Crkva jedina posrednica između Boga i ljudi jer je u njoj živi Bog Spasitelj, jedini posrednik između Boga i ljudi.
Sveci Crkve su Kristovi živi udovi; istu vjeru vjeruju, istu volju vrše i istom se slavom proslavljaju. Kojega god sveca zamoliš za milost, na njegov je zagovor dobiješ kao od Gospodina. Žive, ali ne oni, nego Krist živi u njima, kako kaže sveti Pavao (Gal 2,20).
Zato je Crkva jedno jedinstveno otajstveno tijelo Božje ljubavi u svijetu. Mi koji smo ovdje pričešćeni, jedno smo sa onima koji su na nebesima. Po Duhu i Istini jedno. Zato se molimo svecima da nam pomognu. Zato molimo za duše u Čistilištu da mi njima pomognemo. Zato su nam drage litanije sviju svetih, jer oni su već prešli prag kamo mi tek smjeramo. Od Henoka, koji je bez smrti uznesen na nebo, pa do posljednjega koji se u istoj vjeri, u novozavjetnom otajstvu, iskreno pričešćuje, mi smo jedno Tijelo; isti Božji narod. Zato i u crkvenoj arhitekturi, i u crkvenoj glazbi, i u liturgiji kad se pokušavaju nasilno provoditi korjenite reforme, ja srcem zastanem i uznemiri mi se dah. Premda me neki pokušavaju uvjeriti da je to dobro i da je to “novi način slavljenja Boga”, ja po baštini Duha osjećam – “nije to tô”. Zato ne dam srce novotarijama.
U novatorskoj liturgijskoj glazbi duh se svijeta ruga Onome koji za nas na oltaru umire i ruga se riječi svete molitve. Naime, ima nove “liturgijske” glazbe u kojoj nemaš dojam da na oltaru umire Gospodin i da bi priličilo u srcu do bola ljubavi i zahvalnosti dostojno mu se klanjati. Neki čak preinačuju kanonske tekstove i psalme da ih uguraju u svoje ritmove i rime. To nije slavljenje i hvaljenje Boga. Boga se ne slavi mahanjem, nego kroćenjem kukova da spolnost tako bude žrtvovana Ljubavi, a ne predana demonu bludnosti na lomljenje kičme i razorenje svega hrama Duha Svetoga – ljudskog tijela.
No, to su već dubine vjere, svijetu nezanimljive. O njima samo “stado malo” razmišlja. To nije za ovako forumski javne razgovore, već za one koji zbiljski ljube Gospodina.
Evo, ako baš hoćete, upravo je ovo bio proročki govor; gledanje na vremenite pojave u Božjoj istini. Raskrinkavanje duhova koji se prerušavaju u anđele svjetla.
….
Copyright © 2026 | WordPress Theme by MH Themes